KOMENTAR JUTARNJEG Pijetet za Vukovar: golgota nije mjesto za političke mitinge

Da, marš pijeteta koji će danas proći Vukovarom zaista je, kako to kaže ministar Fred Matić, kao hod po katedrali. Zato se i nije primila ideja o cijepanju ovogodišnje Kolone sjećanja po liniji nekih aktualnih političkih sukoba. Vukovar je sveto mjesto hrvatske kolektivne memorije. Želja da se organiziraju dva mimohoda zapravo je blasfemična, svetogrdna. Kao da se Golgota pretvori u brdo političkih mitinga. Vukovar je mjesto sabranosti i svenarodnog zajedništva. A ne mjesto nadvikivanja i sukoba. Političke se utakmice mogu voditi sve vrijeme, samo ne onoga dana kad se cijela Hrvatska slije na komemoraciju u Vukovar.

To danas, izgleda, ne razumije samo antićirilični stožer, koji se i dalje samovlasno pokušava nametnuti kao ekskluzivni zastupnik braniteljskih i hrvatskih interesa, i to ne samo u jednom gradu, nego u cijeloj državi. Jako je dobro što njihova ideja o podjeli današnje vukovarske povorke nije dobila podršku ni u HDZ-u, stranci za koju je u posljednje vrijeme teško utvrditi je li gospodar ili zarobljenik ljutih vukovarskih stožeraša. Provocirajući pamflet što su ga Tomislav Josić i drugovi uoči tužne obljetnice izručili aktualnoj vlasti, inzistirajući na tvrdnji da će se danas pokazati razlika između “vukovarske i nevukovarske Hrvatske”, ma što to značilo, samo potvrđuje da od politikantskog dijeljenja nacionalnog korpusa ne odustaju.

Ne odustaju ni od svoje silno pretenciozne namjere da za sebe prigrabe funkciju vrhovnog suca koji bi odlučivao tko je na kojoj strani. Smatraju se ovlaštenim dijeliti certifikate o nacionalnoj i domoljubnoj ispravnosti. Ali, svi koji danas budu koračali Vukovarom i svi koji budu mislima s tim gradom vukovarska su Hrvatska. Bez obzira na to kako će biti odjeveni, što će pisati na njihovim majicama, kakvu će deklaraciju nositi. Na takvim nevažnostima mogu inzistirati samo oni kojima je etiketa važnija od sadržaja. Sudionici povorke mogu se politički razlikovati, ali Vukovar je nadstranačka tema. Tema koja dolazi prije politike. Zato zajedno, rame uz rame, tim gradom svake godine sve masovnije koračaju lijevi i desni, vlast i opozicija, Hrvati, pa, evo i Srbi, ujedinjeni u iskazivanju poštovanja prema gradu koji je postao simbol najvećeg ratnog stradanja. Vukovar je katedrala u kojoj se moli cijela Hrvatska.

Ali čak ako današnja komemoracija protekne bez i najmanjeg incidenta, problemi nisu apsolvirani. Jer, dostojno obilježavanje obljetnice vukovarske tragedije samo je jedna razina problema. Nakon što minu tužni dani, opet će trebati rješavati pitanje dvojezičnih ploča.

Odnosno prava srpske nacionalne zajednice. Odnosno pitanje modela (su)života u etnički duboko podijeljenom gradu. Nema sumnje da postavljanje ćiriličnih natpisa propisuje zakon.

No, u ispunjenju te zakonske obaveze Vlada je pokazala političku spretnost slona u staklarnici. Istina, ploče je porazbijala čekić-revolucija, ali u Vukovaru u posljednje je vrijeme, otkako se vodi antićirilična buna, u krhotine slupano mnogo više od nekoliko tabli. Vukovar je danas podijeljeniji nego prije postavljanja ploča. Međunacionalni su odnosi zaoštreniji. Čak i Srbima implementacija ćirilice donijela je više štete nego sreće i koristi. Pripadnici srpske zajednice, ne samo u Vukovaru, izloženi su raznim neugodnostima i atmosferi generalnog nepovjerenja i etničke netrpeljivosti.

Vlada će o situaciji u Vukovaru morati otvoriti razgovore ne samo sa stožerom koji se nameće kao nekakva paralelna, izborno nelegitimirana vlast, nego sa svim u tom pogledu zainteresiranim adresama. Od onih koji su i dosad bili vrlo glasni, pa se od njihove galame trese cijela država, preko pripadnika srpske etničke zajednice, koji su se u cijeloj halabuci oko ćirilice držali prilično suzdržano i samozatajno, do vrlo šutljive vukovarske većine, koju harambaše antićirilične kampanje nisu uspjeli bitnije animirati. Ni Vladino ponavljanje mantre da se od provođenja zakona o ćirilici ne može odustati neće ih, vjerojatno, pokrenuti. Krug tema svakako je potrebno proširiti. Jer, problem dvojezičnosti dobar dio ljudi, bez obzira na to jesu li Hrvati ili Srbi, ne zanima. Ostavlja ih indiferentnima. Što u dugotrajnom ekonomskom krizom uništenoj zemlji, u gradu bez posla i perspektive, nije nelogično.

Ćirilica je samo vršak ledenog brijega. Lakmus papir koji pokazuje koliko je situacija u Vukovaru loša. Sve kad bi postavljanje dvojezičnih ploča i moglo proći mirno, ništa se time ne rješava. Vlada je dužna da jednu umjetno, i svojom zaslugom proizvedenu, neproduktivnu fokusiranost na ćirilicu zamijeni otvaranjem mogućnosti da Vukovar izađe iz svoje ratom, ratnim stradanjem i etničkim podjelama zadane uloge. Obnova života u tom gradu uglavnom se svodila na uklanjanje ruševina i ponovnu izgradnju materijalnih dobara. Ali o ruševinama u dušama nitko se nije previše brinuo. Od okončanja mirne reintegracije tamo gotovo nitko nije radio na poratnoj socijalnoj rekonstrukciji života, kako to navodi profesorica Dinka Čorkalo, koja duže od desetljeća istražuje raspoloženja vukovarskih građana.

Vukovar nije lokalni problem. To je pitanje na kojem bi aktualna vlast trebala pozvati na državni konsenzus. Državni, jer bi, s jedne strane, morao uključivati i manjinsku, srpsku zajednicu. S druge strane, taj se posao ne može obaviti bez HDZ-a. Ne samo zato što dijelovi te stranke - vodeći se, izgleda, politikom što gore to bolje - pokušavaju ploviti na krilima atmosfere što je lože radikalski raspoloženi antićirilični stožeraši.

Ako mu Tomislav Josić bude diktirao politički diskurs, kako se sada zna događati, onda u HDZ-u od politike Franje Tuđmana neće ostati ni kamen na kamenu.

Kad bi Tomislav Karamarko bio sposoban izgovoriti poruke pomirenja s kojima je prvi hrvatski predsjednik svojedobno, nakon okončanja mirne reintegracije, došao u Vukovar, onda bi i za njega i za njegovu partiju bilo nade. Bez toga HDZ sam sebe svodi na desničarsku stranku s vrlo uskom, za izborni uspjeh nedovoljnom bazom. Usto, profilira se kao snaga destrukcije. Stranka koja ruši čak i svoje vlastite tekovine. Gazi preko onoga što je Tuđmana, svemu usprkos, ipak činilo državnikom.