ISTINITA PRIČA: 'Posesivna majka upravljala je mojim životom, platila je nepoznatoj djevojci da me zavede!'

Drugo sam od troje djece, rođen dvije godine nakon Zlatka i tri godine prije Valentine, a biti srednje dijete, iz mog iskustva, znači izvući deblji kraj. Odjeću sam nasljeđivao od starijeg brata, ali nada mnom više nisu strepili kao nad njim. Valentini je pak kao jedinoj kćeri sve bilo dopušteno. Zapravo sam se osjećao nevoljeno, kao ružno pače. Jedini tko je u obitelji imao sluha i osjećaja za mene bila je moja draga baka. Njoj sam mogao sve reći, razumjela me i branila. I uvijek se ljutila na sina, mog oca, zašto i meni ne kupi novu odjeću.

- Tjerate ga da nosi Zlatkove majice, a zbog toga mu se djeca smiju - često bi mu prigovorila.

- Još je mali, raste kao gljiva i ne možemo mu svako malo kupovati novu odjeću. I Valentina bi nosila staru odjeću, ali je djevojčica pa ne može u muške hlače - odgovorio bi joj tata.

Baka je razumjela koliko sam nesretan pa je često sa mnom išla u kupnju. Tada bih se sretan, s odjećom koju sam želio, vraćao doma. No kad bi moji ugledali pune vrećice, ljutili bi se na nju.

- Zašto radiš razliku među djecom? Zašto njemu kupiš skupe tenisice, a Zlatku i Valentini ne? - žestio bi se tata.

- Jer njima kupujete vas dvoje, samo Igor nosi staro - odgovorila bi baka.

Tada bi se obavezno posvađali, a galama u našoj kući postala je nepodnošljiva. Svaki dan svađa zbog nebitnih stvari. Mama se ljutila zašto se baka petlja u odnose u našoj obitelji, a baka je pak govorila da želi udovoljiti svojim unucima. Bio sam njezin miljenik, a mami to nije bilo drago. Činilo se kao da samo vreba moje pogreške. Bilo je dovoljno da tenisice ostavim ispred ormarića za cipele pa da me zaspe žestokom paljbom.

- To te baka uči! Ako ona želi spremati za tobom, ja neću! - vikala bi mama toliko da bih preplašen odmah pospremio te tenisice i povukao se u svoju sobu.

No tu galami nije bio kraj. Ulazila bi u moju sobu i nastavljala.

- Što ti sebi umišljaš? Zar ti se ništa ne smije reći? Duri se kad odeš baki, a sad se uhvati knjige.

- Neću! - prkosno sam odgovorio.

- Ti ćeš meni govoriti 'neću'? Na koga si se dao? Ugledaj se na Zlatka, s njim nikad nemamo problema - udarala je tamo gdje sam bio najosjetljiviji.

Znao sam da Zlatka i Valentinu vole više od mene pa u takvim trenucima više nisam mogao izdržati. Potajno bih nazvao baku i plakao joj na telefon. No mama je uvijek bila prisutna, poput duha koji prolazi kroz zidove, uvijek je znala što radim. I dok sam se baki jednom jadao na telefon, opet je upala u sobu i nastavila s deranjem.

- Ti to mene tužiš? Kako se usuđuješ? - vikala je i uzela mi slušalicu iz ruke.

Sve otrovne strelice ovog svijeta usmjerila je na baku. Uzalud joj je ova govorila kako je na poslu i ne može se s njom raspravljati. Mama je naprosto morala istresti sav svoj jad. Njezino vječito nezadovoljstvo mnome bilo je razlog što sam od kuće otišao prvom prilikom.

Baka je bila jedina osoba koja je uvijek bila na mojoj strani. Razumjela je moje potrebe, trudila se ispunjavati moje želje. Nas smo dvoje sjajno funkcionirali. Bila je uz mene i kad sam u srednjoj školi počeo dobivati jedinice. Učio sam, ali imao sam problema s koncentracijom. Zbog galame koju sam kod kuće svaki dan slušao, u školi sam našao svoju oazu. Bilo je to nekoliko sati u danu kada nitko nije vikao na mene. Često se dogodilo da zamišljen gledam kroz prozor i ne čujem profesore. Zbog odsutnosti duhom jedinice su se redale jedna za drugom, a prijatelji su me počela izbjegavati. Kad bih se javio da ispravim jedinice, razrednica bi mi govorila:

- Samo ti nastavi gledati kroz prozor. Stalno ti ponavljam da moraš pratiti nastavu, no očito za tebe ne vrijede ista pravila kao za druge. Zašto bih ja molila profesore da te pitaju kada ti to poželiš? - rekla je na kraju drugog razreda, a cijeli se razred počeo smijati.

Bio sam posramljen, a njezine su riječi ohrabrile druge učenike da me po hodnicima zadirkuju. Neslane su šale brzo prerasle u maltretiranje. Prilazili su mi dečki iz viših razreda, nerijetko me i tukli. Kući sam se vraćao preplašen, a umjesto da me obrani, mama nije prestajala galamiti.

- Naravno da te tuku, baka je od tebe napravila pahuljicu. Zašto im ne vratiš? Kakav si ti dečko koji se ne zna potući? - njezine sam riječi shvatio kao najgore poniženje.

Zato sam sve češće nakon škole, umjesto kući, odlazio baki. A ona bi me odvela u grad na kolače i sok. Ti trenuci koje sam provodio s njom davali su mi snage za dalje. Baka me uvijek razumjela. Zahvaljujući njoj očvrsnuo sam i naučio živjeti sa svojim roditeljima. No, čim sam postao punoljetan, odselio sam se iz roditeljskog doma i došao k baki. Moji kao da su to jedva dočekali. Njihove su oči ionako bile usmjerene na fakultet koji će upisati Zlatko i gimnaziju koju će odabrati Valentina. Tek ponekad bi nam došli u posjet i ravnodušno govorili kako im nije jasno zašto sam otišao od njih.

Naš se odnos promijenio kad je Zlatko poslije studija otišao u Australiju, a Valentina umjesto studija odabrala vjenčanje. Tada sam postao centar svijeta svojih roditelja. Iskreno sam se pitao jesu li to isti ljudi s kojima sam živio sve ove godine. Odjednom su ih zanimale ocjene na fakultetu, mjesta na koja izlazim, društvo s kojim se viđam. Samo koju godinu prije stavio bih ruku u vatru da nisu znali ni što studiram.

Kad sam diplomirao, roditelji su nakon čestitki rekli kako očekuju da nastavim školovanje.

- Teško. Ne da mi se više - odgovorio sam.

- Kako to? Oduvijek si volio školu - začudila se mama.

- Nikad je nisam volio, samo se nisam žalio - priznao sam.

Mama je tada okrenula ploču i počela pričati kako je vrijeme da nađem ozbiljnu djevojku s kojom ću jednom stvoriti obitelj.

- Sve u svoje vrijeme. Neće ni on ostati sam - rekla je baka, a mama ju je prostrijelila pogledom.

Što se posla tiče, nisam puno oklijevao, javljao sam se na sve oglase i prihvatio prvi koji su mi ponudili, bez obzira na plaću. No sasvim druga priča bila je s djevojkama, jer o braku nisam imao dobro mišljenje. Tim više što sam s nepunih trideset godina smatrao da moj život tek počinje. Na poslu sam brzo napredovao i dobio veću plaću, a s rastom mojih primanja rasla su i pitanja moje majke kada ću se napokon oženiti.

- Zasad bih se još zabavljao, no kad se pojavi ona prava, prvo ću je s vama upoznati - ironično sam odgovorio.

I sve bi možda bilo u redu da majka nije počela spominjati Zlatka koji se u dalekoj Australiji oženio "na vrijeme" i Valentinu koja već ima troje djece.

- Mama, valjda ti je jasno da se Zlatko oženio zbog papira, da može tamo ostati. A tvoja mezimica Valentina udala se da ne mora učiti. Svu tu djecu rodila je da zacementira svoj brak i onog ženskara zauvijek veže uza se - rekao sam joj.

- Kako ti nije neugodno tako govoriti o rođenoj sestri? - prekorila me.

- Zašto bi mi bilo? Znaš i sama da je Denis vara gdje stigne.

Te jeseni uzeo sam kredit za preuređenje bakinog stana. Izdvajao sam svaki mjesec pola plaće, ali napokon sam bio sretan. Želio sam urediti naš dom, a baka mi je pustila na volju. Kupili smo intenzivne boje, primili se kista i sve radijatore u stanu obojili u vedre boje. Jako smo na to bili ponosni. Dom nam je bio topao i ujutro, čim bismo se probudili, odmah bismo bili dobre volje. Mislio sam da se u mom životu napokon sve počelo slagati na svoje mjesto. A onda su moji roditelji došli u goste i ugledali šarene radijatore.

- Oduvijek govorim da vas dvoje niste normalni, ali ovo što ste napravili prelazi granice dobrog ukusa. Svaki radijator druge boje, kao u ludnici - čim je ušla, mama je počela s kritikama.

- Nama se sviđa, a kome se ne sviđa, ne mora dolaziti. Ovo je naš stan! - odgovorila joj je baka, a mama se smrtno uvrijedila.

Nakon tog nemilog razgovora više nas nije posjećivala, a ja sam napokon imao mir. Život s bakom silno mi se sviđao.

Da sam se ponašao kako su to roditelji očekivali od mene, ne bih jedva krpao kraj s krajem, često sam pomislio. No i to mi je bilo draže nego iz dana u dan slušati "krajnje je vrijeme da se i ti skrasiš". Znam da sam u očima svoje obitelji bio crna ovca, ali nisam pokleknuo čak ni kad su mi poslali drugu baku i djeda ne bi li me valjda oni opametili. Došli su s pričom kako bi bilo u redu da živim s roditeljima kad si već, eto, ne mogu naći djevojku.

- Stare i oni, treba im netko pomagati - rekla je baka.

- Zlatko je u Australiji, Valentina se udala, jedino si ti ostao, pa se valjda podrazumijeva da brineš o njima - dodao je djed.

Strpljivo sam saslušao sve što su mi govorili, da bih na kraju upitao:

- A tko o vama brine?

- Drugo smo mi - odmah je odgovorila baka.

Gorko sam se nasmijao. Baka i djed bili su zadnji ljudi na svijetu koje sam htio naljutiti, ali iskreno, nisam htio ni da oni ljute mene. Kad sam za njima zatvorio vrata, odahnuo sam. Moja voljena baka je šutjela. Znala je da bi svaka riječ bila suvišna.

Nikad joj nije bilo teško ustati prije mene i prije posla mi spremiti doručak. Uz nju sam se napokon osjećao voljeno. Odlazio sam na posao odmoran, vraćao se kad sam htio, nitko me nije gnjavio s pitanjima "zašto sam cipele ostavio nasred hodnika". Na žalost, godinu dana kasnije voljena je baka umrla. Tiho, u snu. Znala je s kim ima posla pa mi je oporučno ostavila stan. Otac i njegovo dvoje braće ostali su kratkih rukava. Sva sreća da se Zlatko i Valentina nisu naljutili na baku.

- Oboje imamo svoje kuće, a ti si bio uz nju kad joj je trebalo. Red je da ti i naslijediš njezin stan - rekla mi je sestra.

Tih nekoliko godina života s bakom dalo mi je samopouzdanje koje od roditelja nisam dobio. Odjednom sam i djevojke počeo dovoditi doma, ali za ozbiljnu vezu još nisam bio spreman. Znao sam da bi moji bili presretni da se oženim, ali nisam odustajao od svog načina života. Nisam se htio mijenjati samo zato da udovoljim roditeljima, do čijeg mišljenja ionako nisam držao. Grozio sam se pomisli da ću postati tema o kojoj se ponosno priča tijekom nedjeljnih ručkova. Mogao sam si zamisliti svoju majku kako govori "eto, i on se oženio". Radije sam i dalje bio crna ovca, netko koga se ne spominje. Međutim, na kraj pameti nije mi bilo da će majka preuzeti inicijativu i dati se u potragu za tako željenom snahom.

Dvije godine uživao sam u samačkom životu, a onda sam upoznao Mirelu. Vraćao sam se s posla i primijetio djevojku koja se silno borila s vrećicama. Bila je u velikoj kupnji i trudila se sve odjednom odnijeti do ulaza u zgradu. Ponudio sam joj pomoć, a ona nije dvojila.

- Bit ću ti zahvalna, imam pune ruke - odgovorila je.

Nije me privukla na prvi pogled. Ništa mi se na njoj nije svidjelo i moja jedina namjera bila je pomoći susjedi. Kako to obično biva, Mirela me u znak zahvalnosti pozvala na kavu. Ispostavilo se da živi u stanu do mojeg, a u poduljem razgovoru zaključili smo da u cijeloj zgradi živi tek nekoliko vlasnika stanova. Gotovo svi se iznajmljuju.

- Ne družim se puno sa susjedima, ali u prolazu vidim da su sve mlađi ljudi. Zato sam zaključila da su podstanari - rekla je.

- I ja sam mlad pa sam vlasnik. Naslijedio sam stan od bake. Ne znam tko sve živi u zgradi, ovo mi je prva dobrosusjedska kava otkako živim ovdje. A kad si se ti doselila? - odgovorio sam.

- Prošle godine.

- Kako je moguće da te dosad nisam sreo? Čak ni u prolazu? - začudio sam se.

- Vjerojatno radimo u suprotnim smjenama. Osim toga, ne izlazim često. Kad nakon posla dođem u stan, nije mi do druženja. Vrijeme uglavnom provodim kod kuće: gledam televiziju, čitam knjige. Nemam baš neki buran život - rekla je.

Primijetio sam da ta djevojka zna slušati. Otvorio sam joj se, pričao o svojim roditeljima i majčinoj želji da me što prije oženi. Sličnu je situaciju i ona imala u svojoj obitelji. Valjda smo se zato i zbližili pa je nakon te prve kave uslijedila i druga, i treća. Nekad bismo bili u njezinu stanu, nekad u mojem, ali nikad tijekom dva mjeseca intenzivnog druženja nisam pomislio da je neobično kako se odjednom stalno srećemo. Bilo mi je ugodno razgovarati s njom i to mi je bilo dovoljno.

Kad danas razmišljam o tome, vidim da se Mirela razlikovala od drugih djevojaka samo po tome što je bila strpljiva. Nije mi se nabacivala, osvajala me korak po korak, da toga nisam bio ni svjestan. Kad me napokon dobila, lako me uvjerila da trebamo živjeti u jednom stanu.

- Imamo dvije plaće, a plaćat ćemo samo jednu najamninu. Vrlo praktično, zar ne? - zvučala je kao da o braku uopće ne razmišlja.

Povjerovao sam i upustio se u avanturu zajedničkog života. Mirelu nije bilo teško voljeti, mada sam znao da to nije ono pravo. Bila je mila, pažljiva, nikad nije previše zapitkivala, a ja sam i dalje kod nje obožavao to što s mnogo pažnje može slušati ljude. Dok sam pričao, ona bi me gledala, a ja sam se osjećao kao najvažnija osoba u njezinu životu. Kad bih sjeo za stol, ostavila bi sve poslove, sjela preko puta i slušala. To sam kod nje silno cijenio i poštovao.

Nepunih godinu dana otkako je donijela svoje stvari, počeo sam osjećati kao da se gušim. I što se Mirela više umiljavala, ta nevidljiva omča oko moga vrata sve se više stezala. Mjesecima sam tražio prave riječi i način da joj kažem kako se osjećam, a kad sam napokon skupio hrabrost, preduhitrila me:

- Postat ćeš tata! - pobjedonosno je mahala pozitivnim testom na trudnoću.

- Nemoguće - od šoka sam jedva promucao.

- Moguće je. Dva sam napravila i oba su pozitivna.

- Oprosti, moram na zrak - rekao sam i otkopčao ovratnik svoje košulje.

Osjetio sam, naime, kako me oblijeva hladan znoj. Bio sam dovoljno priseban da ne reagiram ružno, ali istodobno i toliko bijesan da i danas žalim onaj kontejner koji mi se našao na putu. Udarao sam ga nogama tako silovito da su mi s okolnih balkona zaprijetili policijom. Da sam tada mogao iskočiti iz vlastite kože, sigurno bih to i napravio. Prije nego što sam se vratio kući, satima sam lutao po kvartu, a onda rekao Mireli da moramo ozbiljno razgovarati.

- Možda ti se ovo neće sviđati, ali ja se doista nemam namjeru ženiti. Ne sviđa mi se ni ideja da postanem otac prije četrdesete - rekao sam.

- Do tvoje četrdesete imat ćemo još dvoje djece - nasmijala se.

- Mirela, je li moguće? Ovo je prvi put da ne slušaš što ti govorim? Ili ne želiš čuti? Ne želim imati djecu niti se ženiti. Posebice ne s tobom - bio sam grub.

Svađa koja je uslijedila bila je žestoka. Da sam joj ikad bilo što obećao, imala bi se pravo ljutiti i osjećati povrijeđenom. Ali nikad joj nisam rekao da je volim niti da mi znači nešto više od drage prijateljice. Znam da sam u tim trenucima bio egoističan jer sam je tjerao na pobačaj. Kad su se dva dana kasnije strasti stišale, pokušao sam joj objasniti što mi leži na srcu. Nisam htio živjeti kao moji roditelji, nisam htio brak pun svađe i galame. Pričao sam i pričao, a kad sam došao do Zlatka i njegova vjenčanja zbog papira, Mirela je lupila šakom po stolu.

- Ne želim te više slušati - povikala je.

- Moram ti sve reći, možda ćeš razumjeti zašto se grozim braka.

- Odavno mi je sve jasno. Tvoja je mama rekla da s tobom neće biti lako, ali ja sam... - zastala je i ugrizla se za jezik.

Mirela je istrčala pred rudo, a ja se sledio.

- Odakle ti poznaješ moju mamu? - promucao sam.

- Nisam rekla tvoja, nego moja mama - nevješto se izvlačila.

- Mirela, ne pravi me ludim. Znam što sam čuo - priprijetio sam joj prstom.

Kratko je šutjela kao da dvoji što i kako reći, a kad sam joj snažno stisnuo nadlakticu i ružno je pogledao, ipak je progovorila. Moju je majku upoznala preko zajedničke prijateljice s posla. Kako je ona bila sama, baš kao i ja, mama je odmah isplanirala kako će nas spojiti. S obzirom na to da sam svoje rijetko posjećivao, a brak doživljavao kao giljotinu, mama se dosjetila kako bi u moju zgradu mogla doseliti mladu susjedu. Zanimljiva i nenametljiva djevojka odgovarala joj je kao buduća snaha.

Na kraju te njezine priče ispostavilo se da je moja mama Mireli plaćala najamninu kako bi me ulovila u svoju mrežu. Stvarno ne znam kako sam se svladao da iz tih stopa ne odem roditeljima i svašta im izgovorim.

- Jesi li doista trudna ili je i to lažnjak? - upitao sam.

- Lažnjak, ali to više nije ni važno - slegnula je ramenima.

- Važno je, itekako. Jer sada ti bez grižnje savjesti mogu reći da u pola sata spakiraš svoje stvari i nestaneš odavde, inače ću sve pobacati kroz balkon.

- Kamo da idem? Daj mi barem vremena da nađem novi stan - zaplakala je.

- Idi mojoj majci, ona će sigurno nešto smisliti - grubo sam odgovorio.

Kad je Mirela otišla, bacio sam se na krevet i odahnuo. Molio sam Boga da je sve to samo san, košmar iz kojeg ću se probuditi i shvatiti da žena koja me rodila ipak to nije u stanju učiniti. Zbog njezine sam histerije kao klinac bio pun kompleksa. Da nije bilo bake, vjerojatno bih i danas bio nesiguran i povučen. No mama si i danas daje za pravo petljati se u moj život.

S novim sam se jutrom još uvijek osjećao loše, emotivno prazan, bez snage i volje da odem i jednom zauvijek obavim taj nemili razgovor sa svojim roditeljima. Tjedan dana kasnije ipak mi je bilo lakše. Shvatio sam da taj razgovor nema smisla, jer majku se nije moglo uvjeriti da umjesto mog živi svoj život.

Po njezinu svjetonazoru Zlatko i Valentina bili su savršena djeca. Živjeli su život na koji ja nikad ne bih pristao; Zlatko se oženio zbog papira, Valentina je tolerirala nevjeru, ali njih dvoje bili su u braku i mama je o njihovim životima mogla razgovarati sa susjedama. Sa mnom se ne ponosi, nije joj dovoljno to što radim i čekam ljubav svog života. Nisam htio ni pokušati razgovarati s njima, a onda me majka iznenadila. Pozvonila je na moja vrata i pozvala se unutra. Narogušen sam čekao što mi ima reći.

- Sine, znam da ti nisam bila dobra majka i molim te da mi oprostiš. Cijeli život sam vikala na tebe i imaš se pravo osjećati neželjenim. Ipak, vjeruj da nije bilo tako. I kao dijete si bio drugačiji, a ja sam te htjela očvrsnuti, pripremiti za život - iznenadila me.

- Pa si se služila metodama inkvizicije? - ironično sam odgovorio.

- Što god sam činila, bilo je u najboljoj namjeri. No kad mi je Mirela pozvonila na vrata i rekla da naš plan nije uspio, shvatila sam koliko sam pogriješila. Nemam se pravo petljati u tvoj život i žao mi je što sam to činila. Došla sam ti reći da te volim baš takvog kakav jesi.

- I bez žene? - odjednom mi je sve postalo smiješno.

- I takvog. Ti si moj sin i tvoj život je tvoj izbor. Odsad ću ga poštovati - zvučala je iskreno.

Nakon tog razgovora i ja sam postao tema maminih razgovora sa susjedama. Odjednom o meni priča kao o zrelom i normalnom muškarcu koji ima tek ponešto drugačiju viziju života. Ne znam tko je u mojoj majci potaknuo takvu promjenu, ali ja sam uistinu sretan zbog nje. Istina, trudim se, nakon ovog iskustva, ne pretvoriti se u paranoika koji u svakoj djevojci koju upozna vidi produženu ruku svoje majke. No, kako vrijeme prolazi, uviđam kako se mama doista više ne petlja u moj život. Sada smiren i opušten čekam da mi prava ljubav pokuca na vrata.