Kapitala ima - pitanje je znamo li ga mobilizirati

U posljednjih nekoliko godina svijet je prošao kroz niz kriza koje su iz temelja promijenile način na koji kompanije planiraju razvoj, upravljaju rizicima i donose investicijske odluke. Inflacija, rast kamatnih stopa, energetska nestabilnost, geopolitičke napetosti i usporavanje europskog gospodarstva stvorili su okruženje u kojem je neizvjesnost postala trajna poslovna činjenica i oni koji njome znaju upravljati odnose pobjedu u tržišnoj utakmici.

Istovremeno sa sve izazovnijim poslovnim okolnostima za kompanije promijenila se i optika investitora: danas traže bitno više nego prije desetak ili više godina. Financijski rezultati ostaju važni, ali više nisu jedini kriterij procjene vrijednosti kompanije: sve se više analiziraju kvaliteta upravljanja, otpornost poslovnog modela, transparentnost, ESG standardi, tehnološka prilagodba i sposobnost kompanije da privuče i zadrži kvalitetne ljude, a kompanije koje se uspijevaju prilagoditi novim okolnostima danas imaju pristup kapitalu po boljim uvjetima i dugoročno stvaraju veću vrijednost za investitore.

U takvim momentima, kad novac postaje "skup", a okolnosti sve nepredvidljivije, dodatno dolazi do izražaja važnost tržišta kapitala: ono jest mjesto trgovanja financijskim instrumentima, ali je i mehanizam koji gospodarstvu omogućava dugoročno financiranje razvoja, jačanje konkurentnosti i učinkovitiju alokaciju kapitala.

Hrvatska danas ima znatno bolje makroekonomske temelje nego prije deset ili petnaest godina. Članstvo u europodručju, stabilniji institucionalni okvir i razvijen mirovinski sustav poboljšali su percepciju zemlje među investitorima. Domaće kompanije u prosjeku su stabilnije i sve češće prepoznate na širem investicijskom radaru. Ipak, unatoč tom napretku tržište kapitala i dalje ne ostvaruje svoj puni potencijal.

To se jasno vidi i u strukturi financijske imovine kućanstava. Hrvatski građani i dalje većinu štednje drže u bankovnim depozitima i nekretninama dok je izloženost tržištu kapitala relativno niska u usporedbi s razvijenim europskim tržištima, a posebno sa Sjedinjenim Američkim Državama. Kapital i interes postoje, ali ključno pitanje ostaje koliko ga uspijevamo usmjeriti prema produktivnim investicijama koje stvaraju dugoročnu vrijednost.

Važno je stoga otvoreno govoriti o činjenici da se hrvatsko gospodarstvo i dalje dominantno oslanja na bankarsko financiranje, a tržište kapitala pritom ostaje nedovoljno iskorišten instrument rasta, iako u razvijenijim ekonomijama ima ključnu ulogu u financiranju širenja, internacionalizacije i tehnološke transformacije kompanija. Posljednjih godina vidljiv je pozitivan pomak: interes građana raste, a recentna izdanja državnih financijskih instrumenata (obveznica i trezorskih zapisa) kao i dionica domaćih kompanija naišle su na izuzetnu potražnju. Taj je trend sada važno zadržati i dodatno produbiti.

U širem kontekstu, Europa se istovremeno suočava s izazovom očuvanja konkurentnosti. Dok Sjedinjene Američke Države i azijska tržišta agresivno ulažu u tehnologiju, umjetnu inteligenciju i industrijsku modernizaciju, europski investicijski ciklusi ostaju sporiji i regulatorno opterećeniji. U takvom okruženju manja tržišta, poput hrvatskog, moraju biti agilnija, otvorenija i bolje povezana s regionalnim i međunarodnim kapitalom.

Hrvatska pritom ima solidne temelje: stabilan financijski sustav, kvalitetne kompanije i snažan institucionalni investicijski sektor. No razvoj tržišta kapitala ne može biti odgovornost jedne institucije, nego zahtijeva koordiniranu strategiju države, regulatora, burze, institucionalnih investitora i samih kompanija. Bez toga je teško očekivati značajniji iskorak.

Kompanije pritom moraju prihvatiti da transparentnost nije trošak, nego konkurentska prednost. Investitori traže jasnoću, predvidivost i kvalitetno korporativno upravljanje, a povjerenje postaje jedna od ključnih "valuta" tržišta kapitala.

Na kraju, tržište kapitala nije samo financijska infrastruktura. Ono je odraz povjerenja u gospodarstvo, kvalitete institucija i sposobnosti kompanija da stvaraju dugoročnu vrijednost. Upravo će ta sposobnost biti odlučujuća razlika između onih ekonomija i kompanija koje će uspješno rasti u novom ekonomskom ciklusu i onih koji će ostati zarobljeni u starim modelima poslovanja.