U Vatikanu se upravo objavljuju spisi - dosad uglavnom čuvani u tajnosti - o djelovanju inkvizicije, crkvene ustanove koja je u tijeku dugih stoljeća bdjela nad ispravnim naučavanjem vjere. Nažalost, i sam Papa mora priznati da je u toj skrbi bilo i ružnog pretjerivanja, da su se primjenjivale i kazne, da se zapravo nije poštovala sloboda savjesti i vjeroispovijesti.
A Drugi vatikanski koncil je tek usred 20. st. svečano proglasio da nikakva zemaljska - ni državna ni crkvena - vlast ne smije ograničavati tu slobodu. Crkva je dužna navještati vjeru, paziti da to bude bez zablude, ali nikoga ne smije prisiljavati da to prihvati, da se odrekne svoga možda drugačijeg i suprotnog mišljenja.
Zašto je moralo proći toliko stoljeća da se Crkva javno i iskreno odrekne svakog nasilja u nametanju vjere - zapravo ne vjere nego pokornosti onome što je crkveno vodstvo smatralo ispravnim vjerovanjem?
Iz Evanđelja je jasno da Isus nije htio inkviziciju, da nije dopuštao nikakvo nasilje u obranu vjere.
Petar ga je prilikom uhićenja pokušao mačem braniti, a on mu je rekao: “Vrati mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača lačaju i ginu. Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uzame više u 12 legija anđela?” Eto, Isus nije zvao u pomoć anđele, a nakon 12 stoljeća doći će u taj Jeruzalem iz Europe legije kršćana da mačevima brane njegovu vjeru! I takvi ratovi i takva nasilna inkvizicija očiti su znak da crkveno vodstvo nije uvijek imalo povjerenja u Isusa, da su više vjerovali u nasilje nego u slobodno navještanje vjere.
Danas nije lako priznati da je to vjeri smetalo više nego što su joj smetali neprijatelji izvana.
Ako je danas Crkva, makar vrlo oprezno, spremna priznavati tako strašne propuste svojih službenika u inkvizicijama, ne znači li to da smo zapravo na početku sasvim slobodnog i zato sigurno uspješnijeg navještanja vjere?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....