Kajanje ili kockanje

Kako je moguće da se kršćanin iskreno ispovijeda za počinjene grijehe i kaže da mu je žao što je tako postupao, a vrlo brzo opet čini baš ono za što se je pokajao i izričito obećao da “više neće griješiti”? Je li iskren, ili površan - ili Boga ozbiljno ne shvaća - nema “straha Božjega”? Da li se kaje ili se kocka? Na to nas pitanje navodi danas baš sveti Pavao koji u Poslanici Efežanima (Ef 4, 7-16) upozorava: “...da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludama”.

Pavlov govor o ljudima koji jedno žele a drugo čine kao o “nejačadi” kao da time umanjuje odgovornost. Jer, “nejačad” su kao djeca s kojom Bog neće biti strog. Ali - to tako ne smije ostati. Treba duhovno odrasti, postati odgovoran.

Vrijeme je, kaže Pavao, da “istinujući u ljubavi poradimo te sve uzraste u Njega koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, uskraćeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjava po djelotvornosti primijenjenoj svakom pojedinom djelu, promičući svoj rast na djelotvornoj ljubavi”.

Bog očito ima razumijevanja za “nejačad” - za one koji bi htjeli dobro, ali su preslabi te opet upadaju u zlo. Može se pomišljati da niti zlo nije jako kad su oni, eto, nejaki. Ali čovjek mora odrasti.

Život ne može, ne smije biti kockanje i neodgovorno snalaženje, nego pothvat s određenim ciljem.

A taj je život za većinu, na žalost, kockanje, u kojemu neke zavodi ono što Pavao zove “vjetar nauka”. Dosta je površno prelistati dnevne i tjedne novine da se uvjerimo kakav je to “vjetar nauka” - što ga kao u ime suvremenih znanosti, a svaki drugačije, navodni stručnjaci nude ljudima da tobože budu sretniji.

Kršćanstvo bi trebalo biti jače od tih “vjetrova” i uvijek znati što hoće. I onda kad je “nejako” - kad je preslabo da bi bilo dosljedno onome što vidi da je ispravno. Ali - tko zaista vjeruje - odustajanja nema. Makar se čovjek, poput samoga Pavla, često i sam na sebe ljutio zbog vlastite nedosljednosti.