Nema tu neke velike odluke ni najavljene prekretnice. Jednog jutra, dok je kava još bila vruća, dogovorio sam se sam sa sobom da ću tjedan dana biti bez društvenih mreža. Ne zato što sam očekivao da ću se vratiti kao neka nova, prosvijetljena verzija sebe, nego zato što me zanimalo hoću li uopće izdržati do kraja. Kolegama sam to spomenuo usput, gotovo u prolazu, i većina je reagirala pitanjem koliko ću stvarno izdržati, kao da je unaprijed jasno da ću odustati prije petka.
Prije nego što sam obrisao aplikacije, na brzinu sam pogledao koliko sam ih zapravo koristio. Brojka je bila neugodno visoka. Jednog običnog, sasvim normalnog radnog dana Instagram mi je zabilježio sat i četrdeset pet minuta. Nijednom nisam sjeo i scrollao pola sata u komadu, sve se odvijalo u navratima od dvije, tri minute, dovoljno kratkima da svaki pojedinačno djeluje bezazleno, a dovoljno čestima da se do večeri naberu sati koje nisam planirao potrošiti.
Facebook i LinkedIn u cijeloj priči nemaju pravu ulogu, njih sam ionako sve rjeđe otvarao. Pravi izazov, dakle, od početka je bio samo jedan: Instagram. Brisanje je trajalo desetak sekundi. Nije bilo ni olakšanja ni drame, samo prazan prostor na ekranu gdje je prije stajala ikona. Osjećaj se najbliže mogao opisati kao blaga nelagoda, kao kada ti netko složi kuhinjski nož na mjesto na kojem on inače ne stoji.
Što je ispunilo prazninu
Ono što je zapravo ispunilo taj prazan prostor nije bilo ništa spektakularno. Doručak je postao nešto čemu posvetim pet minuta više nego prije, umjesto da ga pojedem stojeći, s pogledom prikovanim za ekran. Stol, kruh, Podravka čajna pašteta, i ništa se ne scrolla dok se žvače. Zvuči kao mala stvar, ali upravo je zato dobro ilustrira. Tako sam s kolegicom prije početka radnog dana uspio popričati uz doručak u kuhinji, što inače nije bio čest slučaj. Prije bi svatko gledao svoje na mobitelu pa povremeno pokazao što je smiješnog vidio.
Kod kuće su se izmjenjivale Podravka paštete na kruhu i šunka ili Podravka mesni doručak za brzi obrok kad sam žurio prema poslu. Super je što gotov prije nego što uopće izađem iz stana! Ova svakodnevna sitnica je u odsutnosti telefona dobila malo više pažnje nego obično, isto onako kako se primijeti okus jela kad se jede polako, a ne u hodu.
Prva reakcija, čim se ekran sljedeći put upalio, nije bila u glavi nego u prstu. Palac je krenuo točno na mjesto gdje je do jučer stajala ikona Instagrama i bez razmišljanja otvorio aplikaciju koja se u međuvremenu tamo zatekla, u ovom slučaju onu za podcastove.
U prvim danima ruka je i dalje automatski posezala prema telefonu, uglavnom u praznim trenucima, poput čekanja lifta, reda u kantini, semafora na kojem se malo duže stoji, pauze između dva zadatka na poslu kad pogled inače sam skrene prema ekranu... Navečer, prije spavanja, taj je refleks bio najizraženiji. Ruka je posezala za mobitelom na noćnom ormariću iz čiste navike, ne zbog neke stvarne potrebe da nešto provjerim.
Ono što sam pritom primijetio jest da nije kriv mobitel, nego društvene mreže i aplikacije koje me neprestano na njih vraćaju. Telefon je i dalje bio uz mene cijeli tjedan, samo u drugoj ulozi, onoj u kojoj je zapravo koristan. Provjeravao sam na njemu red vožnje tramvaja, plaćao račune, dogovarao se s ljudima porukama. Dosada u praznom hodniku, na dosadnom sastanku ili u redu na blagajni nije nestajala zato što sam nekad posegnuo za telefonom, nego zato što je aplikacija bila tu, spremna ispuniti svaku prazninu koliko god bila kratka. Kad tog izlaza nema, dosada ostane tu gdje jest i s vremenom postane manje strašna nego što djeluje dok od nje bježiš.
Ono što sam propustio
Nekoliko puta bi me netko usred razgovora pitao jesam li vidio neku objavu ili video koji je „eksplodirao“ tog dana, a ja bih morao objasniti da nisam, pa bi mi ukratko prepričali o čemu se radi. Zanimljivo je koliko se toga zapravo može sažeti u dvije rečenice i koliko malo od toga ostane važno već sutradan. Posao mi, uz to, otežava potpuno distanciranje. Dio vremena provodim gledajući što se objavljuje na raznim profilima, jer je to jednostavno dio zanata. Tu sam si dopustio iznimku, uz jasnu granicu: otvoriti platformu radi provjere konkretne stvari i zatvoriti je čim je ta stvar obavljena, bez zadržavanja u beskonačnom feedu koji dolazi poslije. Često bi za to tražio da mi objavu pokažu kolegice na svojim mobitelima.
Isto se ponavljalo i na stanici dok čekam tramvaj: pogled koji bi se prije automatski spustio na ekran sad je jednostavno lutao uokolo, prema ljudima na peronu ili prema tabli s najavom dolaska. U tramvaju sam bez društvenih mreža gledao kroz prozor ili u ljude oko sebe, što je, malo iznenađujuće, ostavljalo dojam da vožnja traje kraće nego inače. Isto se ponovilo i u redu za blagajnu u kvartovskoj trgovini. Umjesto da se pogled spusti na ekran, on ostaje gore. Nije da sam vidio nešto pretjerano korisno, ali sam bio u trenutku, bez scrollanja, pa je vrijeme kao i u tramvaju prošlo nekako brže od očekivanog.
Pročitao sam više stranica knjige nego u protekla dva mjeseca zajedno, uglavnom u nekoj pauzi od posla, naslonjen na bicikl ispred zgrade, uz onaj isti kruh s Podravka paštetom ili navečer, na mjestu gdje bi inače stajao mobitel.
Dosada koju sam ranije rješavao scrollanjem, sada je jednostavno ostajala dosada, dok se sama od sebe ne bi pretvorila u neku drugu misao ili posao koji je odavno čekao red. Bilo je i trenutaka kad mi se javila prava nesigurnost, ne zbog nečega konkretnog, nego zbog osjećaja da negdje nešto prolazi bez mene, odnosno FOMO (fear of missing out).
Komunikaciju preko telefona uopće nisam dovodio u pitanje, dapače, poruka prijateljima i obitelji bilo je nešto više nego inače, valjda zato što je razgovor ostao jedina brza veza sa svijetom kad je feed nestao. Nekoliko puta mi se dogodilo da umjesto uobičajenog skrolanja dok nešto čekam jednostavno pokrenem razgovor s nekim s kim se dugo nisam čuo, što se pokazalo kao mnogo bolji način ubijanja vremena od pasivnog listanja tuđih objava.
Povratak na Instagram
Na kraju tjedna vratio sam Instagram na telefon. Skupila se hrpa propuštenih notifikacija, a kad sam ih napokon pogledao, nije bilo ništa toliko važno što ne bih mogao propustiti još mjesec dana. Aplikaciju sada koristim s vremenskim ograničenjem postavljenim izravno na telefonu i s manje automatizma nego prije izazova. Odredio sam si da je pola sata dnevno sasvim dovoljno. Otvaram je kad stvarno želim nešto vidjeti, ne kad mi ruka sama krene prema ekranu iz navike.
Doručak za stolom je ostao, s paštetom i bez Instagrama, knjiga je i dalje na noćnom ormariću umjesto telefona, barem zasad. Sustav s ograničenjem funkcionira, iako je, kao i svaka nova navika, tek u fazi testiranja. Ono što je ostalo najjasnije tjedan dana poslije nije neka velika lekcija. Sve što sam mislio da moram vidjeti odmah, moglo je pričekati, a većina toga mogla je pričekati zauvijek, a da ništa ne izgubim. Kao glavni motivator poštivanja ograničenja od 30 minuta dnevno ostaje ona brojka od sat i 45 minuta dnevno Instagrama.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Podravke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....