Rat u Vukovaru nisu počeli Srbi - izjavio je Vojislav Stanimirović u velikom intervjuu beogradskim medijima povodom povijesno važnog posjeta Borisa Tadića Vukovaru. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje viđenje, čak i kad se ono razilazi s ukupnom intonacijom prošlotjednih događaja, kojima su šefovi Srbije i Hrvatske simbolički definitivno zaključili rat. Dok hrvatska javnost, kako pokazuju neka istraživanja, vrlo pozitivno ocjenjuje Tadićev dolazak na Ovčaru i riječi koje je tamo izgovorio, a takve ocjene pretežu i u Beogradu, Stanimirović svojim, najblaže rečeno, neopreznim izjavama obnavlja ratnu retoriku licitiranja krivnjom.
Legitimno je da šef najjače srpske stranke u Hrvatskoj govori iz pozicije Srba. O ratnim događajima iz devedesetih, pa i onima u Vukovaru, hrvatska i srpska strana imaju svaka svoje iskustvo. Te se etnički obojene istine dosad nisu htjele ni čuti ni susresti. Stanimirović ima pravo kad spominje ubojstva Srba u Vukovaru prije početka ratnih operacija. Nitko za njih nije odgovarao. Ima pravo i kad upozorava da se grobnice po Hrvatskoj, u kojima se, sudeći po svemu, nalaze posmrtni ostaci žrtava srpske nacionalnosti, namjerno ne otvaraju. Možda je u pravu i kad najavljuje da će protokoli iz vukovarske bolnice, koje je Tadić sada vratio Hrvatskoj, pokazati da su se u strašnom metežu u vrijeme pada Vukovara zajedno s pacijentima našli i neki vojnici, “oružane snage koje su se preobukle u bolesnike”, kako je rekao. Čak i ako je u pravu, to sigurno nikako ne može, kako on najavljuje, “promijeniti opću sliku o karakteru masakra na Ovčari”. Bolesnici ili branitelji, ali nad njima je izvršen do neba vapijući zločin. Stanimirovićeva izjava kao da se vraća na dobro poznati diskurs relativiziranja ratnih događaja. Tim čudniji jer i sam priznaje da je u Vukovaru počinjen ratni zločin i Tadiću zahvaljuje što je “kao predsjednik Srbije primio teret te odgovornosti na sebe”, ne krijući da to za Srbe u Hrvatskoj predstavlja “svojevrsno olak -šanje”. Utoliko bi se i njegova izjava kako “ne stoji da su Srbi počeli rat”, koja u prvi trenutak djeluje kao provokativno poricanje činjenica, možda mogla shvatiti kao adresiranje odgovornosti na Beograd: nisu Srbi nego je rat pokrenula Srbija. Što bi odgovaralo činjenicama i Tadićevoj moćnoj gesti na Ovčari. Ali teško da je šef SDSS-a baš tako mislio.
Hrvatska, koliko se vidi dobrim dijelom i Srbija, s velikim su odobravanjem dočekale novouspostavljenu politiku pomirenja. Od nikom potrebnog i štetnog nadmudrivanja o tome tko je počeo rat, Srbima u Hrvatskoj životni je interes da konačno postanu sastavni dio hrvatskog državnog korpusa. Što znači da hrvatska država i ratne žrtve na njihovoj strani smatra svojima. Što dosad nije bio slučaj. Kad je tragala za nestalim osobama, Hrvatska je tražila samo Hrvate, ostavljajući Beogradu da brine o nestalim Srbima.
Eventualno su se pod pritiskom Europe dvije liste spajale provizorno, klamericom. Josipovićevim poklonom u Varivodama i zajedno s Tadićem u Paulin Dvoru otvara se prostor za uvažavanje i srpske strane istine o proteklom ratu.