Sveti Justin, kojega smo jučer slavili, bio je prvi kršćanski filozof poganskoga podrijetla. Osudili su ga kao bezbožnika jer nije vjerovao u državne bogove i pogubili najvjerojatnije 165. godine. Nakon što mu je sudac pročitao osudu, on je bio oduševljen pa ga je sudac pitao: “Zar ti stvarno misliš da ćeš doći u nebo i ondje primiti sigurnu plaću?”. Justin je odgovorio: “Ne samo da mislim, nego to znam!”.
Zapravo su u svim dijelovima svijeta, u svim narodima i kulturama ljudi, otkad ih ima, vjerovali da se život na neki način nastavlja nakon smrti. Jedino su židovi o tome manje govorili, jer - za razliku od drugih - htjeli su da u duhu vjere ne čekaju tek vječnost, nego da odmah mijenjaju svijet na bolje. Ali uvijek su znali da ih Bog ni u smrti ne ostavlja.Protiv tog uglavnom sveopćeg uvjerenja svih ljudi u sva vremena - ateizam, bezboštvo, želi nas uvjeriti da poslije smrti nikakva života nema. Vjernike je to uzalud uvjeravati, jer oni - poput sv. Justina - to u svjetlu vjere izravno znaju. Ali ateizam ne posustaje. Tako upravo jučer čitamo u ovim novinama članak “Ipak nema života poslije smrti”.
Nasuprot sve brojnijim svjedočenjima pojedinaca koji su bili zamrli pa su opet oživjeli te tvrde da su vidjeli nešto od zagrobnoga života, neki znanstvenici kažu da im se je to samo pričinilo, da je riječ o “električnim olujama” u mozgu prije smrti.
Zašto im je toliko važno dokazati da poslije smrti nema života? Protiv pretežnog uvjerenja svega svijeta i - eto - protiv nekih novijih svjedočenja onih koji tvrde da su to iskusili? Zar ipak ne bi bilo ljepše ne umrijeti nego iznova živjeti?
Sumnja je moguća, ali nada prelijepa i radosno je ako ima dokaza. Inače je ljudski život - kako god mu pristupili - na kraju ipak besmislen.
Zašto se uvjereni ateisti čak grozničavo boje protiv te lijepe mogućnosti - koja čak ima neke izravne dokaze - nezavisno od najčvršće vjere svih vjernika. Zar je život toliko strašan da ga se ipak smrću treba riješiti?