Svako veliko natjecanje Vatrenih iznjedri po kojeg navijača koji odluči da gledanje utakmica pred televizorom nije dovoljno. Renato Kozole (56), Don Janušić (60) i Predrag Markotić (69) tu granicu prelaze već osam godina. Kada su 2018. godine u Kaliningrad stigli biciklima, prešavši 1400 kilometara od Trga Bana Jelačića, u Rusiji su već bile prve utakmice Vatrenih. Na europsko prvenstvo 2024. u Berlinu opet su krenuli na kotačima. Ove godine morali su prijeći ocean.
- Na svakom dosadašnjem putu nosili smo sa sobom duh navijača, ali i želju da inspiriramo druge da se pokrenu, bilo na biciklu ili u vlastitim životnim izazovima – naveli su Kozole, Janušić i Markotić u svom otvorenom pismu javnosti, objavljenom prije početka putovanja.
Planirana ruta vodi od Memphisa u Tennesseeju do Dallasa u Teksasu, što znači sedam dana na biciklu i prosječno oko 122 kilometra dnevno. Na ovom prilično dugom i napornom putu trojicu biciklista vodi ista motivacija - sport, upornost i zajedništvo – uz poruku da se uz volju, trud zajedništvo mogu ostvariti i najzahtjevniji ciljevi. A njihov cilj je dopedalirati do utakmice Hrvatska – Engleska u grad Dallas. U trenutku kada smo s njima razgovarali, iza njih bio je već tjedan dana puta i nekoliko stotina kilometara arkansaških cesta.
Uz trojicu biciklista putuje i navijačka pjesma "Vatreni" pjevačke skupine VG Vatreni iz Velike Gorice.
Iznenađujući prvi kilometri
Priča o biciklima i Vatrenima počela je 2018. Tada su Kozole, Markotić i još trojica navijača, Robert Gracin, Vlado Mavrin i Frane Luković, 2. lipnja krenuli s Trga Bana Jelačića prema istoku. Prešli su 1.400 kilometara do Kalinjingrada u Rusiji, gdje ih je čekala utakmica grupe i navijačka atmosfera do koje se nije lako domoći. Ulaznice su dobili od udruge Uvijek Vjerni, a glazba na putu bila je isključivo od Miše Kovača.
- Što se mentalne pripreme tiče, razlike nema. Nepoznanica vezana za put bila je u oba slučaja. Ovdje je možda bio mali strah kako će se tijela adaptirati na vremensku razliku od sedam sati – kaže nam Renato Kozole.
Prvi dio rute prolazi kroz Tennessee, Arkansas i Teksas, sa zaustavljanjima u Brinkleyu, Little Rocku, Arkadelphiji, Texarkani, Parisu i Greenvilleu prije završnog odredišta. Prvih 300 kilometara Amerike, pričaju nam, nije odgovaralo slici koju imamo u Europi.
- Iznenadila nas je ta „obećana zemlja“, koja je barem prvih 300 km izgledala kao zemlja trećeg svijeta – priča Kozole.
Nakon dana provedenih na surovim i zahtjevnim cestama, boreći se s vlagom, vjetrom i nepredviđenim opasnostima, motivirani su željom i mislima na zasluženi odmor na cilju u Dallasu. Tamo ih, nakon devetsto kilometara čistog fizičkog napora, čeka ono pravo, neprocijenjeno navijačko iskustvo koje ih povezuje s obiteljima u domovini. Kada pitamo kako zamišlja taj savršeni trenutak opuštanja uz ekran i pobjedu reprezentacije, Kozole kroz smijeh otkriva da domaće rituale ne mijenja ni na drugom kraju svijeta. Pitanje grickalica za gledanje utakmica za njega ima samo jedan, sasvim precizan odgovor: Kviki gric i hladna pivica, dvije, tri.
Bez grickalica nema utakmice
Dobro društvo, hladno pivo i užarena atmosfera provjereni su recept za savršeno sportsko poslijepodne, ili u slučaju ovog prvenstva, večer i noć. Ipak, vrhunski navijački doživljaj nezamisliv je bez jednog ključnog detalja na stolu. Upravo tu nastupa Kviki, kultni brend slanih proizvoda koji već generacijama drži čvrsto prvo mjesto uoči svakog važnog susreta.
Prepoznatljivi pereci, štapići i ribice postali su obavezni dio domaćih rituala, bez obzira na to prati li se napeti dvoboj u krugu obitelji, na ljetnoj terasi ili u prepunom kafiću uz veliki ekran. Navijačke se navike ne mijenjaju tako lako, pa se ovi hrskavi klasici sasvim prirodno nađu pri ruci čim se začuje prvi sudački zvižduk.
Neki „suputnici“ su manje dobrodošli
Do Teksasa su prometnice, za bicikliste, bile iznenađujuće ugodne. Uz kolnike protezali su se pojas širine metar do metar i pol, a vozači su trojicu biciklista obilazili disciplinirano, tako da su prelazili u kontra smjer umjesto da se promiču uz bok. Taj detalj, u usporedbi s europskim iskustvima, nije bio beznačajan.
Manje dobrodošli bili su drugi „suputnici“.
- Na dnevnoj bazi imali smo po par slučajeva gdje smo morali bježati ispred dva ili tri psa koji su istrčavali iz dvorišta i gonili nas – nastavlja Kozole.
Životinje, promet i vremenska nepogoda bila su tri strahote uoči polaska, i sva tri pokazala su se barem djelomično opravdanima.
- Na vremenske uvjete se ne možeš pripremiti. U to smo se putem uvjerili. Iscrpljivali su nas redom vrućina, sparina i vjetar koji je konstantno puhao – priznaje Kozole.
Na putu ovise sami o sebi
Prateće vozilo ne postoji, a posebnog mehaničara nemaju.
- Sve vožnje vozimo s kompletnom opremom na biciklima, bez pratećih vozila - pojašnjava Kozole.
Kada se dogodi kvar usred arkansaške pustopoljine, procedura je jasna. Pokušaš sam, a ako ne ide, "palac u zrak i nadaš se da će netko stati i prebaciti te do prvog servisa."
Prijevoz opreme u SAD odrađen je prema strogom protokolu za sportsku prtljagu. Ekipa je djelomično rastavila bicikle, uklonila pedale, zakrenula volane i izvadila prednje kotače. Zrak iz guma obavezno je ispušten zbog promjena tlaka u prtljažnom prostoru zrakoplova. Cijela je oprema sigurno smještena u krute transportne kofere i namjenske kartonske kutije koje jamče zaštitu od oštećenja tijekom prekooceanskog leta, nakon čega je uspješno preuzeta na početnoj točki avanture.
U par navrata biciklisti su ozbiljno razmišljali o odustajanju. Uvjeti su znali biti teški. Tada dolazi do razmjene ohrabrenja.
- Jedan drugog bodrimo i uvjeravamo da to možemo. Što se na kraju pokazalo točnim – iskreno kaže Kozole.
Cilj je bio doći do Dallasa
U Dallasu ih, dan prije utakmice, čeka veliko navijačko i iseljeničko okupljanje. Kozole se sjeća atmosfere u Kalinjingradu 2018. i onoga što je značilo biti tamo.
- Ni ovdje ne očekujem ništa manje – kratko nam kaže.
Ekipa planira ostati u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom grupne faze natjecanja, a daljnji koraci ovise o prohodnosti rute i plasmanu reprezentacije. Biciklisti su uspješno prkosili ekstremnim teksaškim vrućinama i vlazi, a sam ulazak u Teksas obilježili su ponosnim razvijanjem mraclinske zastave na terenu.
Cijelo putovanje može se pratiti na YouTube kanalu VG Vatreni, kao i na njihovim profilima na društvenim medijima, gdje ekipa svakodnevno objavljuje videoizvještaje s puta.
Financijska konstrukcija ove zahtjevne turneje zatvorena je kroz vlastita sredstva, potporu lokalne zajednice i domaće sponzore. Projekt je partnerski povezan s promocijom nove navijačke pjesme pjevačke skupine VG Vatreni, a spavanje u Mephisu i Dallasu su dogovorili unaprijed. Ostala noćenja su rješavali u hodu.
Nakon devetsto paklenih kilometara kroz američki jug, velika prekooceanska avantura biciklističkog trojca došla je do svoje prve postaje. Dečki su uspješno uvalili svoje bicikle u Dallas, a prva potvrda da je misija izvršena stigla je izravno s tribina stadiona, u obliku pobjedničkih selfija koji su nam odmah sletjeli na WhatsApp.
Priča je počela daleko od javnosti
Priča o VG Vatrenima počela je, kako to obično biva, daleko od javnosti i velike pozornosti. Dražen Mihel, osnivač projekta i autor navijačke pjesme "Vatreni", opisuje kako je kao tinejdžer u Delnicama pisao prve stihove i slušao glazbu s prijateljem Paulom Jedriškom iz Mrkoplja. Nažalost, te su pjesme tijekom godina izgubljene i gotovo zaboravljene.
- Nakon više od trideset godina upravo me Paul potaknuo da ponovno uzmem gitaru u ruke i vratim se svojoj staroj ljubavi, stvaranju glazbe – priča nam Mihel.
Taj nagovor je pokrenuo niz događaja koji bi malo tko mogao predvidjeti. Mihel se vratio sviranju, upisao tečaj pjevanja u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica i ondje naišao na kantaustoricu Romanu Orešnik. Upravo na njen nagovor rodila se ideja o okupljanju pjevačke skupine. Mihelu se ubrzo priključilo još četvero članova, Krešimir Majić, Željko Tufegdžić, Leon Harkay, Franjo Juretić uz prateće vokalistice Niku Vojković i Nedjeljku Stanić Gulam. Nitko od njih nije profesionalni glazbenik, osim Romane, koja je projektu dala i stručni doprinos.
Pjesma je odmah privukla mnogo pažnje
Navijačka pjesma "Vatreni" snimana je 20. ožujka 2026. godine u studiju Stey Music u Velikoj Gorici. Franjo Juretić odsvirao je dionice na gitari, Romana Orešnik na bas gitari, dok je Leon Harkay preprogramirao bubnjeve i sintesajzerske dionice koje su kao početnu osnovu dobili putem Suno AI platforme. Aranžman potpisuju Orešnik, Juretić, Harkay i Mihel kao autor projekta.
- Projekt ima posebnu vrijednost jer je nastao iz srca, a ne iz poslovnog interesa – ističe Mihel.
Premijera je uslijedila četiri dana poslije, 24. ožujka, na YouTubeu. Odaziv je iznenađujuće premašio granice Turopolja. Uz pjesmu je objavljen i videospot pod nazivom "USA Cycling Tour 2026", koji je Dražen Mihel samostalno snimio, montirao i objavio na YouTube kanalu VG Vatreni. Projekt je ubrzo privukao pažnju radijskih postaja i, prema Mihelovim riječima, hrvatskih zajednica u inozemstvu.
- Vjerujem da se atmosfera stvara danima i tjednima prije utakmice. Kada navijači pjevaju, druže se i šire optimizam, ta energija na neki način putuje prema igračima. Možda je ne mogu vidjeti, ali je mogu osjetiti. Možda ne možemo utjecati na rezultat utakmice, ali možemo pokazati koliko je velika ljubav hrvatskih navijača prema svojoj reprezentaciji – priča nam Mihel.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....