ZAGREB - Dvadeset godina nakon uvođenja vjeronauka u škole Crkva je zadovoljna postignutim, tvrdi dr. Josip Baričević, jedan od autora koncepta katoličkog vjeronauka u školama.
- Od vjeronauka se očekivalo da dade doprinos istinskom poštovanju drugih i drukčijih, a time i promicanju kulture dijaloga i mira. Naša su se očekivanja u tom pogledu uvelike ispunila , ali smo svjesni da svako područje odgoja i obrazovanja, pa i vjeronaučno, mora trajno ostati otvoreno za kritičko propitivanje i kreativno usavršvanje - istaknuo je Baričević.
Drukčija razmišljanja
Dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnog katehetskog ureda pri HBK, sličnog je mišljenja.
-U pluralističkom društvu mnogi odgovori koji se učenicima nude u sklopu odgojno-obrazovnog sustava počivaju na sekularističkim i liberalnim konceptima. Poštujući takva tumačenja, Crkva je shvaćala religiozno tumačenje stvarnosti i svijeta bitnim za sveobuhvatno tumačenje života. U tom smislu vjeronauk danas ne stoji toliko pred ‘teološkim’ i ‘crkvenim’ izazovima koliko pred suvremeno pedagoškim - rekao je Pažin.
No, unutar crkvenih redova ima i drukčijih razmišljanja. - Kada se raspravljalo o uvođenju vjeronauka u škole, imao sam drugačije mišljenje od onoga što je prevladalo u vjerskoj zajednici. Nakon toga nisam smatrao potrebnim oglašavati se po tom pitanju. Međutim, 20 godina poslije moramo priznati da vjeronauk u javnim školama nije zadovoljio - rekao je katolički publicist Živko Kustić koji smatra da bi vjeronauk morao dati rezultate.
- To su prvenstveno povećanje crkvenosti i doživljaja vjere kao stvarnog životnog poslanja među mladima, što u nas nije slučaj. Mladi idu na vjeronauk, ali nakon toga ne žive sakramentalnim životom. Ne mogu reći da sam načelno protiv vjeronauka u školama, ali on mora biti autentičnim navještajem vjere u kojemu će ona biti poticaj za promjenu života. Ako tog poticaja nema, onda vjera nema smisla - istaknuo je Kustić.
- Svoju djecu neću upisati na vjeronauk, osim ako ona sama ne budu na tome inzistirala. Vjeronauk u državnim školama protivan je mom shvaćanju članka 41. Ustava. Osim toga, teško je očekivati da će nastavnici vjeronauka, koji su vjernici, odoljeti makar suptilnom prozelitiranju - izjavio je filozof doc. dr. Pavel Gregorić.
- Iako je vjeronauk tek izborni predmet u školi, njemu često nema prave alternative, a kad je i ima, djeca su podložna različitim oblicima pritiska - upozorava Gregorić.
Podložni pritiscima
On smatra da se univerzalne vrijednosti koje bi djeca trebala stjecati kroz vjeronauk mogu bolje prenijeti sekularnim kurikulumom, i to u osnovnoj školi u sklopu drugih predmeta, a u srednjoj u sklopu zasebnog nekonfesionalnog predmeta Religije svijeta.
No, ima i onih koji žele djecu ispisati iz vjeronauka, ali iz sasvim suprotnih razloga.
- Dok su bili u nižim razredima osnovne škole, moji su sinovi imali vjeroučiteljicu, časnu sestru sklonu plašenju djece vragom, crtanju bez likovnog usmjerenja, sviranju radi zabave. Bio sam nezadovoljan jer sam smatrao da moji sinovi troše mnogo vremena na vjeronauk, a ništa nisu naučili pa sam ih odlučio ispisati - ispričao nam je Maro Grbić, povjesničar umjetnosti iz Zagreba.
U naumu ipak nije uspio jer se s tim nije složila njegova bivša supruga koja je smatrala da je za dječake bolje da su u razredu s ostalom djecom, nego da budu izdvojeni.
- U školi se ne poštuje da je za pohađanje vjeronauka potreban pristanak oba roditelja, nego se prešutno prelazi preko toga - rekao je Grbić koji se s nostalgijom sjeća svog djetinjstva kad je vjeronauk pohađao u župi.
- I dandanas osjećam povezanost s osobama koje su sa mnom išle na vjeronauk. Moj mlađi sin ide, uz školski, i na katehetski vjeronauk koji, uz njega, polazi samo pet-šest dječaka iz nekoliko škola - dodao je Grbić koji smatra kako je to 20 godina nakon uvođenja vjeronauka u škole najbolji pokazatelj da projekt nije uspio.
Istraživanje koje je nedavno na uzorku od 1000 učenika osnovnih i srednjih škola proveo Unicef, pokazalo je da najlošije kod vršnjaka prolaze ona djeca koja ne idu na vjeronauk. Na drugome su mjestu vršnjačke diskriminacije djeca koja žive u siromašnim obiteljima, na trećem nacionalnih, a na četvrtom vjerskih manjina.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA