Volontiranje je tridesetšestogodišnjeg Marka Švraku pratilo cijeli život. Od ranog djetinjstva, u ratnoj Hrvatskoj devedesetih, njegova majka naglašavala je važnost pomaganja drugima. Volontiranje pritom nije forsirala, već tiho podsjećala da uvijek postoji netko kome je teže nego nama. Za Marka i njegove dvije sestre odrastanje 90-ih nije bilo lako, kao niti mnogima tada u Hrvatskoj. No, Markova obitelj je i u tim teškim trenucima, kada se činilo kao da svako mora gledati prvenstveno na sebe, pronašla prostora i za druge.
Za vrijeme rata, u njihovoj kući živjela je starija žena iz Osijeka, izbjeglica koju je Markova majka preko crkve primila i smjestila kod njih. Premda je tada bio dijete, Marko nam priča kako su mu se takve stvari „urezale i ostale“.
- Kad si klinac, baš jako zapamtiš takve stvari, iako možda ni ne razumiješ sve što se događa – prisjeća se Marko.
Upravo u tom razdoblju, kroz tu baku iz Osijeka, kroz sitne svakodnevne geste prema susjedima i ljudima kojima je bilo teže, naučio je jednu od najvažnijih lekcija o tome koliko je tanka linija između toga da budeš „jako visoko“ i „jako nisko“.
Potres u Petrinji promijenio je sve
I gotovo 30 godina kasnije, pomaganje je u Markovom životu ostalo prisutno, ali uglavnom kroz sitne, spontane geste. Nekad je to financijska pomoć, pomaganje susjedima, tu i tamo volontiranje jednom godišnje. Sve se to radikalno promijenilo u prosincu 2020., na dan potresa u Petrinji. Marko je tog jutra bio na poslu u dm-u, gdje već jedanaest godina radi kao referent korisničke podrške u IT odjelu, zadužen za održavanje cijelog informatičkog sustava u trgovinama dm-a. Kad se zemlja zatresla, prvi mu je pomisao bila: "Tim ljudima tamo treba pomoć." Nije znao kako ni što, ali je znao da mora krenuti. Nazvao je dvojicu prijatelja i odmah su krenuli prema Petrinji.
Prvi dan bio je totalni kaos. Sve je bilo neorganizirano, pa se nije moglo puno toga konkretnog napraviti. No, Marko nije odustao. Preko prijatelja iz Petrinje organizirao je dostavu. Dolazio bi u skladište gdje se prikupljala pomoć, punio auto stvarima i vozio po zabačenim selima i mjestima koja su ostala bez pomoći. Jednom je sam otišao na kraj jednog sela, preko malog mosta. Nije ni bio siguran može li proći autom, niti ima li koga u selu. Tamo je naišao na četveročlanu obitelj, oca, majku, njihovog sina i njegovu baku, kojoj je cijela kuća bila srušena. Živjeli su u štali.
- Fascinirala me i šokirala njihova reakcija na sve što im se dogodilo. Čim sam došao, skuhali su mi kavu, popričali smo, a oni su bili vrlo pozitivni u cijeloj toj tragediji – priča Marko.
Sjedio je u toj štali, s kavom u ruci, i slušao te ljude kako pričaju o životu, o budućnosti, bez gorčine, bez ljutnje. Tada mu je kroz glavu prošla ista misao kao i onda kad je bio klinac: mi ne vidimo koliko smo zapravo privilegirani.
- Tada sam si još jednom osvijestio da svi mi danas živimo predobro, razmaženi smo i često ne vidimo koliko neke stvari znače. Nekim ljudima puno znači već i običan razgovor. Važno im je da netko dođe, da osjete da nisu zaboravljeni, da se netko sjetio i njih – ističe Marko.
Taj trenutak bio je prekretnica u kojoj je Marko shvatio da želi to raditi i u budućnosti – ne povremeno, ne jednom godišnje, već kao dio svog života.
Više o inicijativi dm-a "Žar za budućnost" pročitajte OVDJE.
Prvi korak u aktivno volontiranje
U to vrijeme, koje se poklopilo s pandemijom, Marko je i kao mnogi od nas imao više slobodnog vremena. Marko je tada odlučio da želi krenuti u smjeru aktivnog, organiziranog volontiranja. Naišao je na oglas Udruge invalida rada Zagreba koja je tražila informatičara za projekt E-kutak. Prijavio se, makar priznaje i kako ga je tada bilo i pomalo strah. Nije znao što očekivati, niti kako će se snaći, ali i ništa drugo vezano uz volontiranje.
Ali već pri prvom dolasku sve je "sjelo na svoje mjesto". Zaposlenici i drugi volonteri bili su otvoreni, atmosfera topla, a prvi rad s korisnicima prošao je odlično.
- Tu sam osjetio: ‘OK, to je to, ovo je prava stvar‘ – priča nam Marko, koji je sada već šest godina aktivan i redovit volonter u Udruzi.
Premda je koncept E-kutka jednostavan, on je od neizmjerne važnosti za korisnike, s obzirom na današnje sve digitalnije doba. Korisnici se javljaju u Udrugu s informatičkim problemima ili potrebama koje bi im mogle olakšati svakodnevni život. To uključuje plaćanje računa internetom, prijavljivanje na posao, čišćenje e-maila, učenje korištenja bankarskih aplikacija, društvenih mreža, te aplikacija poput WhatsAppa i Vibera za komunikaciju s obitelji i prijateljima. Kada se stvori potreba, Udruga nazove Marka, dogovore termin, a on s korisnicima prolazi kroz njihov problem i pomaže im. Ponekad se dogovore za sljedeći put, ako korisnik nije donio laptop ili ima još pitanja.
Zvuči jednostavno, no za taj zadatak nisu važne samo tehničke vještine, već i karakteristike poput strpljenja.
Sitni informatički problemi i velika životna olakšanja
Tijekom šest godina rada u E-kutku, Marko je upoznao mnoge ljude i čuo mnoge priče. Jedna mu je posebno ostala u sjećanju. Bila je to gospođa koja mu je rekla da ima 86 godina. Preživjela je dvije prometne nesreće, a njena zdravstvena i fizička situacija bila je teška, imala je invaliditet. Međutim, njezina volja za životom bila je fenomenalna. Marko kaže da je znala jako puno o informatici, toliko da mu je u jednom trenutku postavila toliko kompleksno pitanje zbog kojeg se samo zapitao: "Kako to radiš?". Bila je napredna korisnica, daleko iznad svog uzrasta i daleko iznad većine ljudi.
Više o inicijativi dm-a "Žar za budućnost" pročitajte OVDJE.
Objašnjavala mu je koliko joj sve te tehnologije pomažu da funkcionira, koliko ju istraživanje tjera naprijed. A onda mu je rekla nešto što mu je duboko urezalo u pamćenje: "Ne želim otići s ovog svijeta prije nego što sve to naučim."
- To mi je bilo baš inspirativno, pogotovo uzimajući u obzir sve što je prošla i invaliditet – prisjeća se Marko, pa dodaje kako u svojem volontiranju ustraje upravo zbog takvih ljudi. Ono što njemu izgleda kao trivijalnost, poput toga kako očistiti e-mail ili kako platiti račun, nekome drugome otvara prozor prema svijetu, omogućava joj veću autonomiju i daje osjećaj neovisnosti.
Osim E-kutka, Marko je uključen i u mobilni volonterski tim Udruge, koji ide korisnicima u trgovinu kad im treba kupiti teže stvari, poput praška za rublje ili sredstva za čišćenje, koje im je fizički teško donijeti sami.
Jednom godišnje, Udruga organizira veliki event na Jarunu, memorijalni dan u čast osnivačice Udruge. Tamo Marko puno pomaže u organizaciji, između ostalog u pripremi prostora, dočekivanju ljudi, podjeli ručka, slaganja stolova i općenito svega po pitanju logistike. To je dan kad se cijela zajednica Udruge okupi, kad volonteri, korisnici i zaposlenici provode vrijeme zajedno.
Markov kviz je veliki hit
Marko se posljednjih godinu dana posvetio još jednom projektu u Udruzi, kvizu općeg znanja koji sada vodi jednom mjesečno, svake prve srijede. Marko je tamo vidio koliko široku lepezu usluga Udruga nudi. Tridesetak volontera pokriva škole stranih jezika, pravnu pomoć, fizioterapiju, tečajeve plesa i slikanje. Marko je pomislio da bi i on želio pokrenuti nešto svoje, ali prilagođeno prostoru i mogućnostima Udruge. Ne možeš organizirati nogometnu utakmicu ako nemaš teren, kaže sa smiješkom Marko. Njegova ideja prihvaćena je s oduševljenjem, a u projekt kviza su krenuli pažljivo, po sistemu „idemo probati pa ćemo vidjeti što možemo“. Danas je kviz već u drugoj sezoni, redovno dolaze tri ili četiri ekipa, a prostor nije velik pa je atmosfera intimna i topla.
Marko je inače ljubitelj kvizova, gleda neizbježnu Potjeru i slične emisije, a nastoji da pitanja budu zabavna, s lakšim i težim pitanjima, ali bez pritiska.
- To su obični ljudi, rekreativci, kao ja. Vole poslušati i naučiti nešto, tako da nema pritiska kao da radiš kviz za ‘profesionalce‘. Pitanja su koncipirana tako da ima lakših i težih, ali da bude zabavno i da svi nešto naučimo, i oni od mene, i ja od njih – ističe Marko.
Posebno mu je važno stvoriti okruženje u kojem se nitko ne osjeća nelagodno.
- Često im je neugodno jer misle da će napisati nešto ‘glupo‘, pa ponovim ono standardno: nema glupih pitanja, nema glupih odgovora. Bitno je da se zabavimo – kaže im Marko.
Jedan sudionik kviza ima posebnih izazova, pa koji puta sa sobom povede i majku. Od uzbuđenja ako se sjeti odmah odgovora izgovara ga na glas, što naravno nije poželjno u kvizaškom okruženju. Marko je stoga prilagodio prostor, posložio ljude drugačije i pustio ambijentalnu glazbu između pitanja kako bi se svi osjećali ugodno.
I u tom kvizaškom okruženju isplati se biti snalažljiv. Tako je za jedan od prošlih kvizova zaboravio laptop, pa je morao improvizirati i koristiti ChatGPT da mu uživo generira pitanja. Srećom, sve je dobro prošlo i upravo je taj neformalni pristup ključan za stvaranje opuštene i prijateljske atmosfere.
Važne životne lekcije i novi pogled na svijet
Kad je krenuo volontirati, Marko je imao određenu predodžbu o tome tko su volonteri. Shvatio je da je ta slika bila kriva.
- Iznenadilo me koliko je to zapravo ogromna lepeza različitih ljudi, po obrazovanju, karakteru i interesima- kaže.
U Udruzi je upoznao ljude koji volontiraju 40 ili više godina, mlade ljude koji tek počinju, te ljude iz različitih sfera života. Priča jednog volontera ostala mu je u posebnom sjećanju. Mladić je imao pomalo sebične razloge, među kojima su želja da se osjeća bolje i da si nekako ispuni slobodno vrijeme. No, volontiranje ga je izvuklo iz anksioznosti i depresije.
- To mi je bilo jako važno čuti. Jer i ja sam na početku imao možda sebične motive. Želio sam svoje vrijeme utrošiti na nešto smisleno. Tek kasnije sam shvatio koliko se puno vraća – priznaje Marko.
Iz tih razgovora s drugim volonterima naučio je i ključnu lekciju, tu da je vrijeme najdragocjenija stvar koju imamo.
- Netko ima novca, a često je lakše dati novac nego vrijeme. A vrijeme je u današnjem svijetu možda najdragocjenija stvar koju imaš – smatra Marko.
Marko nam priča da je posljednjih šest godina volontiranje promijenilo njegov pogled na život i na svakodnevne situacije.
- Recimo, više se neću toliko živcirati oko gluposti, poput toga da je blagajnica bila loše volje, jer sad sam svjesniji toga da ne znam što se njoj događa u životu, niti kakve sve probleme ima – kaže Marko, pa ističe da sitnice koje bi ga prije razljutile ili zabrinule više ne doživljava kao katastrofu. Ali najupečatljivija promjena tiče se načina na koji gleda vlastite probleme.
- U tih sat, sat i pol ili dva koliko si s korisnicima, potpuno zaboraviš na svoje probleme. Nakon toga, problemi koje si imao prije više nisu tako veliki. Prije izlaska iz udruge nešto ti je možda izgledalo kao planina, a nakon susreta s njima, ta planina postane brežuljak i lakše se s tim nosiš – priča Marko.
Zanimljivo je da Marko kaže kako mu se u E-kutku često događa sljedeća situacija da korisnik dođe, Marko mu riješi problem za pet minuta, a korisnik nastavi razgovarati.
Ta nova perspektiva promijenila je i način na koji sagledava izazove na poslu. Sada njima pristupa mnogo smirenije, s manje živciranja. Općenito, kada se pojavi neki problem, postavlja sam sebi pitanje: "Što je najgore što se može dogoditi?" Ako je odgovor nešto s čim bi mogao živjeti, makar bilo teško, onda zna da će sve biti bolje od tog najgoreg scenarija.
- Jednostavno skužiš da za sve postoji rješenje – zaključuje Marko.
Više o inicijativi dm-a "Žar za budućnost" pročitajte OVDJE.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i dm-a.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....