Borosane i birkinica mogu dijeliti ormar

Je li Nina Violić modna kraljica ovih prostora? Kamo god se okrenem, koji god novi časopis prelistam, susrećem se s nekom inačicom borosana, onih platnenih, udobnih, anatomskih cipela za radne žene iz socijalizma, koje je prije nekoliko godina uzalud pokušavala uzvisiti ta naša sjajna glumica.

Prvo sam vidjela jedne Balmainove ljetne čizmice (a znamo da je taj oživljeni stari brand utjelovljenje chica u proteklih nekoliko sezona). Doduše, “Balmainove borosane” nisu udobne i anatomski posve prilagođene ženama koje dugo stoje na nogama. Imaju visoku, tanku petu. No, napravljene su od platna, sežu malo iznad gležnja, komadi platna opšiveni su baš kao i na borosanama i dugo se i čvrsto žniraju, a sivo-maslinasta boja sugerira casual stil i funkcionalnost, a ne pariške salone, bez obzira na visoku petu. No, onda sam ugledala Lacosteove borosane, posve identične u svim detaljima s onima jugoslavenskog diva Borova. Lacostice čak imaju i pravu anatomsku petu savršene visine od 4 centimetra, što odavno nismo vidjeli na cipelama.

Nina je nadahnula Christophea Decarnina iz Balmaina i Christophea Lemairea iz Lacostea, pomislila sam oduševljeno, jer su mnogi iz naših modnih krugova te njezine napore da borosane pretvori u brand smatrali krajnjom ekscentričnošću, dokazom da je gotovo prolupala. A ona si je samo pjevušila, pretpostavljam, “girls just wanna have fun” - hoću reći, čemu stvarima poput mode pridavati važnost kakvu ima, recimo, ukidanje našeg instituta za dijabetes Vuk Vrhovac.

Naši modni stručnjaci na moje pitanje s početka teksta posprdno će se nasmijati, ta ona ne nosi Lanvin, Chanel, Balmain, Balenciagu, kao bivše manekenke, danas supruge bogataša ili nogometaša koje su si u Londonu, Parizu, Moskvi ili Kijevu nakupovale sve moguće it torbe i, dakako, vječnu Hermesovu birkinicu u svim bojama, seriju cipela Jimmyja Chooa, haljine s reklamnih kampanja, ukratko garderobu u koju je uložen ozbiljan kapital o kakvom danas sanja svaki mali hrvatski poduzetnik. Za njih je moda samo ono što jako puno košta. Žena sa stilom za njih je samo ona koja si može priuštiti najskuplje, ono što se najčešće spominje ili fotografira u raznoraznim modnim časopisima. Iako tužno moram priznati da moda najčešće košta previše, katkad toliko da se čak i u Vogueu ili Timesovu modnom prilogu od vremena do vremena zgražaju nad prijeđenom imaginarnom gornjom granicom od 1000, 5000 ili 10.000 dolara za pojedine it komade, u modi doista nije sve u novcu.

Krajnje je vrijeme da se taj mit o skupom coutureu kao jedinom pravom izvoru mode zauvijek sruši: pogledajmo Kate Moss, modnu ikonu našeg vremena. Ona rijetko bira isključivo skupe komade. Uostalom, već sam oduševljeno pisala o ozbiljnoj bogatašici, britanskoj prvoj dami Sam Cam koja si može priuštiti baš sve, pa baš zato bira ono što joj se sviđa, a ne ono što je netko drugi proglasio najboljim komadom ovog trenutka.

U modi nije važno zvati se Ernest nego biti cool. I to cool u izvornom značenju te riječi, dakle opušten, slobodan, bez grča, bez zdvajanja nad svojim modnim izborom, hladnokrvan kad su drugi i njihovo mišljenje u pitanju.

Ili kao što to objašnjava britanska dizajnerica Bella Freud, praunuka oca psihoanalize Sigmunda Freuda, u jednom svom posve frojdovskom, snovitom stihu: “U svoje ormare objesite svoj mozak”. Hoće reći, pretpostavljam, iako je teško biti siguran kad je dizajnerica pjesnikinja u pitanju, sve što je u vašem ormaru na razne načine vas određuje, pa sami to izaberite, slijedite svoj mozak.

Nove haljine, torbe ili cipele gotovo su već postale old news jednom kad su objavljene po časopisima. Žene koje se ozbiljno razumiju u modu uvijek su malo ispred, imaju neku svoju jasnu ideju što je u ovom trenutku cool, baš kao Nina Violić, i toga se drže, ma što poručivala Anna Wintour iz New Yorka. I što je najvažnije, vrijeme modnih diktata odavno je prošlo, od postomodernizma do danas nikad nije moderna samo jedna boja, jedna vrsta torbe, jedna vrsta hlača ili određena dužina suknje. Svatko za sebe zapravo odgonetava što je in, a što out. Moda je ćudljiva poput žene, et voila, što bi rekli Francuzi, danas su borosane veliki hit.

Za Lacoste ih je smislio Christophe Lemaire, kreativni direktor Lacostea do jučer, a od sutra kreativni direktor Hermesa, simbola francuskog chica, koji je Jean Paul Gaultier napustio, navodno u ljubavi i slozi s vlasnicima, da bi se posvetio svojoj liniji s kojom se nije stigao baviti radeći n-tu verziju ikoničkih torbi Birkin ili Kelly.

I tako se krug zatvorio: sve one žene koje su žudjele da dokažu koliko su in, upućene, modno osviještene i načitane Vogueova, sad su najednom u situaciji da im birkinice servira dizajner koji obožava borosane. U modi je vječna samo mijena. No, da ne postanemo žrtve tog nezaustavljivog modnog kotača kojim upravlja krupni kapital, a mi ga nastojimo slijediti poput onih sirotih malih hrčaka, u svoje ormare moramo objesiti ono što diktira naš mozak i nitko drugi, rekla bi Bella, ne vampirica, nego nevoljka londonska modna ikona, koja vjeruje jedino u modnu opuštenost, ukratko borosane.