Glumica iskreno

‘Loša kritika me jako pogađa. Zato prije svake predstave kolegama izričito zabranjujem jednu stvar‘

Daria Lorenzi Flatz bila je jedna od troje panelista na novom izdanju Festivala ideja u KentClubu koji su pričali o svojim počecima, snovima i strahovima

Daria Lorenci Flatz

 Vanesa Pandzic/Cropix

Srijeda je navečer. Ispred pedesetak ljudi u ugodnom prostoru sjede tri osobe iz različitih društvenih sfera; jedan je nekadašnji košarkaš, druga je glumica, treći je veliki avanturist i putopisac. Na prvu nemaju ništa zajedničko, ali vrlo brzo smo se uvjerili da ih vežu iste karike – velike ideje, ustrajnost u snovima, ali i poneki strahovi koji ih ne paraliziraju, nego guraju dalje.

Gordan Giriček, Daria Lorenci Flatz i Davor Rostuhar okupili su se 24. travnja u Kent Clubu, posebno uređenom prostoru u poslovnici KentBanke u Ilici, spremni da s publikom podijele anegdote iz svog života i pokoji korisni savjet. Riječ je o drugom ovogodišnjem Festivalu ideja, mjesečnoj manifestaciji u organizaciji KentBanke gdje zanimljivi predavači iz različitih industrija razmjenjuju ideje o poslovnim, sociološkim, umjetničkim i tehnološkim temama važnih za razvoj našeg društva.

Grižnja savjesti

Za razliku od prijašnjih izdanja, ovaj Festival ideja počeo je na nešto drukčiji način, baš kakvi su i sami panelisti. Moderatorica panela Ida Prester zamolila je sve da se malo „vrate u prošlost“ i otkriju kako su započeli svoj put. Prva na redu je bila Daria Lorenci Flatz, hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica, rodom iz Bosne i Hercegovine.

- Iako je ples moja prva ljubav, od vrlo ranih godina maštala sam da budem glumica. No, 2. travnja 1992. morala sam otići iz rodnog Sarajeva u Zagreb jer je počinjao rat. Prve granate su pale dva dana poslije i nisam se više vratila, osim kasnije u posjete. Tada je sve krenulo nizbrdo jer sam razvila anoreksiju, ona je bila moj pokušaj uspostave kontrole nad sobom, kad već ne mogu spriječiti to što se događa u svijetu. Tad mi se javila želja da idem na glumačku akademiju što je izgledalo sumanuto u tom trenutku. Moram priznati da sam osjećala grižnju savjesti zbog mojih tadašnjih snova jer su došli, rekla bih, u „krivom trenutku“. Međutim, nisam prošla prijemni, ali nisam htjela odustati. Rekla sam mami, koja je taman odlazila iz Sarajeva, ‘pokušat ću opet‘, ako ne uspijem, idem s tobom u Belgiju i bavit ću se plesom. Izašla sam na drugi prijemni i primili su me. I evo me danas tu – prisjetila se Daria.

image

Gordan Giriček, Daria Lorenci Flatz, Davor Rostuhar

Vanesa Pandzic/Cropix

Na Idino pitanje kako se osjeća, kao Zagrepčanka ili Sarajka, Daria odgovara da je ona „Bosanka, građanka Hrvatske“.

- Rat svakog živog obilježi, ali mene je obilježio u smislu da ga nisam doživjela. Jer da jesam, više bih imala osjećaj da sam htjela otići, ovako sam samo „iščupana“ iz svoje sobe, baleta, škole, rodnog grada i poslana u Zagreb, bez roditelja. A nisam htjela biti tamo, samo sam čekala da sve stane. Iako se ne osjećam kao Zagrepčanka, nego netko tko je došao, jako volim Zagreb i nigdje drugdje ne bih živjela. Trebalo je nekoliko godina da osvijestim da je život u Zagrebu nakon rata bio moj samo moj izbor – kazala je Daria.

Naučeni ekstrovert

Iako je Gordan Giriček ostvario snove o kojima sanjaju mnogi sportaši, ni njegov put nije išao sigurnom putanjom, već je bio vrlo trnovit. Kao tinejdžer je, kaže, bio jako povučen, introvert, bez samopouzdanja, ali to se promijenilo kada je upoznao „njih“.

- Počeo sam se družiti s „Pozitivnim barabama“, skupinom cool dečki koji su me naučili kako se ponašati u društvu. Tada sam trenirao u KK Jedinstvo i s njima redovito „haklao“. Malo pomalo sam naučio kako biti ekstrovert kada to situacija zahtijeva. No, s 15 godina mi se dogodila strašna nezgoda – napao me pas i ugrizao za Ahilovu tetivu. Mislio sam da je to-to od košarke i već sam se bio s njom pozdravio. Ipak, godinu dana poslije me trener nagovorio da nastavim trenirati te sam sa 16 godina ušao u klub Cibona. Svaki dan sam morao biti bolji od svoje konkurencije jer u suprotnom ona napreduje, a ja stagniram. Teško je objasniti koliko je potrebno uložiti napora u sport, i fizičkog i psihičkog, posebice za mladu osobu – ispričao je Gordan.

image

Gordan Giriček

Vanesa Pandzic/Cropix

Na europsku i svjetsku košarkašku „mapu“ došao je s 20 godina kada su ga počeli pratiti skauti i to na utakmici protiv kluba Partizan. Tada je svima dao do znanja da od njega mogu očekivati velike stvari. Tako je šest godina proveo u najboljim NBA klubovima.

Neutabane staze

Davor Rostuhar u „nogama“ ima kilometre i kilometre proputovanih zemalja te je prvi Hrvat koji je pješke s obala Antarktike došao na Južni pol. Iako je studirao povijest i sociologiju, rekao je da nije želio biti dio mainstream društva, čiji životni put ide utabanim stazama – završiš faks, pronađeš posao, oženiš se i stvoriš obitelj pa odeš u mirovinu.

- Već kao tinejdžer sam putovao i vrlo brzo sam uvidio da je to jedan paralelni svijet u kojem se može živjeti s vrlo malo novca. S društvom sam autostopirao po Europi, spavali smo gdje smo stigli, hranili se kako smo znali i zapravo nam ništa nije nedostajalo. Takva iskustva izgradila su mi samopouzdanje da ustrajem u svojim snovima. Na faksu sam poželio biciklom otići do Bliskog Istoka, što se jako svidjelo dekanu te su me čak i stipendirali. Tada sam počeo fotografirati, pisati putopise i prvu knjigu o putovanjima. Nakon povratka s tog putovanja, odselio sam se od roditelja, ali sam skužio da ne mogu sve odjednom raditi pa sam napustio faks i posvetio se putovanjima – kazao je Davor.

image

Davor Rostuhar, Ida Prester

Vanesa Pandzic/Cropix

Inspirirao se, objasnio je, drugim ljudima koji su radili jednako lude ili luđe stvari te nigdje nije htio „pustiti korijenje“. To mu je davalo određenu slobodu i nije se je htio odreći. No, danas je, istaknuo je Davor, situacija drukčija.

- Sada imam stalan posao, zaposlenike, obitelj pa sam, hajmo reći, ‘pustio korijenje‘. Zbog toga si više ne mogu dopustiti toliku količinu slobode kakvu sam imao prije. Ali i u tome ima neka čar – rekao je putopisac.

Odgovor na kritike

- Bi li sve ponovili da možete? – upitala je Ida svoje goste, na što je Gordan odmah ispalio odgovor „iz topa“.

- Nakon svih operacija, psihičkih i fizičkih stresova, nisam siguran da bih odabrao isti put. Kao mlađi o tome nisam nikada razmišljao, činilo mi se da sve mogu, ali sada bih se dva puta zapitao želim li to. Ali teški trenuci nikada nisu bili toliko loši da sam pomislio odustati od košarke, čak ni onda kada bih u novinama o sebi pročitao svakojake stvari. Jako bi me mučilo ako bih dobio kritiku u kojoj se propitkivala moja sposobnost i talent. Sada mi je svejedno što se o meni piše, čak i volim kada mi se ljudi rugaju. Možda malo mazohistično, ali tako je jer se dobro nasmijem na sve to – rekao je Gordan kroz smijeh, a publika mu je uzvratila.

- Žao mi je što nisam bio timski igrač koliko sam htio. Bio sam preveliki individualac te nisam puno radio na međuljudskim odnosima sa suigračima. Bi li me to dovelo do boljih rezultata, nikada neću saznati – naveo je Gordan.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

- Meni ništa nije svejedno – nadovezala se Daria te vrlo iskreno priznala da ju svaka loša kritika pogađa. Zato prije svake predstave ima poseban ritual.

- Svim kolegama i prijateljima kažem da mi ne šalju linkove na članke ni kritike, ne zanima me. Ako me tko hvali, to može! Jer je meni moja glava već toliko teška te jedva s njom i svojim super-egom izlazim na kraj. To je ono povrijeđeno, unutarnje dijete koje sve propituje, sve ga smeta i mora se osjećati ugodno da bi moglo ostvariti potencijal – rekla je glumica.

Mali koraci

Za borbu s „unutarnjim djetetom“ Daria se okreće opuštanju, meditaciji, šetnji prije predstave te uživa u trenucima kada je sama sa sobom. Jer samoća, složili su se svi panelisti, ključna je za spoznaju o samom sebi.

U to se posebno uvjerio Davor koji je potpuno sam hodao obalama Antarktike, s 137 kilograma hrane na sanjkama i 1200 kilometara prazne bjeline do Južnog pola.

- Osjećao sam se kao jedan od najizoliranijih ljudi na svijetu. Kad bih prije ekspedicije zamišljao kako će mi biti, lovio me užasan strah, iako sam već bio u situacijama takve samoće. Ipak, kad me avion ostavio na Antarktici, bio sam spreman na sve jer sam se sjetio „znoja, krvi i suza“ koji su bili potrebni da ostvarim svoj san – prisjetio se Davor.

image
Vanesa Pandzic/Cropix

Zbog tereta i ekstremne hladnoće, mogao je prijeći samo pet kilometara dnevno.

- Nisam smio razmišljati o krajnjem cilju jer bih poludio kada bih vidio koliko sam malo prošao, nego se koncentrirati na male korake, male dnevne uspjehe kojima se dolazi do zadnje točke. Znači, samo korak po korak – objasnio je putopisac.

- Samoća je meni strašna – prokomentirala je Ida.

- Ali ona je najbitnija – nadovezao se Gordan.

– Ako sat vremena sjedite sami doma, počet ćete razmišljati o smislu života, što želite, čemu se nadate, u kojem smjeru idete i možete li izaći iz svoje zone komfora. U samoći rastemo, u društvu ne toliko – kazao je Gordan.

Dojmovi posjetitelja

Nakon glasnog pljeska oduševljene publike, Festival ideja nastavio se druženjem u prostorima KentCluba, gdje su se odmah prepričavali dojmovi s panela. Među posjetiteljima bila je i TV urednica kulturnog programa Ivana Antunović. Ona je prisustvovala i prvom Festivalu ideja održanom u ožujku, kada su gosti bili Martina Validžić, Zlatan Vehabović i Nikola Žinić. Njoj se, rekla je, najviše svidjela iskrenost panelista.

image

Aleksandra Cvetković, Ivana Antunovič

Vanesa Pandzic/Cropix

- Ovo je jedan divan projekt i to u okruženju koje ne bismo očekivali. Uvijek je divno čuti ideje i promišljanja kreativaca i talentiranih ljudi koji mogu biti svima inspiracija, bilo da dolaze iz sporta, umjetnosti ili svijeta putovanja. Upravo ta kreativnost i dokaz da se snovi ostvaruju melem su za ovaj često nemilosrdan svijet u kojem su brojke na prvom mjestu. Oduševila me iskrenost gostiju i spremnost da otvoreno progovaraju o svojim teškim trenucima i strahovima – otkrila je Ivana Antunović.

Sličnih je dojmova i glumica Petra Kurtela kojoj je ovo bio prvi posjet Festivalu ideja.

- Bilo je vrlo inspirativno. Davora poznajem već jako dugo, a Daria mi je u zadnjih godinu dana postala jako bliska prijateljica. Kad je ona govorila, kao da sam slušala sebe jer se mogu poistovjetiti s mnogim stvarima koje je ona proživjela ili proživljava. Svakako ću doći i na jedan od sljedećih Festivala ideja! – poručila je Petra.

image

Petra Kurtela, Daria Lorenci Flatz

Vanesa Pandzic/Cropix

A što možemo očekivati na Festivalu ideja u svibnju, otkrila je Aleksandra Cvetković, članica Uprave KentBanke.

- Travanjski Festival ideja donio je posebnost jer se bavio vrlo važnim temama i to na vrlo konstruktivan, otvoren i ohrabrujući način. U svibnju nas očekuje treći, za ovu proljetnu sezonu zadnji Festival ideja. Ne mogu vam puno reći, osim toga da će nam se na panelu pridružiti jedna vrlo osebujna ličnost iz svijeta glazbe. Bit će vrlo zanimljivo! – zaključila je Aleksandra Cvetković.

Svi koji žele prisustvovati novom izdanju Festivala ideja, mogu se besplatno prijaviti na službenoj web stranici KentBanke.


Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i KentBank.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. lipanj 2024 09:09