Brojni se roditelji muče naći ravnotežu između strogog autoriteta i prijateljskog odnosa, a istovremeno su razgovori o osjetljivim temama važniji nego ikad. Naime, prema europskom istraživanju o pušenju, pijenju alkohola i uzimanju droga među učenicima (ESPAD), 73 posto adolescenata zemalja uključenih u istraživanje izjavilo je da je barem jednom u životu konzumiralo alkohol. No, stvari se ipak možda kreću u dobrome smjeru. Rezultati istog istraživanja pokazuju da je konzumacija alkohola među europskim tinejdžerima značajno pala tijekom posljednjih 30 godina. Od 88 posto mladih (15 - 16 godina) koji su alkohol probali 1995. godine, brojka je do prošle godine pala na 73 posto. Pozitivnoj statistici, između ostalog, doprinose i kampanje poput „Uključi savjest - ponekad djeci treba reći ne" Grupacije proizvođača piva HGK, koja ukazuje na opasnosti maloljetničke konzumacije alkohola.
Ipak, adolescencija je i dalje razdoblje u kojem djeca otkrivaju svoje granice, ali i roditelji svoje. Od ispijanja prvih pića do sati provedenih pred ekranom, sve su to teme koje zahtijevaju otvorenu komunikaciju. Troje roditelja koji imaju djecu u predadolescentskoj i adolescentskoj dobi otkrili su nam kako se nose s tim izazovima i ispričali kako sa svojom djecom razgovaraju o lošim navikama, od onih bezazlenijih poput kasnog ustajanja ili nereda u sobi, do osjetljivijih tema poput konzumacije alkohola.
Sanja (43): „Plešemo uz Gršu, ali neka pravila su jasna“
„Moje kćeri imaju jedanaest i petnaest godina. Oduvijek smo imale jako dobar odnos, pun razgovora, razumijevanja i povjerenja. Mislim da je naša najveća snaga upravo to što zaista razgovaramo o svemu – i o ozbiljnim stvarima, i o glupostima. Trudim se razumjeti njihov svijet, pa sam, između ostalog, počela slušati trap glazbu. Imam ozbiljnu playlistu na Spotifyju i spremna sam pet sati plesati na Gršu, Boru Balbou ili Špira i Teja – i što je najbolje, u tome iskreno uživam. Volim što osjećaju da me mogu pitati bilo što, bez straha da ću ih osuđivati.
Naravno, i kod nas postoje one klasične svakodnevne trzavice. Kasni odlazak na spavanje, beskrajno ponavljanje da se nešto pospremi ili neprestano: „Ugasi taj mobitel!“ No, s druge strane, vrlo su odgovorne kad je riječ o školi i obvezama, pa tu nemamo većih problema. Trudim se ne dramatizirati zbog svake sitnice, ali pravila postoje i vrijede za sve. Djecu pokušavam naučiti da je obitelj zajednica u kojoj svatko mora doprinositi. Ako nešto prekrše, razgovaramo o posljedicama, najčešće mirno, ali dosljedno. Ipak, bude i trenutaka kad emocije prevladaju, pa dođe i do podignutog tona. Nekad oduzmem mobitel, zabranim izlaske ili smanjim unos šećera kad se pretjera, ali to su kratkotrajne mjere, više mali podsjetnici gdje su granice.
Popustljiva sam u stvarima za koje znam da im ne mogu ozbiljno naštetiti. Ako žele ostati vani sat dulje, obično im to dopustim jer smatram da je druženje izvan ekrana danas izuzetno važno. Ljeti imaju više slobode, dok je tijekom školske godine ritam stroži – škola i treninzi su prioritet, ali vikendom dopuštam druženja i prespavanje kod prijatelja. Na nered u sobi katkad zažmirim jer su im dani puni obveza, no kad se stanje otme kontroli, radimo zajedničku generalku u kojoj svi sudjeluju, i roditelji, i djeca.
S druge strane, puno sam stroža kad je riječ o ekranima, mobitelima i internetu. Imamo jasna pravila i dogovoreno vrijeme korištenja, a isto vrijedi i za prehranu. Šećer i junk food dopušteni su ponekad, ali baza mora biti zdrava. U svemu težim ravnoteži između povjerenja i kontrole.
Važno mi je da istovremeno budem i prijateljica, i autoritet. Nastojim im uvijek objasniti zašto nešto tražim ili zašto neka granica postoji. Možemo zajedno slušati glazbu, ići u shopping i razgovarati o ljubavnim dramama, ali kad dođe vrijeme za učenje – pravila su jasna.
Razgovori o alkoholu i sličnim temama kod nas su došli prilično prirodno. Kad sam primijetila da se u školi i među vršnjacima počinje spominjati alkohol, shvatila sam da je vrijeme da o tome govorimo otvoreno. Objasnila sam im kako te tvari djeluju na tijelo i psihu, koje mogu biti posljedice i koliko pritisak vršnjaka zna biti jak. Sa starijom kćeri prvi ozbiljan razgovor vodila sam kad je imala četrnaest godina, ali mlađa već sve zna jer informacije upija od starije. Djeca danas brzo sazrijevaju i sve im je dostupno, pa nema smisla skrivati istinu.
Naravno da postoji onaj roditeljski strah da bi jednog dana mogle probati nešto što ne bi smjele. To je, mislim, sasvim prirodno. Za sada nismo imali ozbiljnih situacija. S alkoholom samo poneki pokušaji iz znatiželje, ali vjerujem da nam otvoren odnos pomaže da se takve stvari ne skrivaju. Svjesna sam da pravi izazovi tek dolaze, ali najvažnije mi je da zadrže povjerenje i da znaju da uvijek mogu doći k meni, što god da se dogodi.“
Bruno Šimleša (46): „Ne dižemo frku oko bezazlenih stvari“
„Mislim da je važno postaviti zdrave granice za našu djecu. Štoviše, mislim da bezgraničnu ljubav pokazujemo upravo uz smislene i razumne granice za njihovu dob, karakter... U nekim smo područjima imali više, a u nekima manje ili nimalo problema s našom 16-godišnjakinjom. Primjerice, s temom pospremanja sobe nismo imali nikakvih problema jer je iznimno uredna, dok vječnu bitku vodimo s količinom i načinom korištenja ekrana. Kako njima nije i ne može biti jasno kakve to dugoročne posljedice ima, a i u toj dobi nisu ni zainteresirani za to da razmišljaju o dugoročnim posljedicama ičega, već im je cilj trenutačno zadovoljstvo, tu još imamo prostora za napredak.
Oko bezazlenih stvari ne dižemo frku jer onda gubimo šansu da se napravi pozitivan pomak kod važnih tema. I s njom sve ide uz zezanciju, a ne petominutnim izlaganjem jer ima trenutaka kada okreće očima već nakon pet sekundi pa je one važne granice bolje dogovoriti uz zezanciju.
No zato je granica kod konzumacije alkohola kristalno jasna i tu nismo imali nikakvih problema da joj prenesemo važnost nekonzumiranja alkohola kad je još premlada. Znam da je iznimno odgovorna, znam da je svjesna štetnih posljedica i znam da ne osjeća pritisak da se uklopi na taj način u određeno društvo pa zato ima smisla da pričeka još koju godinu. Na svu sreću, nije joj cool piti, već joj je cool ne raditi gluposti.“
Silvija (45): „Pospremanje sobe je vječna tema“
„Moj mlađi sin ima deset, a stariji petnaest godina. Iako su u potpuno različitim fazama života, s obojicom imam jako dobar odnos. Odmalena sam ih učila da imamo otvorenu komunikaciju i da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Upravo zbog toga smo uspjeli izgraditi bliskost i povjerenje, čak i sada, u tinejdžerskim godinama, kada se mnogi zatvaraju u sebe. Moj stariji sin i dalje razgovara sa mnom, ne povlači se u sobu i ne bježi od obiteljskog života, što mi mnogo znači.
Kao i većini roditelja danas, i kod nas su najčešći izvori trzavica mobitel, laptop i igrice. Nisam roditelj koji zabranjuje, ali ponekad, kad pretjeraju, jednostavno izgubim živce. S obzirom na to da su obojica odlikaši i odgovorno izvršavaju svoje školske obaveze bez mog stalnog podsjećanja, teško je pronaći opravdanje za stroge zabrane. Ipak, dečki su dečki pa je pospremanje sobe vječna tema. Osim toga, često ih moram podsjećati da izvedu i nahrane psa, iako je to njihova odgovornost.
Uvijek sam im prva osoba kojoj se mogu obratiti, ali postoje granice oko kojih nema popuštanja. Kad je riječ o sigurnosti, tu sam dosljedna. Stariji sin, primjerice, ne smije biti vani nakon 23 sata jer to zakon ne dopušta, bez obzira na to koliko njegovi prijatelji mogu ostati. U to vrijeme dolazimo po njega, gdje god da je. Alkohol i cigarete kod nas su također strogo zabranjeni. Kad je išao na maturalac, jasno sam mu to rekla. Na kraju su gotovo svi njegovi prijatelji dobili ukor, dok je on bio ponosan što nije. Obećala sam mu da ćemo o maturalcu u srednjoj školi razgovarati drugačije jer znam da će tada vjerojatno probati alkohol, ali želim da to bude razumno i s mjerom.
Alkohol u našoj obitelji nije tabu. Bilo bi licemjerno praviti se da ta tema ne postoji jer je jasno da će mladi s vremenom doći u doticaj s tim. Smatram važnijim naučiti ih osnovama: da, jednom kad budu punoljetni, ne miješaju pića, da piju dovoljno vode i da znaju stati na vrijeme – nego sve zabranjivati. Zabrane često vode tome da djeca stvari rade iza leđa, a to onda može završiti loše. Ipak, moj tinejdžer zasad još uvijek ima zabranu, i to bez iznimke.
Zasad ne osjećam strah da bi djeca mogla probati nešto što ne bi smjela. Imam veliko povjerenje u njih, iako uvijek ostajem pomalo oprezna. Ključ svega, barem kod nas, je razgovor. Moj stariji sin redovito sam od sebe priča o svemu – tko je što rekao, tko se kome sviđa, što se događa u razredu. Iako mi to ponekad zna biti iscrpljujuće, svjesna sam koliko je dragocjeno što još uvijek osjeća potrebu dijeliti sa mnom svoj svijet.
Kad pogledam unatrag, mislim da smo suprug i ja sa svoja dva dečka napravili dobar posao. Iako ponekad reagiramo različito – on je češće „bad cop“, a ja „good cop“ – zajedno činimo dobar tim, i rezultati toga se vide.“
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Grupacije proizvođača piva HGK.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....