PIŠE JELENA VELJAČA Svaka čast dečkima, ali zašto moraju pobijediti u svakom realityju?

Nisam neka obožavateljica reality televizije, iako sam, kao osoba koja se bavi televizijom u profesionalnom smislu, okružena profesionalcima (a nekad i genijalcima) koji je stvaraju, produciraju, pišu, pa i strastveno gledaju. Moja Rebeka mogla bi vam na kavi nabrojati baš sve reality formate koje postoje - od onih megauspješnih kao što je nekad davno bio “Big Brother” (sad već malo potamnjelog sjaja), do nekih koji se - vjerovali ili ne - ja znam da ja nisam - zovu “Moje romsko vjenčanje”, ili “Bebe i tijare”, ili, moj osobni favorit - ”Zbog seksa na hitnu”. Već me godinama Rebeka uvjerava da je reality ne samo zabava (u filmskom žargonu entertainment), već i lako “štivo” za opuštanje mozga, ponekad duhovitije od bilo kojeg sitcoma.

Nikad nisam bila osoba koja se voljela smijati glupostima drugih, i moja je linija obrane da su neki od najgorih TV realityja emisije koje u gledatelju izazivaju susramlje (ono kad se sramiš za drugoga), a u najokrutnijim varijantama po ljudsku inteligenciju čak izazivaju onaj efekt poznat u urbanom žargonu kao “moment prometne nesreće” (želudac ti se grči, utroba prevrće, no kao da si hipnotiziran prizorom koji te istovremeno muči i uvaljuje te u bosanski lonac emocija - od empatije preko znatiželje, i zahvalnosti što to tamo na cesti nisi ti, do napetog iščekivanja rezultata policijskog uviđaja). Nikad neću zaboraviti razgovor s Julianom Fellowesom, Oscarom ovjenčanim scenaristom i izuzetno strogim kreativnim producentom sad već kultne britanske serije “Downton Abbey”, koji mi je iskreno šokiran objašnjavao da je za njega reality televizija znak propadanja čovječanstva kao takvog. Tko bi normalan, tko drži do sebe - tumačio mi je taj hladni Britanac u sedamdesetima, besprijekorno odjeven u odijelo s rupčićem u džepiću, nad čajem s mlijekom - htio dobrovoljno pokazivati svoje emocije masi stranaca?

Djelomično sam razumjela njegovu žalopojku; ima u tome nešto silno paradoksalno ljudskoj prirodi koju i ja, poput Fellowesa, volim zamišljati elegantnom, vođenom težnjom za dostojanstvom. I ja se, primjerice, sramim plakati u javnosti - skrivam se u toaletima kad mi na setu postane prenapeto, i emocije raspadanja pokazujem tek dečku u kasnim noćnim satima. No četrdesetak godina razlike među nama odigrale su svoje pa je jedan dio mene činjenicu da je danas biti na televiziji, pa čak i samo kao akter u program mršavljenja, gotovo socijalno prihvatljiva stvar, koliko god meni strana, shvaćao kao zadatost suvremenog zapadnog društva. Međutim, postoje i oni reality formati kojima se stvarno divim. Briljatno su osmišljeni i napisani, uz nevjerojatno razumijevanje specifičnih potreba suvremene publike, te bez onog za reality nažalost tako čestog vrijeđanja osnovne ljudske inteligencije i integriteta.

Jedan od takvih primjera je “The Voice”, koji se trenutačno prikazuje na našoj nacionalnoj televiziji. Taj se show pokazao silno uspješnim u cijelom nizu zemalja prije nego što ga je kupio HTV, no to ne mijenja činjenicu da su kolege s HTV-a napravile fenomenalan posao.

Smiješno je opisivati kako ja, subotom kad ostanemo doma, ili nedjeljom kad se zaliječimo od mamurluka izazvanog subotnjim izlaskom, gledam “The Voice”. Dok moj partner na kauču uživa u izvedbama, ja pratim scenarij, režiju, odabir žirija, produkcijske odluke, i plješćem peticama na svim spomenutim razinama. Doduše, “The Voice” i nije reality u strogom smislu te riječi, on je u televizijskom poslu prepoznat kao entertainment, no tu su svejedno kandidati koji se prodaju publici, ne samo svojim glasom, već i pričicama iz back stagea. “The Voice” je u svakom slučaju jedan od najsvjetlijih primjera takvog tipa emisije i drago mi je da pratim tako dobru televiziju u posljednih desetak vikenda, i Iva i Vuk su konačno u live emisijama pokazali koliko su nevjerojatno dobar voditeljski kadar, i sve me to impresionira, i kupili su me... ALI. Dakako da ova rečenica ima jedno ALI, no ono nikako nije vezano uz producenstko-kreativno-izvedbenu stranu priče o hrvatskom “The Voiceu”.

Već uz činjenicu da mi toliko na jetra izlazi fakat da u Hrvatskoj, otkad znam za sebe i posjedujem TV aparat koji sam kupila vlastitim novcem, u svakoj vrsti reality/entertainment showa pobjeđuje frajer. Ne želim reći da dečki nisu talentirani, što za kuhanje, što za “Big Brother” (ne znam točno nazvati taj talent - pokazivanje i izdržljivost da psihički ne polude u uvjetima koje su producenti kreirali upravo tako da kandidati polude?), što za pjevanje. Al ipak. Devedeset i pet posto sezona raznih reality/enterntainment formata u RH - pobjednik je muškarac? Tu sam partijahalnu obojenost našeg društva dakako primijetila i prije, kad su se žene skidale, da ne kažem i nešto eksplicitnije, samo da bi došle do prvog mjesta u nekim besmislenijim emisijama, ali kako sam do sada bila zaista samo profesionalno zainteresirana, vrlo površna gledateljica, podigla bih obrvu, malo se uzrujala, popila rakiju, i nastavila dalje živjeti svoj izuzetno emancipirani život, sve dok se nisam zakačila na “The Voice”.

S nevjerojatnim nestrpljenjem, navijajući za Anu, očekujem ovotjednu polufinalnu emisiju koja će, kad vi budete čitali ovaj tekst, već biti gotova. No već je i ona obojena čudnim reciprocitetom muško-ženskih natjecatelja: pet naspram tri, iako bih se dala kladiti da je prijavljenih žena bilo više nego muškaraca u startu showa. Također, moram reći, dečki koji su pjevali lošije od cura u timovima, uvijek je publika birala kao one koje želimo gledati dalje. I u prošloj emisiji, svaki natjecatelj kojega je “spasila” publika bio je - frajer.

Dečki, bez ljutnje, genijalni ste i zgodni i pjevate bolje neego što ja u svojem glazbeno jadnom životu mogu sanjati da ću ikad uspjeti pa makar i pod tušem, ali cure su bolje. Onako, objektivno i hladnokrvno, nepristrano. Bolje pjevaju. Ili, ako ćemo po onom primarnom ključu showa: imaju bolji glas. Zašto se onda tresem od straha da će ispasti moja omiljena Ana? Ili Nina, kojoj se Jacques s pravom klanja? Zašto, o zašto, Hrvati više vole muškarce na sceni, u kući, u farmi, na selu? Djelomično sam se ljutila i na mentore kad bi birali lošije dečke u ringu s curama koje razvaljuju. Pa sam mislila da je u pitanju producentska kalkulacija, zamišljala sam kako na sastancima, zatvorenim za javnost, u prostorijama ispred kojih stoji osiguranje i osoba koja će sudionicima izbrisati memoriju na taj sastanak u maniri filma “Man in black”, producenti objašnjavaju Bibliju “The Voicea”: MORA BITI MUŠKARACA U FINALU! No, sad je ionako gotovo: od ove emisije, isključivo publika odlučuje!

Majke glasaju za zetove kakve bi htjele, no dobile su one koje se klade u kladionici u prizemlju zgrade, curice za one koje bi voljele da su im dečki, što je jasno jer svaka zdrava djevojka želi nekog s ambicijom, a Bog (i Hrvati) znaju da je malo takvih muškaraca pod našim kockastim nebom, a frajeri za svoje frendove, super cool tipove, one koji pjevaju pjesme koje bi voljeli čuti na ribarskoj fešti ovo ljeto, nakon srdela i domaćeg vina iz demižonki. Ja, pak, pristrano navijam za ženski dio natjecanja. Ne zato što su bolje, iako jesu. Nego zato što im je teže. Ali valjda je to normalno: tek trebamo dočekati show u kojem će u žiriju biti tri žene i jedan muškarac. Zašto bi na sceni bilo drukčije?