Kriomice sam promatrala svoga muža kako leži na trosjedu u našem dnevnom boravku i pomislila sa žaljenjem: jadnik! Nekad su djevojke uzdisale za njim i preklinjale ga za autogram, a sada teško da bi se za njim ovakvim na cesti okrenula i koja njegova vršnjakinja!
Duga, gotovo potpuno sijeda kosa zavezana u rep, izlizane i poderane traperice, ofucane tenisice i crna majica s otisnutom slikom električne gitare naslonjene na križ, koja je vidjela i boljih dana - sve to odavalo je prilično otužan dojam na osobi koja se opasno primakla šezdesetoj. Ali Karla nikad nitko nije vidio u odijelu. On je zauvijek ostao rocker u duši.
- Laro, dodaj mi pivo iz hladnjaka - rekao mi je ne odvajajući pogled s ekrana i prelistavajući nasumce programe.
Otišla sam u kuhinju i učinila kako je tražio. Bila sam zapravo sretna da je bilo što tražio od mene jer je u posljednje vrijeme po cijele dane samo šutio i vrtio u glavi neki svoj film.
- To ti je čista depresija - rekla je moja prijateljica Goga, koja je Karla poznavala od naših samih početaka.
Ali, zašto je on trebao biti u depresiji, pogledala sam je iznenađeno? Što je to njemu falilo? Imali smo krasnog sina, koji je i sam imao divnu obitelj. Naša unučica Karla bila je naš ponos i naše sve! Voljela je svog otkačenog djeda i obožavala češljati njegovu dugu kosu. "Niko nema dedu k’o ja", tepala mu je ponosno, pletući mu kečke i cikćući pritom od veselja.
A onda je tu bio i naš brak koji je, bez obzira na razlike koje su s godinama nastale između Karla i mene, bio nevjerojatno postojan. Nije mi smetalo što je on tek povremenim gažama davao minimalan financijski doprinos u kuću, jer sam ja sa svojim stabilnim i dobro plaćenim poslom direktorice marketinga u jednom trgovačkom poduzeću uspijevala pokrivati sve nužno.
Novac mi nikad nije bio primaran. Znala sam od početka da Karlo nije tipičan muškarac u kojem ću pronaći tipičnu zaštitu, no voljela sam ga i bila spremna na neobičan život kakav mi je nudio. Baš zato nije mi bila jasna ta njegova depresija! Dok je on svaki dan spavao do podneva, ja sam se dizala u šest ujutro kako bih već u sedam kretala od kuće.
Dok bih ja osam sati naporno radila i sastančila, s ne baš uvijek ugodnim klijentima, Karlo bi doma gledao televiziju ili svirao gitaru za svoj gušt. Popodne, kad bih došla doma s posla, čekalo me pospremanje i kuhanje, iako je on imao blagog vremena barem nešto učiniti. I sada je on odjednom imao razloga za depresiju!
- Ovako, sad ću ti to objasniti! - činilo se da je mojoj prijateljici sve mnogo jasnije nego meni.
- To ti je kao i s nama ženama. Jednoga se dana probudimo, pogledamo u ogledalo, vidimo da nismo više mlade i lijepe i padnemo u depresiju. Tako i tvoj Karlo. Proslavio je pedeset i deveti rođendan, shvatio da mu šezdeseta kuca na vrata i pao u komu! Uostalom, nemoj zaboraviti da je on nekad bio faca! Ali to pripada prošlosti i vjerojatno je toga tek sada postao svjestan. To ti je to, draga moja, njega puca depresija jer se ne može pomiriti s tim da se pretvara u običnog starkelju!
- Ajme, Goga! - zakolutala sam očima osvrnuvši se brzo oko sebe. Dobro da je Karlo nije čuo! Starkelja, to bi ga dotuklo!
Kad sam upoznala Karla prije više od trideset godina, u jednoj diskoteci gdje je sa svojom rock grupom držao koncert, koljena su mi klecala od uzbuđenja što sam baš ja bila sretnica koja je poslije svirke uspjela upasti u prostor u kojem su se dečki odmarali. Ovakvu privilegiju imala sam zahvaljujući svojoj tadašnjoj najboljoj prijateljici Gogi, ili bolje rečeno njenom starijem bratu koji je vodio brigu o razglasu.
- Dosadne ste k’o uši! - znao nam je odbrusiti kad bismo ga moljakale da nas upozna s ovom ili onom zvijezdom koja bi držala koncert, no ipak bi nam svaki put ispunio želju i uveo nas u "nedodirljivu zonu" slavnih.
Imala sam šesnaest kad smo Karlo i ja postali par. Bila je to divlja ljubav, baš kao što je bila i glazba koju je Karlo svirao. Sviđala mi se njegova buntovnost i njegov otpor prema svim društvenim normama. Doma, pred roditeljima, morala sam, naravno, skrivati svoju vezu s Karlom kao zmija noge, jer sam mogla pretpostaviti kakvu bi to reakciju izazvalo. Njegov šlampavi stil i kosa dulja od moje teško da bi se bilo kome od mojih ukućana dopali!
Ni mnogo kasnije, kad smo već bili u braku, moja mama nije skrivala koliko je nezadovoljna mojim odabirom.
- Jadna ti, dijete moje, s tim šmokljanom - govorila je. - Ali, što ću ti ja! Sama si ga odabrala! Mogla si se udati na primjer za Hrvoja pa bi danas imala gospodina za muža, a ne ovo kosmato spadalo!
Donekle je bila u pravu, ali problem je bio u tome što sam ja to "kosmato spadalo" istinski voljela. Bez obzira na sve.
Ipak, dok sam se ja tijekom godina razvijala i mijenjala, uskačući iz trapera u pristojnije haljine, a potom u profinjene damske kostime, mijenjajući raščupanu frizuru za uredno pošišani bob i lakirajući nokte sedef bijelim lakom umjesto kričavo zelenim ili crnim, Karlo je uvijek ostajao isti. Kad bih pomislila da sam već trideset godina s njim, znao bi me obuzeti neki čudan osjećaj. Ponekad bih se znala zapitati volim li ga još uvijek ili sam jednostavno s njim iz navike?
Da ga ipak još uvijek volim istinskom i dubokom ljubavlju, shvatila sam upravo kad je zapao u to čudno, depresivno stanje. Gledati svog inače uvijek vedrog muža kako sjedi poput biljke i zuri u jednu točku nije mi bilo nimalo lako.
- Vidiš li ti u kojoj mi zemlji živimo! - gunđao je nakon što su mu propali svi pokušaji da nađe bilo kakvu ljetnu gažu. - Posvuda u svijetu ljudi cijene staru rockersku gardu, a kod nas čim prijeđeš pedesetu, bacaju te u staro željezo! Fućkaš ti to! I kao da sad nekakvi klinci znaju bolje svirati od mene, Đimija ili Lakog? Ma možeš mislit!
Meni je isprva to njegovo uzrujavanje bilo smiješno. Ta čemu se on čudio? Naša domaća rock scena bila je preplavljena novim, mladim glazbenim snagama. Ljudima koji su mogli biti ne Karlova djeca, nego unučad! I što je onda bilo čudno u tome što su se organizatori koncerata odlučivali radije za svježu krv negoli za gerijatriju?
- A možda bi ti jednostavno trebao odrasti - rekla sam mu oprezno, na što se on tako duboko uvrijedio da danima nije htio sa mnom progovoriti ni riječi.
- Gle, Goga, ne znam što da radim! - rekla sam prijateljici dok smo pile kavu na balkonu, a Karlo gledao utakmicu u dnevnom boravku.
- On samo šuti, nema volje ni za što, čak ni njegova ljubimica Karla ne može izvući iz njega ni riječ, a znaš kako je obožava.
Zabrinuto sam se ugrizla za usnicu, no Goga ne bi bila Goga da nije imala spremno rješenje.
- Ja znam što njemu treba! - rekla je samouvjerenošću diplomiranog psihologa, iako je cijelog života bila referentica u računovodstvu. Podigla sam pogled i upitno je pogledala.
- Treba mu malo podignuti perje! - rekla je i značajno mi se osmjehnula.
Što joj je sad to značilo? O kakvom je to perju ona govorila?
- Vidi ovako! Znamo dobro što Karla muči, zar ne? To nisu obiteljski problemi, a niti financijski, jer na tom području sve štima. Ono što njega deprimira je prolaznost, stara moja - Goga je ponovno napravila značajan izraz lica i zakimala glavom.
- Hah, prolaznost! - slegnula sam ramenima. - Kao da sve nas to ne muči!
- Da, ali neke malo više od drugih. Nemoj zaboraviti da si ti u životu napredovala. Nekad si bila bezvezni curetak, a danas si žena sa stavom, poslom i obitelji. Kod Karla su se stvari kretale obrnutim tokom. On je nekad bio "netko", a danas je "nitko"!
Zamislila sam se nad njezinim riječima i morala se složiti s njom. Ma koliko ljubavi i podrške Karlo dobivao od nas, svojih najbližih, njemu su nedostajali njegovi obožavatelji.
- Pa pribavi mu onda to što mu treba. Pribavi mu obožavatelje! - zaključila je Goga, a onda, vidjevši ponovno moju zbunjenost, brzo mi pojasnila.
- Barem danas, u vrijeme interneta, to nije nikakav problem. Otvoriš lijepo, pod nekim šifriranim imenom stranicu i nazoveš je "klub obožavatelja Karla i grupe Ledeno doba". Onda si daš malo truda i u vrijeme pauze na poslu, umjesto da klafraš s kolegicama, dopisuješ se incognito sa svojim mužićem.
Njen mi se plan u prvi mah učinio toliko suludim da sam morala prasnuti u smijeh. No kad sam bacila pogled u sobu u kojoj je Karlo ležao na kauču lica kao da su mu potonule sve lađe, promislila sam još jednom.
- Kažeš, klub obožavatelja… - promrmljala sam zamišljeno.
- Aha! - kimnula je glavom. - Imam kolegu kompjutoraša koji ti može srediti da izgleda kao da stranica ima stvarno velik broj članova. Što kažeš?
- I misliš da bi takvo što moglo riješiti problem - upitala sam je sumnjičavo, na što je ona napravila izraz lica koji je govorio "pa naravno!"
Nekoliko mjeseci varala sam svog muža i dopisivala se s njim pod krinkom obožavatelja njega i njegove nekadašnje grupe.
"Vi dečki ste bili pravi! Ova mlađarija danas niš ne valja!" pisala sam mu potpisujući se izmišljenim imenima. Ili: "Da se barem vrijeme može vratiti pa da ponovno možemo uživati u vašoj svirki!"
I ma koliko mi se Gogina ideja u početku činila djetinjastom, ubrzo sam morala priznati da je bila genijalna! Odavno nisam vidjela Karla tako živahnog i veselog, a njegova malodušnost i depresivnost nestali su kao rukom odneseni! Naša unučica Karla opet je imala svoga djeda, a ja svoga muža!
- Ma što te ima peći savjest! - uvjeravala me Goga kad sam joj rekla da se osjećam poput zadnje prevarantice jer tako muljam svoga muža. - Pa sve to činiš iz najboljih namjera i iz ljubavi prema njemu!
To je bila istina i jedino to me tješilo dok sam mu mazala oči. Laž može ponekad biti dobra i opravdana, uvjeravala sam samu sebe. Ova moja bila je u svakom slučaju korisna jer je Karlo ponovno bio sretan, a s njim i cijela obitelj!
Ipak, jednog sasvim običnog dana dogodilo se nešto potpuno neočekivano. Nakon podulje prepiske s Karlom preko njegova imaginarnog "kluba obožavatelja" došla sam doma s posla i imala što vidjeti!
Tko je bio taj muškarac koji je stajao u našem dnevnom boravku? Uredan, obrijan, odjeven u tamne hlače i košulju, kose podšišane na prst?
- Karlo? - zazvala sam ga s čuđenjem, ne vjerujući vlastitim očima. Bio je to zaista moj muž, ali u izdanju u kakvom sam mislila da ga nikad neću vidjeti.
- Znam da sam glupan, ali ipak nisam baš toliki - rekao je i prišao mi korak bliže.
- Godinama živim u svijetu koji više ne postoji i cvilim za prošlošću k’o zadnji papak dok imam ovako prekrasnu sadašnjost! Zato sam glupan! No, zar si stvarno mislila da te neću nikad provaliti? - smijuljio se u svom šeretskom stilu.
Osjetila sam kako mi se toplina penje u obraze. Zar je on stvarno?
- Kako si shvatio? - upitala sam osjećajući kako me preplavljuje stid.
- Malo si se zanijela s hvalospjevima pa si iznijela neke stvari koje je mogao znati samo netko vrlo blizak meni ili grupi. Trebala mi je doduše cijela vječnost da shvatim da nikakav klub obožavatelja ne postoji, ali konačno sam zbrojio dva i dva.
- I? Sad se ljutiš na mene? Ja sam samo htjela…
- Pst - prekinuo me stavivši mi prst na usta. - Znam ja dobro što si ti htjela, ljubavi, i hvala ti na tome. No jedini obožavatelji koje ću ubuduće trebati su članovi moje obitelji.
Zahvalivši u sebi prijateljici na lukavom savjetu, razvukla sam usne u sretan osmijeh i zagrlila svog potpuno novog muža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....