ISTINITA PRIČA: 'Ostavila sam muža zbog običnih tračeva! Kad sam doznala istinu, bilo je prekasno!'

Draga moja Martina, ne znam kako da ti to kažem. Znaš, nezgodno je… - okolišala je Tanja.

Tanja je naša susjeda s kojom sam se svakog popodneva obavezno nalazila na šalici trač-partije. Poznata po spletkama i pomnom praćenju tuđih života, uvijek je znala sve: tko koga ljubi, tko koga vara, tko se s kim svađa ili tko se pak ne podnosi sa svojom svekrvom ili nekim drugim članom rodbine.

Ma koliko da mi je sad to neugodno priznati, uživala sam na neki način u tim njenim pričama koje su nerijetko sličile španjolskim sapunicama. Bile su mi nešto poput začina kojim bih svako popodne začinjala jednoličnu svakodnevicu. Nisam mogla ni sanjati da sam se ovaj put na Tanjinoj meti našla ja.

- 'Ajde, reci - ponukala sam je nervozno. Njeno okolišanje išlo mi je na živce.

- Dobro, reći ću ti. Mislim da moraš to znati. Željko te vara! - ispalila je kao iz topa, prekriživši pritom odlučno svoje tanke i blijede ruke na grudima.

Od šoka mi je zamalo ispala šalica iz ruke. Svemu sam se mogla nadati, ali ne i ovome. Kao da me tresnula mokrom krpom posred lica.

- Što si to rekla? - upitala sam je u nevjerici. Na tren sam pomislila da sam možda pogrešno čula.

- Željko te vara! - ponovila je ovaj put glasnije, gledajući me netremice u oči.

- Znaš da sam jutros išla podignuti onu haljinu kod krojačice. Kakva je to guska, ne možeš vjerovati! Zamisli, već treći put odlazim na probu i nikako da prekroji kako treba. A lijepo sam joj rekla: Gospođo Milica,…

- Tanja! - gotovo histerično sam prekinula njeno bezvezno brbljanje. - Što je bilo sa Željkom?

- Pa to ti upravo pokušavam reći! Dakle, izlazila sam iz krojačkog salona i taman namjeravala ući u autobus, kad sam imala što vidjeti!

Trenutak šutnje koji je uslijedio trebao je pojačati dramatičnost onoga što mi se spremala reći. Dobro mi je bio poznat način Tanjina prepričavanja, no ovaj put nisam imala živaca za to.

- Dobro, i… - nervozno sam je požurila da mi konačno kaže što je vidjela.

- Dakle, u kafiću preko puta ugledam ja tvog Željka kako sjedi s nekom sisatom riđokosom ženskom i drži je za ruku!

- I sigurna si da je to baš bio Željko? - upitala sam nadajući se da se ipak možda radi o nekakvoj zabuni.

- Naravno da sam sigurna! - Tanja me oštro presjekla. - Znaš da meni ništa ne može promaknuti.

O da, to sam vrlo dobro znala. Na neki neobjašnjiv način, Tanja je uvijek bila upućena u tuđe živote do najsitnijih detalja: od onoga tko što kuha pa sve do toga tko koga s kime vara.

- I? Što je onda bilo? - željela sam da mi detaljno opiše sve što je vidjela.

- Ja sam, naravno, namjerno propustila taj autobus kako bih ih još malo mogla promatrati. On je njoj nešto pripovijedao, a ona njega blaženo gledala i gladila po ruci. A taj dekolte, da si ga samo vidjela! Dobro da mu nisu oči ispale!

- I? - gotovo sam zaustavila dah.

- I onda, onda su se poljubili!

Zatvorila sam oči. Je li to bilo moguće?

- Je, poljubili su se! - žustro je kimnula glavom vidjevši sumnju u mojim očima. - Vidjela sam to jasno kao što sada tebe vidim!

- Dobro, Tanja, moram ići - promrmljala sam osjećajući kako mi se u želucu javlja mučnina.

Posljednje što sam očekivala bilo je da me Željko vara. Bio je to šok s kojim nisam mogla tek tako izići na kraj. Istina, u posljednje vrijeme nismo bili u najboljim odnosima: ja sam njemu predbacivala da nije dovoljno ambiciozan i zašto se ne izbori za bolje plaćenu poziciju na poslu, a on meni zašto moram baš svako poslijepodne odlaziti k Tanji. Pa ipak, još do prije pet minuta bila bih dala ruku u vatru da me moj muž nikad ne bi prevario.

- Mama, što imamo za jelo? Užasno sam gladna! Danas je bila koma u školi! - Reine riječi dopirale su do mene kao iz daljine. Automatskim kretnjama pripremila sam joj jelo i stavila ga ispred nje.

- Hej, slušaš li ti mene uopće? - moja mi je kći nekoliko puta mahnula rukom ispred očiju, na što sam se trgnula.

- Da, da, naravno… - promrmljala sam, još uvijek zadubljena u svoje misli. U ušima su mi neprestano odzvanjale Tanjine riječi: Željko te vara!

Tek kad se Rea najela i otišla u svoju sobu, dopustila sam emocijama da me preplave. Sjela sam za kuhinjski stol i glasno zaplakala. Osjećala sam se užasno jadno, poniženo i prevareno. Slika Željka s drugom ženom zarila mi se poput noža u srce. Dugo sam plakala, a kad su suze konačno presahnule, ustala sam i otišla u kupaonicu. Prestrašila sam se kad sam ugledala svoj lik u zrcalu. Kapci su mi bili toliko otečeni da su se oči iza njih jedva nazirale, a nos mi je bio nabubren i crven. Sasvim iznenada moja se tuga pretvorila u bijes.

Platit će mi to, prošlo mi je poput munje kroz glavu, a potom se ta misao toliko usidrila u meni da nisam mogla razmišljati ni o čemu drugome doli o osveti. Do trenutka kad je Željko gurnuo ključ u bravu i ušao u stan, znala sam točno što želim. Željela sam se razvesti od njega, uzeti mu njegovu voljenu kćer i financijski ga uništiti!

- Ma to nije istina! - Željko se branio kad sam mu odmah s vrata sasula u lice paljbu optužbi.

- Hoćeš reći da nisi jutros bio na kavi s nekom izuzetno obdarenom crvenokosom ženturačom? - upitala sam ga otrovnim tonom.

- Bio sam na kavi sa Renatom, Miranovom tajnicom - priznao je na moje iznenađenje.

- I onda? Još imaš obraza tvrditi da me ne varaš? - vrisnula sam dok su mi se obrazi od bijesa zažarili.

- Otkad je jedna kava prevara? - začuđeno me pogledao.

Vidjela sam ja kamo to vodi. Nije bilo dovoljno što me vara s nekakvom drocom, nego me sada još htio napraviti i ludom!

- A otkad je normalno da oženjeni muškarac pije kavu u radno vrijeme s nekakvom tajnicom i da se pritom drže za ruke? I da se ljube! - sada sam već potpuno izgubila živce i urlala.

- Daj, Martina, nemoj raditi od muhe slona. Nitko nikoga nije ljubio! Ne znam tko ti je to uopće rekao.

- Nije važno tko mi je rekao. Važno je da sam saznala kakve mi gadosti radiš iza leđa! E pa, dragi moj, ovo je kap koja je prelila čašu. Neću ti više dopustiti da radiš budalu od mene. Želim razvod!

Željko me gledao u nevjerici. Lice mu je bilo blijedo kao da je iz njega iščezla sva krv. Otvorio je usta kao da će nešto reći, ali onda ih je ponovno zatvorio i samo me nastavio nijemo gledati.

- Što buljiš u mene? Zar si mislio da će to proći samo tako? E pa prevario si se! Ne želim više provesti s tobom ni trenutka pod istim krovom. Spakiraj svoje stvari i nestani.

- O čemu pričaš, Martina? - kad je konačno ponovno progovorio, Željkov glas je podrhtavao. - Ti to ozbiljno? Želiš razvod zbog nekakve kave?

- Nije to nekakva kava! - zaderala sam se. - Nemoj me više raditi budalom. Konačno mi je jasno zašto si uvijek tako umoran kad dođeš kući i zašto nemaš nikakve ambicije vezane uz naš život i brak. Odlazi!

- Ali, kamo da idem? - gledao me zbunjeno.

- Idi k toj tvojoj svojoj cicatoj fufi - viknula sam i odjurila u spavaću sobu tresnuvši za sobom vratima.

Te večeri Željko nije pokazivao nikakvu namjeru da udovolji mojem zahtjevu za iseljenje. Kad je Rea otišla spavati, prosiktala sam mu u prolazu:

- Želim da do sutra nestaneš iz stana.

Nešto kasnije, kad je došao u spavaću sobu k meni i pokušao me dotaknuti, odskočila sam od njega kao oparena.

- Što ti pada na pamet? Kako se usuđuješ doticati me? - zgroženo sam ga upitala.

- Martina, nisam te prevario, vjeruj mi! Dobro, popio sam kavu s Renatom, ali između nas nema ničega.

- Pričaj tu priču nekom drugom - bila sam neumoljiva.

Uvijek sam zapravo bila suviše slaba i nikad nisam ustrajala na svojim odlukama. Ovaj put nisam željela pokleknuti. Morao je platiti za to što mi je učinio. Morao je platiti za sve godine nezadovoljstva koje mi je priuštio. Moje su prijateljice živjele u izobilju zahvaljujući svojim sposobnim muževima, a ja…

Željko se nije iselio ni sljedećeg dana, pa ni sljedećeg tjedna. Međutim, svađe koje su zaredale bile su toliko nesnosne da je konačno ipak popustio. Uvidjevši da neću promijeniti mišljenje, spakirao je svoje stvari u dva kovčega i napustio stan. Na odlasku mi je još jednom uputio dug i molećiv pogled, a kad se opraštao s Reom, oči su mu se ispunile suzama.

- Zar si baš morala otjerati tatu? - upitala me naša kći plačnim glasom kad su se za Željkom zatvorila vrata.

- A što sam trebala? Pustiti ga da me i dalje vara? - grubo sam se obrecnula na nju, a onda, vidjevši neizmjernu tugu u njenim očima, nešto blažim tonom dodala:

- Ti si još dijete i ne razumiješ to. Ja znam da ti je sada teško, ali uskoro će ti biti bolje. Vidjet ćeš.

Onoga dana kad smo se Željko i ja razvodili, sve se činilo lako. Toliko sam bila bijesna na njega da sam jedva čekala da nestane iz mog života. Zar to da doživim? Da me muž vara s nekakvom tajnicom? Kad sam saznala za njegovu aferu, za mene više nije postojala nikakva druga opcija osim razvoda. Mogla sam još donekle trpjeti njegovu neambicioznost, njegovu mlitavost kad je bio u pitanju novac i karijera. Ali preljub, to mu nisam mogla oprostiti!

Za razliku od mene, koja sam bila pribrana, Željko je bio očajan. Još posljednjih minuta prije ročišta sa suzama u očima preklinjao me da odustanem od svog nauma i da se pomirimo. Za mene to, dakako, nije dolazilo u obzir. Štoviše, moram priznati da sam na neki način uživala u njegovoj boli. Radovala me pomisao da će sada konačno shvatiti što je imao i što je tako lakomisleno izgubio.

- Martina, molim te, razmislimo još jednom - molećivo me gledao. - Misli na Reu…

Ja da mislim na Reu! Sram ga bilo! Kako mi se usuđivao to govoriti!

- Rano si se sjetio svoje kćeri! - bijesno sam siktala. - Trebao si prije misliti na nju. Onda, dok si se vucarao s onom… - nisam nalazila dovoljno pogrdnu riječ za ženu s kojom me tako bezočno prevario.

- Rekao sam ti sto puta i opet ću ponoviti: nisam te prevario!

Moralo mu se priznati da je barem bio dosljedan u svojim lažima. Mučnu raspravu prekinuo je poziv za ulazak u sudnicu.

Pola sata kasnije sve je bilo gotovo. Željko i ja više nismo bili muž i žena. Pri izlasku iz sudnice osjetila sam neobjašnjivo olakšanje, kao da sam se riješila nekog teškog tereta. Činilo mi se da je jedan potpis bio dovoljan da se izbrišu sve godine braka, sva ljubav koju smo nekad osjećali jedno za drugo, sva zajednička sjećanja. No vrlo brzo sam shvatila da stvari nisu ni izbliza tako jednostavne.

Mislila sam da ću nakon razvoda zaboraviti Željka. Ionako smo se u posljednje vrijeme udaljili jedno od drugoga. Vjerovala sam kako ću sada konačno moći uživati u životu i posvetiti se stvarima koje sam oduvijek željela.

No, prevarila sam se. Uhvatila sam samu sebe kako svako poslijepodne čekam da začujem ključ u vratima i ugledam Željkovo nasmijano lice. Kako postavljam stol za troje, a onda s bolom u grudima vraćam treći tanjur u kuhinjski ormar. Kako noću tražim rukom njegovu i kako se poput napuštenog djeteta sklupčam u bolno klupko kad shvatim da je njegov dio postelje prazan.

Punih pet mjeseci prošlo je od razvoda kad sam konačno shvatila da sam učinila strašnu pogrešku. Kako sam uopće mogla pomisliti da će mi život bez Željka biti bolji! A onda me počelo kopkati i još nešto, u što do tada nisam ni najmanje sumnjala: a što ako je govorio istinu? Što ako me zaista nije prevario s tom Renatom?

Postojao je samo jedan način da to otkrijem i sada mi odjednom nije bilo jasno kako se toga nisam i ranije sjetila. Odlučila sam nazvati misterioznu ženu i s njom porazgovarati!

Dok sam sjedila preko puta crvenokose djevojke, shvatila sam da je uopće nisam tako zamišljala. Prema Tanjinim riječima, radilo se o vulgarnom silikonskom čudu, no ništa od toga nije bilo istina. Renata je imala prirodnu crvenu kosu, nos posut simpatičnim pjegicama i bila je vrlo susretljiva. Čim sam je nazvala, smjesta je pristala na moju molbu da se nađemo.

- Vi znate da smo se Željko i ja prije pet mjeseci razveli - započela sam razgovor.

- Da, jako mi je žao zbog toga - rekla je i zvučala pritom vrlo iskreno.

- Vi znate da ste vi uzrok našeg razvoda?

Sada su se Renatine svijetle oči širom razrogačile.

- Kako to mislite? Ne razumijem.

- Zar vi niste imali aferu s mojim suprugom? - upitala sam je, pokušavajući pogledom prodrijeti u njene misli.

- Ne, sačuvaj Bože! - Renata se zgrozila. - Odakle vam to?

- Viđeni ste kako zajedno pijete kavu i izmjenjujete nježnosti.

- Pa, kavu smo ponekad znali zajedno popiti. Željko je vrlo drag i moram vam priznati da mi se oduvijek jako sviđao. No, on mi je od prvog dana jasno dao do znanja da je oženjen i da voli samo vas. Ponekad smo se zbog toga znali šaliti na njegov račun. Kolegama nije bilo jasno kako netko može toliko obožavati svoju ženu.

Slušala sam je ne vjerujući vlastitim ušima.

- Meni je ta njegova osjećajnost uvijek bila jako simpatična - nastavila je. - No, onda sam primijetila da je postao nekako zamišljen. Upitala sam ga što mu je, ali nije mi želio ništa reći. Budući da mi je zaista jedan od najdražih kolega, pozvala sam ga na kavu u nadi da ću mu razgovorom moći nekako pomoći. I zaista. Taj put na kavi priznao mi je da ima problema kod kuće. Rekao mi je da mu se čini da ga vi više ne volite. Djelovao je očajno i rekao da ne zna što da radi. On je vas, naime, i tada ludo volio.

Gledala sam u crvenokosu ženu preko puta sebe kao u duha. Zar sam se ja zaista razvela radi jednog prijateljskog razgovora? Nakon što je otpila gutljaj kave, Renata je nastavila.

- Bilo mi ga je užasno žao. Pokušala sam ga utješiti. Rekla sam mu da će sve biti u redu i da sam sigurna da i vi njega volite. Rekla sam mu i da smo mi žene vrlo čudne i da vam samo treba dati malo vremena.

To je vjerojatno bio trenutak kad ga je ona, pokušavajući ga utješiti, pogladila po ruci. O, kakva sam ja bila budala! Najprije sam Željka izludjela svojim vječitim nezadovoljstvom, potom sam ga svojom hladnoćom uvjerila da ga više ne volim. A kad se sav očajan požalio svojoj kolegici, optužila sam ga za prijevaru.

- Renata, ja sam učinila životnu pogrešku - rekla sam ženi koja me suosjećajno gledala. - Ne znam mogu li to više ispraviti.

- Greške se uvijek mogu ispraviti - rekla je odlučnim glasom i čvrsto me uhvatila za ruku. Gledala sam u njezinu ruku na svojoj i znala da je istu prijateljsku gestu učinila i prema Željku.

- Nemojte se predati. Borite se za svoju sreću!

Renatine riječi su me ohrabrile. Bila sam svjesna da sam Željku učinila pakao od života i da sam ga doslovce prisilila na razvod. Bilo mi je također jasno da na razvodu nisam inzistirala isključivo radi navodnog preljuba za koji, ruku na srce, nikad nisam bila sasvim sigurna da se doista dogodio.

Tanjine riječi samo su mi poslužile kao opravdanje za ono o čemu sam već dulje razmišljala. Bila sam uvjerena da više ne volim Željka i da život koji sam vodila s njim nije ono o čemu sam sanjala.

Kad bolje razmislim, prevara je bila samo kap koja je prelila čašu nezadovoljstva. Kako mi se tada činilo, Željko nije ni u jednom pogledu ispunio moja očekivanja. Kad smo se prije četrnaest godina zavjetovali na vječnu ljubav, u glavi sam imala sliku o savršenom životu s mladim, perspektivnim pravnikom. Upravo to je, naime, ondašnji student prava s godinama trebao postati.

Međutim, nije. Na trećoj godini Željko je odustao od studija i zaposlio se u jednom trgovačkom poduzeću. Iako sam u to vrijeme već bila trudna s Reom i novac nam je zaista bio potreban, bio je to udarac koji mu nikad nisam mogla oprostiti.

Tek sada, kada sam ga izgubila, shvatila sam da je upravo Željko moj život. Ništa mi bez njega nije bilo važno. Ni luksuzan život, ni putovanja, ni sve one isprazne stvari za kojima sam toliko čeznula. Jedino važno u mom životu bili su moj muž i moja kći. Da, za to se vrijedilo boriti! Odlučila sam još isti dan nakon razgovora s Renatom otići i k Tanji. Morala sam još jednom čuti i njenu verziju, uvjeriti se da je moja sumnja da mi je lagala opravdana.

- Ma ne znam zašto sam ti uopće govorila što sam vidjela kad si tako glupa da sumnjaš u mene! - bahato mi je odbrusila kad sam joj prepričala svoj razgovor s Renatom.

- Žena se klela da nema ništa sa Željkom i da se nikad u životu nisu poljubili - rekla sam, gledajući pronicljivo u nju.

Tanjine oči stisnule su se u uske proreze, a kutovi usana počeli trzati. Poznavala sam taj njen izraz lica. Imala ga je uvijek kad je bila jako ljuta.

- Tanja, molim te, reci mi istinu! - preklinjala sam je. Oči su mi se sad ispunile suzama. Željela sam da mi kaže da Željko nije nikad poljubio tu drugu ženu, ali to je, naravno, bilo krajnje naivno od mene. Prije bi na vrbi rodilo grožđe nego što bi Tanja priznala da je lagala! Umjesto priznanja, samo sam izazvala njen bijes.

- Glupa sam jer sam ti htjela pomoći! To ti je ono: pomiluj sirotu na svoju sramotu! Uostalom, nisi li bila nezadovoljna sa Željkom? Nisi li se vječito žalila na njega? A sad si se odjednom sjetila roniti suze jer si ga izgubila!

Pa jasno! Sama sam si bila kriva. Koliko sam se puta samo požalila Tanji na svoj brak, a ona, koja ionako nije voljela Željka jer je znala da on ne odobrava naša druženja, jedva je dočekala da ga ulovi u nekoj sumnjivoj situaciji pa da mi ga ocrni. To mi je sada iznenada postalo kristalno jasno. I bez njenog priznanja, znala sam da je Tanja lagala. Isto tako sam znala što mi je dalje činiti. Morala sam otići k Željku. Razgovarati s njim još jednom o svemu u miru i zamoliti ga da mi oprosti!

Željko je u međuvremenu unajmio jednosobni stančić, vidjela sam ga jednom kad sam vodila Reu k njemu. I nije to bio neki stan, prije bi se moglo reći rupa. Stari zidovi bili su puni vlage, a na malim prozorima visjele su isprane, sive zavjese. Na flekavom parketu bio je prostrt izlizani tepih, a osim starog kauča, fotelje, stolića i ormara u prostoriji nije bilo drugog namještaja. Sjećam se da me malo stegnulo oko srca kad sam vidjela u kakvim uvjetima Željko sada živi, no onda sam ponovno uvjerila samu sebe kako je sve to i zaslužio.

Dok sam hitala prema Željkovu stanu, zamišljala sam kako će izgledati naš susret. Trebam li mu se odmah s vrata baciti u zagrljaj i priznati mu kako sam užasno pogriješila ili bi bilo bolje da najprije uđem i napravim mali uvod? Kroz glavu su mi prolazile razne varijante, ali na onu koja me dočekala nisam bila spremna. Vrata Željkova stana otvorila mi je, naime, nepoznata žena.

- Oprostite, trebala bih Željka - zapanjeno sam gledala u ženu pred sobom.

Koliko je mogla imati godina? Ne više od dvadeset i tri. Uz to je bila prilično zgodna. Zar je moguće da se Željko tako brzo utješio? Pomisao da sam zakasnila doslovce me paralizirala.

- Ja sam njegova žena. Mislim, bivša žena - nespretno sam nadodala.

Djevojka na vratima mi se osmjehnula i propustila me da uđem u stan.

- Izvolite sjesti - ljubazno mi je ponudila izlizanu fotelju. Kauč je bio pun svježe izglačanih Željkovih košulja.

- Sad će Željko doći. Skoknuo je samo u dućan. Mogu li vas čime ponuditi?

Pa ona se već ponašala kao da je kod kuće, bolno sam zapazila. Ako mu je peglala košulje, to je moglo značiti samo jedno: morali su biti intimni.

Odbila sam ponuđeno piće i nastavila nijemo sjediti. Neugodnu tišinu prekinuo je Željko koji je zaista, kako je neznanka rekla, stigao nekoliko minuta kasnije. Bio je iznenađen kad me ugledao.

- Martina, otkud ti ovdje? - upitao me odloživši vrećice na stol u kuhinji.

Nisam znala što bih mu rekla. Svi moji planovi o traženju oprosta pali su u vodu. Kako sam mu mogla tu, pred tom nepoznatom ženom, otvoriti svoje srce i priznati mu da ga još volim?

- Dobro, idem ja - oglasila se djevojka na koju smo na trenutak zaboravili. - Vidimo se onda ponovno u petak, kako smo se dogovorili?

- Može, naravno - Željko joj je spremno odgovorio. - I Darija, hvala još jednom na svemu!

Hvala? Ma na čemu je on to njoj zahvaljivao! Gledala sam u čudu kako se moj voljeni muškarac oprašta od te mlade žene i osjetila kako me zapljuskuje val ljute ljubomore.

- Čemu mogu zahvaliti tvoj posjet? - upitao me kad smo ostali sami.

- Pa, imala sam nešto na umu kad sam ovamo dolazila, ali sad više nisam sigurna da je to bila dobra ideja… - rekla sam boreći se sa suzama.

- Martina, što ti je? - Željko mi je zabrinuto prišao i kleknuo pored moje fotelje.

Brana je odjednom pala i bujica suza počela se slijevati niz moje obraze. U jednom sam mu dahu kroz jecaje ispripovijedala da sam ga željela moliti da mi oprosti, da znam kako sam užasno pogriješila, da ga još uvijek volim i da bih željela da se vrati Rei i meni.

- No, vidim da sam stigla prekasno - rekla sam na kraju duboko uzdahnuvši.

- Prekasno? Zašto? - Željkovo lice bilo je ozareno.

- Pa vidim da si već našao zamjenu…

- Misliš na Dariju? - Željko se glasno nasmijao. - Pa to je kći jednog mog kolege s posla. Mala traži posao, a u međuvremenu honorarno zarađuje radeći po kućama. Dogovorili smo se da mi za male novce jednom tjedno izglača košulje i malo pospremi stan.

Kad sam to čula, ništa me više nije moglo zaustaviti. Bacila sam mu se oko vrata i čvrsto ga zagrlila. Željko mi je uzvratio zagrljaj i počeo me ljubiti.

- Ovo mi je najsretniji dan u životu, ljubavi - promrmljao je ganuto. - Onog dana kad smo se razvodili nešto je u meni umrlo. Ostati bez tebe i Ree za mene je značilo isto što i izgubiti život. Bio sam siguran da više nikad neću biti sretan. Ali, pogledaj kako je život nepredvidiv. Danas sam opet najsretniji čovjek na svijetu!

Znala sam točno kako se osjeća jer sam se isto tako osjećala i ja. Mogla bih od sreće skakati visoko u zrak! Noćna mora koja je trajala punih pet mjeseci konačno je završila. Da sam bila samo malo pametnija, nikad do nje ne bi ni došlo. No, sada sam iza sebe imala tešku, ali poučnu lekciju. Naučila sam što mi je najvažnije u životu i čega se treba kloniti. Jedno je sigurno: nikad više neću tračati druge niti nasjedati tuđim tračevima!