Jutarnji list: kako je sve stvarno počelo...

Bila je kasna siva jesen 1997., kraj listopada ili početak studenog (u devedesetima jeseni još nisu bile tako tople kao danas; naprotiv, uistinu su bile sive, neugodne i dosadne).

Nino Pavić baš je dao intervju Novom listu, najavljujući, nakon brojnih nagađanja, da će Europapress holding napokon pokrenuti svoj dnevni list: prve nacionalne dnevne novine u Hrvatskoj, još otkako su se, točno četrdeset godina ranije, Večernji vjesnik i Narodni list bili fuzionirali da bi u sklopu izdavačke kuće Vjesnik formirali Večernji list.

Prvi razgovori

I dok su drugi mediji - u ono doba malobrojni; nije, naime, bilo ni portala ni pravih privatnih televizija - raspravljali o Pavićevoj najavi pokretanja novog nacionalnog dnevnog lista, Tomislav Wruss, Zdravko Milinović i ja počeli smo zaposjedati socijalističko-antikni ured na desetom katu Vjesnikova nebodera, u kojem su se onda nalazila sva izdanja EPH.

Deseti je kat Vjesnikova nebodera bio nabijen stanovitim simboličkim značenjima.

Ondje se, naime, u slavna vremena svojedobno najveće hrvatske medijske organizacije, nalazila Vjesnikova uprava.

Najbolji urednik

I sada smo, eto, na probušenim tapecirunzima sivih i smeđih Šavrićevih ili Lesnininih naslonjača, i za masivnim, velikim i ružnim stolom u najvećem uredu u Neboderu, Wruss, Milinović i ja pokušavali napraviti nove dnevne novine, EPH-ov nosač aviona, kako je Pavić bio definirao Jutarnji list, još prije nego što smo znali kada će izaći prvi broj.

Tomislav Wruss bio je urednički alter ego senzacionalnih uspjeha Arene i Glorije: oba su se magazina, kada ih je on bio napustio, prodavala znatno iznad sto tisuća primjeraka tjedno.

Wrussa se, općenito, smatralo najboljim novinskim urednikom u Hrvatskoj, premda ni jednom do Jutarnjeg lista nije želio prihvatiti dužnost glavnog urednika.

Ja sam bio glavni urednik Globusa u odlasku: u drugoj polovici 1997. godine gotovo koordinirano tužili su me HDZ, Ministarstvo obrane i cijela hrvatska Vlada, što znači da je moj politički položaj postao preveliko opterećenje za tvrtku.

Zdravko Milinović došao je iz Večernjeg u Globus samo godinu dana ranije, i nije imao pojma da će uskoro ponovo morati raditi u dnevnom listu: bez Milinovića, međutim, vjerojatno ne bismo uspjeli pokrenuti Jutarnji.

Sjajni Bosanac

Osim nas trojice, desetim su se katom u ono vrijeme motali još Darko Novak, dugogodišnji grafički urednik Jutarnjeg, i Siniša Petrušić, sjajni Bosanac koji je 2005. godine svojom golemom energijom vrhunski odradio akciju Knjige na kioske, koja je EPH-u donijela vrlo mnogo novca, a hrvatskim građanima metre i metre ozbiljnih literarnih klasika u regalima.

U projekt dnevnog lista krenuli smo iz najbanalnijeg mogućeg razloga. EPH je, naime, već kontrolirao pretežiti segment magazinskog tržišta: bili smo prvi u političkim tjednicima (Globus), u ženskim listovima (Gloria i Mila), u tinejdžerskim magazinima (OK), u obiteljskim magazinima (Arena), i u licencnim izdanjima (netom pokrenuti Playboy izazvao je toliki interes hrvatske javnosti da su uzvanici stajali u redu sve od spomenika Banu Jelačiću, da bi se nekako probili do ulaza u Gradsku kavanu, gdje se održavala promocija prvog broja Playboya).

Umalo odustali

Nino Pavić znao je, međutim, da tu golemu magazinsku moć možemo kapitalizirati tek velikim dnevnim listom. I tako smo krenuli u akciju Jutarnji.

Ovdje je interesantno spomenuti da smo u siječnju 1998. godine, kada smo se već bili preselili u prizemlje i prvi kat montažnih zgrada sa straženje strane Vjesnikova kompleksa, u Odranskoj ulici, zamalo odustali od Jutarnjeg.

Naime, procijenili smo da nam je jeftinije kupiti Večernji, koji je država upravo stavila na prodaju, nego pokrenuti nove dnevne novine.

Naravno, za tjedan ili dva uvjerili smo se da nemamo nikakve šanse kupiti Večernji: Iviću Pašaliću, ondašnjem prvom savjetniku predsjednika Republike, nikada nije palo na pamet da nam ga proda.

Prvi dizajn

Negdje krajem veljače 1998. već su postojali obrisi stranica i globala budućeg dnevnog lista. Kao glavnog dizajnera angažirali smo jednog svjetski poznatog Nijemca, čijeg smo se dizajna, ipak, morali riješiti poslije sedmog ili osmog broja: već smo onda trebali naučiti da je novinarski posao u Hrvatskoj toliko razvijen, ali i toliko specifičan da ne dopušta automatsku primjenu niti jednog stranog rješenja.

Šesti travnja, kao konačni datum izlaska, bio je zapravo iznuđen Pavićevim, marketinškim, pa i mojim pritiskom. Veći dio redakcije želio je još malo vremena. Tomo Wruss i Zdravko Milinović znali su da nismo spremni da ozbiljno izdajemo dnevne novine.

Uostalom, od trojice urednika (Wruss je od samog početka bio glavni urednik, a Milinović i ja zamjenici), jedino je Milinović razumio tehnologiju proizvodnje dnevnog lista.

Ipak, izašli smo šestog travnja, s dva ili tri sata zakašnjenja (Wruss je završavao naslovnicu do pola devet navečer, kada smo već davno morali biti u tisku), i odmah smo prodali svih dvije stotine tisuća!

Negdje do srijede ili četvrtka zanosili smo se da prodajemo najviše novina u Hrvatskoj, a onda je naklada tog, realno govoreći, poluamaterskog proizvoda počela toliko brzo i dramatično padati da sam jednom dok smo se vraćali s poslovnog puta iz Sarajeva s Pavićem ozbiljno raspravljao čak i o ukidanju nedjeljnog izdanja, uz argument da bi nam to uštedjelo dosta novca.

Slobodni se pad zaustavio na nekih četrdeset od pedeset tisuća, a onda su se dogodili danas nevažni Hrvoje Šarinić i Ivić Pašalić.

Da pojasnimo mlađim čitateljima: Šarinić je bio šef Ureda predsjednika Republike, a Pašalić, kako smo već napisali, Tuđmanov glavni savjetnik.

I njih su dvojica ratovali na život i smrt, što se jedne kasnoproljetne nedjelje popodne, kroz Šarinićevu izjavu protiv Pašalića, prelilo na naslovnicu Jutarnjeg lista.

Naklada je odmah porasla za desetak tisuća primjeraka, da bi nastavila rasti zahvaljujući i svjetskom prvenstvu u Francuskoj, na kojem je Hrvatska osvojila treće mjesto.

Eksplozija tiraže

Prava je eksplozija uslijedila u kolovozu 1998. godine, kada smo redovito prodavali između osamdeset i devedeset tisuća: naš se biznis plan bio temeljio na šezdeset tisuća prodanih primjeraka, i šezdesetak zaposlenih.

Tog smo ljeta, napokon, naučili proizvoditi dnevne novine, tako da smo imali što prodavati.

Ključnu ulogu u etabliranju Jutarnjeg lista kao najvažnijeg političkog medija u Hrvatskoj (ne računajući, naravno, HTV), odigrala je ipak priča Orlande Obad, izvrsne novinarke koja se nažalost prije nekoliko godina povukla iz ovog posla, i sada radi na nekom znanstvenom institutu.

Gospođica Obad doznala je da je obitelj Tuđman lažno prijavila svoje imovinsko stanje: Tuđmani su, naime, u imovinskoj kartici propustili spomenuti oko dvije stotine tisuća maraka na računu u Zagrebačkoj banci.

Orlandi Obad tu je informaciju dojavila pramajka svih regionalnih zvižđača, službenica Zabe Ankica Lepej, da bi Obad, poslije detaljnih provjera, u kasnu jesen 1998. godine objavila priču o Tuđmanovih prikrivenih 200 tisuća maraka.

Idućeg je dana postalo pitanje časti raditi u Jutarnjem listu, a nitko u hrvatskoj javnosti tko se na bilo kakav način bavio politikom više nije mogao ignorirati Jutarnji.

Nekoliko mjeseci kasnije, početkom 1999. godine, u jednom privatnom stanu, Nino Pavić i ja satima smo razgovarali s Ivicom Račanom, Draženom Budišom i Živkom Kustićem.

Tijekom te večere žestoko smo uvjeravali Račana i Budišu da će sigurno pobijediti na izborima, samo ako se čvrsto drže zajedno, dok je don Živko, diskretnim ali jasnim riječima, bio naznačio Račanu da se Kaptol neće obrušiti na eventualnu socijaldemokratsko-liberalnu Vladu.

Taj se razgovor pokazao važnim u svjetlu jednog kasnijeg, opako namještenog političko-policijskog napada na Pavića, kada se, zbog optužbe da je navodno paktirao s Pašalićem, zapravo pokušalo uništiti EPH.

Račan se suprotstavio toj akciji lokalnog medijsko-političko-obavještajnog podzemlja jer je iz prve ruke znao koliko smo žestoko navijali za pobjedu SDP-a i HSLS-a, i to u vrijeme kada to još nije bilo osobito popularno.

Trećesiječanjski izbori doveli su nas u pomalo zbunjujuću situaciju.

Globus je, naime, cijeli svoj legitimitet temeljio na sukobu s vlastima.

Jutarnji je izgradio svoj tržišni i svjetonazorski položaj na otporu prema vladajućoj stranci i prvom predsjedniku Republike.

Političko svrstavanje

A sada smo se, 4. siječnja 2000. godine, našli na strani vlasti, što je, uostalom, formalno obilježeno dodjelom Murtićevih grafika “zaslužnicima” za HDZ-ov pad; svečana se dodjela održala u siječnju ili veljači 2000. godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, a među dobitnicima je bilo više ljudi iz Europapress holdinga.

Moram priznati da se prvih godinu ili dvije nismo dobro snalazili: s jedne strane, morali smo braniti Račanovu Vladu od nacionalističkih masovnih mitinga, na kojima se otvoreno tražila nasilna smjena vlasti.

S druge strane, za medije, naravno, nikada nije osobito dobro kada su blizu vlasti.

Situacija se, uskoro, razriješila sama od sebe.

Račanova je Vlada dopustila generalu Gotovini da pobjegne (što nije bilo ispravno), te nije željela Haagu izručiti starog i bolesnog generala Bobetka (što apsolutno jest bilo ispravno): za novine je bilo važno da se politička bitka premjestila na strani teren, na kojem nije bilo potrebe nikoga braniti, ni zastupati.

Novo okruženje

U prvim godinama prošlog desetljeća postalo je savršeno jasno da se novine više ne mogu prodavati samo, pa ni pretežno politikom: kompletno se medijsko i političko okruženje žestoko promijenilo.

Svi su mediji odjednom postali više-manje neovisni, i nitko više nije držao ekskluzivu na vjerodostojnost, hrabrost i poštenje.

Novine su se morale početi prodavati i drukčijim sadržajima, osim hardcore političkim pričama i meritornim komentarima.

U to smo vrijeme poduzeli dvije akcije, koje su nas reafirmirale kao vodeći tiskani medij u Hrvatskoj.

Prvo, na Pavićevu incijativu, krenuli smo u razvijanje velikog, nedjeljnog revijalnog broja, što se i danas , kada Nedjeljni Jutarnji prodaje od 20 do 25 tisuća više od konkurencije, pokazuje vrhunskom investicijom.

Drugo, od stranih smo partnera otkupili program knjiga za kioske, koji je postigao upravo nevjerojatne nakladne rezultate: Jutarnji vjerojatno nikada nije zaradio toliko novca kao te, 2005., kada smo Zločin i kaznu prodavali u stotinjak tisuća primjeraka dnevno!

Istodobno smo, nažalost, bili zapustili razvoj weba.

I danas se osjećam neugodno kada se sjetim da je web stranica Jutarnjeg pokrenuta tek o Božiću 2005. godine. Kasnili smo skoro cijelo desetljeće!

Do kraja 2005. godine položaj Jutarnjeg lista kao vodećeg hrvatskog informativnog medija čvrsto je utvrđen.

EPH je negdje u to vrijeme kupio i Slobodnu Dalmaciju (osim što smo ondje vidjeli dobru priliku za razvoj, nismo nipošto željeli da Slobodnu dobije Stirya), kao i pojedine regionalne novine.

Sve je ostalo poznata i svježa prošlost, u kojoj je najvažnije istaknuti da smo uspjeli zaustaviti snažan pad naklade, koji je uslijedio 2008. i 2009. godine, kako zbog naglog širenja interneta, tako i zbog Velike recesije. Nismo, nažalost, uspjeli spriječiti pad marketinških prihoda, no to je sasvim drugo pitanje.

Svi još tu

Zanimljivo je, naposljetku, da je Jutarnji, kada je riječ o njegovu vodstvu, ostao gotovo zapanjujuće koherentan.

Četrnaest i pol godina kasnije, trojica od četvorice osnivača i dalje su ovdje: Pavić kao predsjednik kompanije (što je bio i 1997.), Wruss kao izdavač, i ja kao zamjenik glavnog urednika (što sam bio i 1997.).