Konačno su se otvorili frizeraji. Vidjeli smo Željku da je otišla na frizuru. Bilo nam je svejedno, dokle god se u dućanu prodaju pive. Onda se Goc sjetio da bi se i on mogao otići šišati. I to nam je bilo svejedno, htjeli smo biti na zraku. Vratio se jer da nema rukavice. Dali smo mu one koje dijelimo kada netko ide u dućan.
Super su, rupa je samo na jednoj, na dva prsta. Na kažiprstu i onom prstu do njega. Goc je rekao da mu je svejedno, do sada je nosio one zimske, s jednim prstom. Ovo mu je kao luksuzni model. Ionako nitko ne vjeruje u virus, ali svi vjerujemo u slobodu. Za to je vrijeme Željka marljivo bilježila kako se tko ponaša u frizeraju.
Ona je poslušna građanka. Tipkala je izvještaj na Fejs. Napisala je da su svi u skladu s mjerama by Capak točno sedam minuta, a onda se stvar zahukta i uskoro bude jasno da je virus izmišljen radi izbora, da će Plenki pobijediti jer je vratio ustaše i partizane u igru, da će sada otkantati Bandića kako bi odradio izbore, a poslije opet trgovati s njim i da će na kraju biti sve kao i prije.
- Pa jeste vidjeli ovo na Pravnom faksu, oni se grebu čak i za pozicije u studentskim udrugama - poluintelektualni razgovor se pojavio u Željkinom frizeraju. - Da, sad je to kao sumnjivo, a pioniri i omladina su kao bili okej - replicirala je gospođa koja je desetljećima pripadnica konzervativne opcije.
Pokazalo se, govoreći o sitnom izbornom incidentu na Pravnom fakultetu, da je nakon premijerova Zoom-sastanka s mladim snagama HDZ-a jedan od njih lobirao za kolegicu, podjednako članicu Mladeži HDZ-a na izboru studentskog pravobranitelja. SDP-ovci to dugo neće moći smisliti, oni imaju Beru.
Nekoliko minuta ranije Goc se pojavio kod frizerke iz kvarta. Pošpricala ga je dezinficijensom od brade do cipela, zamotala u plastičnu foliju i posjela u onaj stolac. Nosila je masku i rukavice, disala u vlastite naočale koje su joj se maglile, ali nije odustajala od namjere da upristoji ozbiljnog muškarca čija ekipa se stiskala na klupici pred malim dućanom.
Da je bilo više logike u Stožeru, sjedili bi svatko na svojoj strani stola u kafiću, ovako smo se morali stiskati kao u tramvaju. - I, kaj susjed, što ima? - pitala je frizerka Goca kao da se taj vratio s petotjednog egzotičnog putovanja ili s pečalbe u Irskoj, a ne boravka u dnevnoj sobi napucalih zidova od potresa.
- Ustvari, ne znam, čudim se svijetu - priznao je zašto je nenaviknut na sve ono za što je mislio da mu nedostaje, a sada mu se, realno, ne sviđa. Nije ga slušala. - Ja vam ne kužim Bandića. Kako se njemu, princu populizma, dogodi da ne iskoristi dvije stvari koje su mu se ponudile na tanjuru da bude popularniji i od Miše Kovača? Bio je potres.
On se, umjesto da obeća svu pomoć Zagrepčanima i bude stalno na ulici i pritom uposli svu svoju mehanizaciju, zimsku i ljetnu službu, da bi očistio Zagreb, uspio posvađati sa svim svojim susjedima. I, onda, umjesto da sam iznese stolove ugostitelja na gradske trgove i pokuša makar tako pokazati da se život vraća, bojažljivo kaže da nikada nije ostavio ugostitelje.
Nije to više onaj Bandić - gotovo da je tugovala marljivo radeći rupe i stepenice u kosi svog klijenta. Goc je tužno gledao u najgoru frizuru koju je nosio na glavi, još od djetinjstva. Ubrzo je bilo gotovo. Pozvala ga je da joj plati i stala iza plastične pregrade. Pružio joj je novac koji je uzela istim onim rukavicama koje nosi od jutra na rukama. Sve je bilo po propisu. Kao i uvijek. Osim što Bandić nikada nije lošije stajao tamo gdje je najviše glasova skupljao. U kafićima.