Vrijeme je da svi počnu gasiti svjetlo

Sjedili smo u stanu koji je zvao “moj svjetionik”, na uglu ulica Old Compton i Wardour, u srcu londonskog Sohoa. Bili smo još bezbrižni, mladi, sve loše što će se poslije dogoditi i meni i Vladimiru Cvitanu, dragom prijatelju, “kongenitalnom bulevardjeu” - ne podrijetlom, nego mentalnim sklopom - bilo nam je tada nezamislivo. Podsjetio me na svoje staro pravilo s kojim je razlučivao one aristokratskog duha od ljudi nahvao, onih s kojima je nemoguće živjeti. Tvrdio je da sve više takvih susreće kad posjeti Zagreb: “Kao što kažu Talijani, prava dama uvijek gasi svjetlo. Ne, ne u seksu, nego kad izlazi iz prostorije. Zato što je prava dama obazriva, nerazmetljiva, razumna…”

Počeli smo se smijati, još nismo bili posve pretplaćeni na te mirne, staložene građanske vrijednosti naših baka i starih dama, naročito nam je bilo smiješno što je moj tata tražio “solidnost u svemu”. No, Cvele me prekinuo i rekao da se ne šali, da sve u društvu počiva na takvom malom, svakodnevnom treningu vrline.

Nedavno, 17 godina kasnije, sjetila sam se te njegove skromne dame koja uvijek gasi svjetlo na posve drugačijem mjestu - u vjerojatno najvećem umjetničkom skvotu na svijetu, beogradskoj zgradi BIGZ-a. Tamo trenutno rade stotine umjetnika, kipara, fotografa, plesača, DJ-a, glazbenika (Partibrejkersi i Bajaga, recimo, tamo imaju svoj studio)…

Tehnički, to zapravo i nije skvot, iako tako izgleda, jer svi ti ljudi plaćaju neku malu najamninu propalom beogradskom izdavačkom zavodu za svoje odjeljeke, boksove, studio ili atelje, zaključan lokotom na neosvijetljenim katovima tog polusrušenog spomenika srpske moderne arhitekture, nekad uznosite, predratne zgrade njujorških ili moskovskih proporcija. U BIGZ-ovoj zgradi danas se svjetlo i lift gase neočekivano kao u postindustrijskom hororu ili Gilliamovoj distopiji “12 majmuna”, što ostavlja osjećaj da u tom trenutku slijedi neki užas.

No, zapravo je bilo toplo i poticajno. Sjedila sam s dečkima iz beogradske grupe S.A.R.S. (što je akronim za Sveže amputirana ruka Satrianija, a zašto, to je sasvim druga priča). Oni su napravili onaj nevjerojatan nacionalni hit “Buđav lebac” (“Čik pogodi što imam za večeru, buđav lebac, buđav lebac”), himnu svih obespravljenih, gladnih, bijesnih, milijuna Srba... i prelijepe, pjegave svjetske šampionke u plivanju Nađe Higl.

Nađa, koja trenira s bratom u Pančevu, u nikakvim uvjetima, ispričala je kako se prije utrke za svjetski rekord u Rimu osjetila jadno jer nema sponzore, dealove, svog nutricionista i masera...

I onda se sjetila svoje omiljene pjesme “Buđav lebac”, zapjevušila u sebi prkosno, skočila u vodu i - pobijedila. S tom su je pjesmom i dočekale tisuće mladih na ulicama Beograda kad se kao svjetska šampionka vratila u Srbiju.

“Buđav lebac”, baš kao i njezin autor, Žabac iz S.A.R.S.-a, naprosto govori istinu, ne mulja, ne laže. Žabac mi je u jednom trenutku te večeri rekao: “Moju generaciju prvo su mentalno gotovo dotukli Milošević i njegov režim, a čim smo malo sazreli, počeo nas je ubijati Milan Mladenović.”

Govorio je, dakako, o kultnom srpskom glazbeniku iz Ekaterine Velike, uzoru svim dečkima koji su se poslije htjeli baviti glazbom, koji je za njega bio lažac jer nije progovorio o svojoj ovisnosti i o tome kako je uništila, sporo i bolno, sve danas već mrtve članove benda. Sposobnost laganja, laž, o čemu smo već pisali danas u Jutarnjem, nije beznačajan porok. Sociopatska sposobnost laganja, pokazao nam je jučer i Žilnikov novi film “Stara škola kapitalizma” na festivalu Subversive, jedna je od najgorih, upravo dijaboličnih crta novih srpskih bogataša.

Svaki put kad bi posve pauperizirani, uništeni radnici kojima gazde mjesecima nisu davali plaću napokon odlučili nešto učiniti za sebe, neki od tih slatkorječivih demagoga uvjerio bih ih da će već sutra nešto dobiti, da će im pomoći Rusi, krediti, Amerikanci, i oni bi pružili ruku.

Njihova ispružena ruka za rukovanje s gazdom - metafora za vjeru u poštenje kao jednu od intrinzičnih, neotuđivih ljudskih kvaliteta - jedan je od najtužnijih prizora u tom beskrajno tužnom filmu o žrtvama kapitalizma u tranziciji. Njihovi gazde i njihove nove, trofejne žene na srpski način, u tim svojim novim palačama, rekao bi Cvele, gotovo nikad ne gase svjetlo. S time je sve počelo, a završilo u sociopatskom laganju i stavu da drugi čovjek i njegov život ne vrijede aspolutno ništa.

Laž je svuda oko nas - od silikona do “bombona” koje gutamo da se ne bismo suočili sa svojim deluzijama - postala je način života, još jedan od poroka koji su nekako u našem vremenu izgubili žalac, postali neutralni, za mnoge čak i vrlina.

Ne želim kolegi Pavičiću uskakati u njegovu subotnju jadikovku o eroziji društva, ali složit ću se s engleskim piscem Dalrympleom koji je nedavno napisao, u povodom krize u Grčkoj, da je najveći grijeh današnjih političara što tako olako lažu svojim biračima, obećaju i daju čak i ono što ne mogu dati za njihove kasnije glasove, pa je dobar dio Europe u nevjerojatnom, deluzivnom dugu o kojem nitko ne želi razmišljati.

Počnimo gasiti svjetlo i govoriti istinu, za početak.