NAŠ MJESEC TRAUME I NOVE NADE

'Živimo u atelijeru, spavali smo na podu, a kuhamo i jedemo u vrtu. Jedino u toj oazi osjećamo spokoj'

 Neja Markičević / CROPIX
 

Grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić, njezin suprug fotograf Mario Krištofić, sin slikar Rene, snaha psihologinja Doris i četverogodišnja unučica žive u kući na Bukovačkoj ulici koja je dobrim dijelom stradala u potresu. Umjetnička su obitelj.

Njihova kći Tesa je dizajnerica. Jedina ne živi s njima, nego na Laništu. Budući da se u velikom dijelu kuće ne može živjeti, sin je sa svojom obitelji, dok ne postane ponovno sigurno za njih, preselio u stan od 30-ak kvadrata na Trešnjevci. Povremeno ih ipak dolaze posjetiti u Bukovačku ulicu, dijete je naviklo boraviti u vrtu, na otvorenom.

Prošao je mjesec dana od potresa.

Čini li joj se da je već toliko prošlo, pitamo Sanju Bachrach Krištofić. Odgovara: “Moram reći da sam potpuno izgubila osjećaj o vremenu i prostoru otkad je bio potres. Ne znam je li prošlo puno ili malo, je li prošao tjedan, mjesec ili godina”.

Na pitanje kako je bilo na sam dan potresa, u šest sati i dvadeset četiri minute, naša sugovornica odgovara: “Živimo u niskoj obiteljskoj kući koja ima stotinjak kvadrata. Podignuli su ju 1928. godine moji pradjed i prabaka. U potkrovlju je stan od 80-ak kvadrata u kojemu je živio Rene s obitelji, sada je u njemu nemoguće boraviti.

Zagreb, 210420.
Dom umjetnicke obitelji Bachrach i Kristofic, tesko ostecen u potresu prije mjesec dana.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Bosi na ulici

Postoji i dvorišna zgrada u kojemu Mario i ja, a oboje smo samostalni umjetnici, imamo atelijer. Imamo i psa i zlatnu ribicu. Što se tiče samog dana potresa, svega se sjećam mutno. Mario mi pričao da me je budio, otvorila sam oči i osjetila da se sve trese i pada. Zgrabio me i odnio ispod štoka. Nakon toga smo istrčali van, u pidžami i bosih nogu. Ne sjećam se gdje je bio naš pas, no bio je jako uplašen, toga s mogu sjetiti.

Prvi sam instinktivno pomislila na to kako su djeca. Naša unuka, dakle, ima četiri i pol godine, a žive u potkrovlju. Izjurili smo kroz hodnik van u dvorište između kuće i atelijera. Oni su već bili tamo, sjedili su u pidžamicama i smrzavali se, bilo je poprilično hladno. Neko smo vrijeme čekali, a zatim su se Mario i Rene vratili u kuću po papuče, da barem ne budemo bosi i po neke osnovne stvari kojih smo se mogli sjetiti. Svi smo preselili u atelijer, u prizemnicu, da se nakratko zgrijemo. Nakon drugog potresa ponovno smo izjurili u dvorište. Kad se situacija smirila, vratili smo se napokon u kuću. Bili smo poput fakira koji su hodali po vatri.

Čitava je kuća bila puna šute, razbijenog stakla. Naime, brojne predmete držim bliže ruba, kako sam niska, da ih mogu dohvatiti. Po podu su bile knjige, rad Borisa Bućana iz serije Art, staklo okvira se razbilo. Taj prvi trenutak si u šoku, kao da si u nekom filmu. Činilo mi se, zapravo, sve nadrealno, poput sna. No, pokazalo se da je gruba realnost.

Pomislila sam kako je sreća da smo dobro, kako je čudo da se u svemu tome nismo ni porezali, kamoli što gore. U prostoru gdje su Rene i obitelj, kreveti su ispod kosina. Tamo je pala i velika greda. Sreća je da su svi ostali dobro. Sreća je i da smo prije dvije godine napravili novi krov i skinuli dimnjake”.

Kako kaže, njezin suprug se ipak bolje držao od nje: “Mario kaže kako je sreća da je potres trajao deset sekundi, meni se čini da traje još i danas. Nakon što smo se malo sabrali, dugo se nisam usudila ići u kupaonicu tuširati, da ne bi ponovno zatreslo.

Mario je prebacio sva računala u atelijer. Kauč na kojemu sjede ljudi kad ih Mario fotografira u atelijeru pretvorili smo u mjesto na kojemu se mogla odmarati naša unučica. Na pod smo stavili i improvizirani krevet te puno deka. No, to je prostor koji nema kuhinju, samo zahod”.

Otkad zna za sebe, kaže, od potresa osjeća najveći strah: “Sjećam se potresa u Banjoj Luci dok sam bila dijete. U rujnu smo početkom 90-ih živjeli s bebom u stanju na Jarunu kad je bio potres, i sjećam se da smo morali van, i tog osjećaja nadolazećeg rata. Ja sam slomila kralježnicu, dugo nisam hodala zbog operacije nogu, no od potresa mi je najgore”.

Obnova je skupa, posao freelancera nesiguran, posebno u ovim vremenima, stoga su pokrenuli kampanju za pomoć preko stranice GoGetFunding.com. Među ostalim na stranici je napisala: “To je priča o danu kad je moja obiteljska kuća, kuća s atelijerom, u kojoj sam i rođena, uništena u najvećem potresu koji je pogodio Zagreb u posljednjih 140 godina. Potrebna nam je vaša pomoć jer lokalne vlasti, i nakon što je toliko vremena prošlo od potresa, nisu pokazale empatiju...”.

Na stranicama piše i “Napukline su na zidovima i na krovu, oštećena je čitava struktura. Službeni je zaključak da bi cijela kuća mogla propasti kad bi se zemlja ponovno zatresla, te da su kuća i atelijer teško oštećeni. Savjet je struke da što prije počne renovacija”.

Što se tiče procjena, a mnogo ih je bilo posljednji mjesec, snalazili su se, govori naša sugovornica, kako su znali: “Došli su nam Tesini prijatelji, alpinist i statičar, zvali smo i neke arhitekte da nas upute što i kako dalje”.

Zagreb, 210420.
Dom umjetnicke obitelji Bachrach i Kristofic, tesko ostecen u potresu prije mjesec dana.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Obnova u eri korone

Što se tiče koronavirusa, svi moraju jako paziti. Sin Rene, zanimljiv slikar mlađe generacije, vodio je svojedobno i bitku protiv zloćudne bolesti, koju je na sreću uspješno izborio, o čemu je progovorio i na nekim od svojih slika. Naša sugovornica nastavlja: “Mariju su 63 godine, meni 58, Rene ima 36, Tesa 30. Mario odnosi hranu i svojoj majci koja je prešla osamdesetu. Držimo razmak, slušamo sve upute. No, o posljedicama potresa brinemo svakodnevno i trošimo puno vremena na to”.

Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić upoznali su se početkom 80-ih, on je diplomirani kamerman, ona filozofkinja i povjesničarka umjetnosti. Odmah su počeli zajedno raditi i hodati. Iza njih su mnoge naslovnice albuma, a među njima su oni banda Dorian Gray “Sjaj u tami”, pa su za Denis&Denis radili album “Ja sam lažljiva”, za Parni valjak “Lovce snova”...

S glazbenicima se počeli surađivati u kućnoj radionici. Naime, prvi frontman “Prljavog kazališta” Davorin Bogović i Mario Krištofić su bratići. Iako im po senzibilitetu zasigurno najbolje odgovara rock-glazba (jednom su rekli da im je jedino žao što nisu radili naslovnicu albuma za “Partibrejkerse”).

Dvijetisućitih su, pak, oblikovali dizajn mnogih izložbi. Nama su troškovi održavanja kuće veći nego prije, a obnova nam je s našim budžetom nedostižna. Sljedeća će vjerojatno biti jednako teška. Budući da smo samostalni umjetnici, nemamo mogućnost za kredit niti za tekući račun. Mi kupujemo gotovinom”.

U potrazi su za 15.000 eura preko kampanje, zasad je donirano nešto manje od dvije tisuće. “Najskuplje će stajati obnova gornjeg prostora, ali treba obnoviti i donji kat te atelijer. Paradoks je što smo planirali mnoga putovanja ove godine, uložila sam u putno osiguranje, i sada to ne mogu vratiti”.

Zagreb, 210420.
Dom umjetnicke obitelji Bachrach i Kristofic, tesko ostecen u potresu prije mjesec dana.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Online kampanja

Kako su došli do ove platforme, objašnjava: “Nitko nam nije znao reći za Crowdfunding kampanju koja ima ugovor s Hrvatskom, tragali smo više od dva tjedna. Neki dragi ljudi, znanci i prijatelji, raspitivali su se za nas, neki su uplatili i na naš tekući račun. Potom nam je dizajnerica Ana Žaja Petrak rekla za ovu platformu. Tesa i ja smo se mučile da napravimo sve kako treba. Sada smo svladale način objava na platformama te vrste, i ako nekome treba, nudimo im pomoć. U pet smo dana skupili oko 2000 eura, što je sjajno jer je svaka kuna važna.

Uplatili su i ljudi iz Amerike, Kanade, Ujedinjenih Arapskih Emirata, ne samo naši bliski prijatelji. Na snazi je međunarodno suosjećanje. No, pomoć od države i Grada još nije zaživjela. Mnogi su ljudi očajni. Mnogi kreativci imaju blokadu. Cijela sam se, zapravo, naježila kad to govorim”, kaže naša sugovornica. I ona sama osjeća kreativnu blokadu:

“Nisam ista osoba prije i poslije potresa. Teže mi se koncentrirati. Sve što mi je bila lako napraviti dnevno, sada je postalo teško. Inače, što se tiče promjene neke rutine, to ne osjećam. Mario i ja ionako smo radili od kuće, mi smo kao u nekoj maloj komuni, izolaciji. Naravno, dolazili bi nam prijatelji na druženje, što sada nije moguće”.

Prije godinu dana udomili su psa, mješanku njemačke ovčarke, koja je, kako nam govori, jako vezana uz njih, “za vrijeme potresa bila je zbunjena, a nakon toga je danima spavala kod izlaznih vrata, uz nosivi zid pokraj kojeg smo izjurili van.

Nakon potresa, kaže, nije mogla spavati ni u kući ni u atelijeru, a najvažnije joj je bilo srediti da Rene može otići negdje s obitelji: “Otišla sam k svojoj prijateljici na nekoliko dana u sigurnu kuću na spavanje. Ona živi u centru grada, no u novoj kući koja je podignuta nakon potresa u Skoplju. Tamo sam se mogla na neko vrijeme sabrati, pokrenuti prve akcije. No, nakon što sam se vratila u Bukovačku, i dalje sam se bojala spavati u kući pa sam spavala u atelijeru na podu.

Stavila sam na pod madrac. No, došao je i onaj kasniji potres i doslovno sam kroz želudac osjetila da se nešto trese iz dubine zemlje, neki neljudski osjećaj. Sad smo i Mario i ja i pas i zlatna ribica u dnevnom boravku. Kuhinju nastojimo što rjeđe koristiti, jer nije sasvim sigurno. No, u svakom slučaju nije lako svaki dan boraviti u kući. Do jučer najsigurnije mjesto, postalo je mjesto traume koju stalno ponavljamo. I to psihički nije dobro.”.

Zagreb, 210420.
Dom umjetnicke obitelji Bachrach i Kristofic, tesko ostecen u potresu prije mjesec dana.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Temelji za novogradnju

Ne usude se, nastavlja, previše raditi u kući jer nije sigurno: “Potrebna nam je pomoć onih koji su za to stručni. Samo na području bravarije ima puno posla. Jučer nam je baš bio jedan gospodin. U blizini grade urbanu vilu pa sam izrazila strah da dodatno ne stradamo kad s bagerima počnu kopati temelje za novogradnju, no uvjerava nas da će sve biti u redu.

Inače, nas dvoje svaki dan gledamo pukotine na zidovima. Baš mi je neki dan Mario rekao da ima osjećaj da iznad nas svake noći netko hoda iako nema nikog a. Svako malo nešto padne, i to bude obično nakon što ja pometem. Kao neka tajna igra između mene i kuće. I kad sam pod tušem, obično nešto padne”.

Sanja Bachrach Krištofić se rodila u ovoj kući: “Podignuli su ju, dakle, moji pradjed Makso i prabaka Olga. Odvedeni su 1942. godine u Jasenovac i u Auschwitz, gdje su ubijeni s ostatkom obitelji. Ubijena su i njihova dva sina. Jedino nije ubijen moj djed. U kući su nakon pradjeda i prabake živjele ustaše. Nakon rata je nacionalizirana i u njoj su živjeli zaštićeni stanari. Djed je uspio vratiti dio kuće, no na katu su bili zaštićeni stanari sve do 2010. godine”.

Neko su vrijeme razmišljali i o prodaji, smatrali su da bi u mirovini sve bilo teže sve održavati. No, kako kaže, nakon ovog iskustva ne vjeruje da će kuću prodati: “Vrt nas je spasio. Kako je lijepo vrijeme, a kuhinja nije baš sigurna, u većini slučajeva jedemo vani. Iznijeli smo sve stolove i električni roštilj.

Nije nam to pretjerano poremetilo rutinu. Inače za doručak jedemo neko voće, jabuku, i pijemo kavu, a za ručak oko 14 sati povrće, ribu i meso, koje često pripremamo na roštilju. Jako volim taj naš vrt, gotovo je kao džungla. Ima svoju ljepotu i mir, štiti nas od vanjskog svijeta. Uskoro će i ruže procvasti. Ptice su se vratile. Prvi tjedan nakon potresa bilo je neobično mirno”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. siječanj 2023 12:56