Liberali ne mogu spavati mirno, pogotovo na istoku Europe, gdje jača populizam i neliberalna demokracija. Čak i iz SAD-a stižu knjige i teze u kojima se, recimo, poručuje da je neoliberalizam ili tržišni fundamentalizam doveo do rasta nejednakosti i recesije 2008. godine u kojoj je postalo očito da je liberalizam došao do svoga kraja. O čemu u takvoj globalnoj situaciji, kad i na Zapadu nastaju projekti kojima “liberalna demokracija nije prirasla srcu”, razmišljaju hrvatski liberalni intelektualci - jer su političke stranke s tim predznakom marginalne, iako je jedna i u Vladi - otkrili su u nedavno objavljenoj knjizi ekonomist i poduzetnik Velimir Šonje i filozof/sociolog Darko Polšek.
Oni su, naime, odlučili podsjetiti na ideje koje su, smatraju, ugrađene u temelje svijeta u kojem živimo i tako obilježiti 30. godišnjicu pada Berlinskog zida. Knjigu su nazvali “Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989. - 2019.”, gdje navode podatke o tome koliko smo “slobodniji, bolji i bogatiji” te podsjećaju da su prošla desetljeća u bivšim socijalističkim zemljama obilježena “izvanrednim razvojem, čak i u onim zemljama koje su, poput Hrvatske, u transformaciji zaostajale od početka”. Čini im se da je taj trijumf liberalne ekonomske politike nekako prešućen ili odlazi u zaborav.
Kriza liberalizma
Pitaju se o uzroku društvenih problema koji izbijaju, o regresiji demokratskih institucija (obrađuju primjere Mađarske i Poljske), ali i o budućnosti. Unatoč krizama i prosvjedima, smatraju da ekonomski i politički liberalizam imaju i dalje jednaku moć za poticanje rasta i razvoja “samo što ljudi u to iz nekog razloga ne vjeruju”, prisutan je raskorak između stvarnosti i percepcije stvarnosti. Ne slažu se da se svijet 2019. godine baš može jednostavno opisati krizom liberalizma (bez obzira na to što govore Orban, Kaczynski, Putin i drugi), a na istoku Europe populističke bi tendencije možda mogle, sugeriraju, govoriti o tome da ispod površine još opstaju temelji Zida, a ne da je u pitanju reakcije na provođene neoliberalne politike. Te su tendencije, smatraju, dijelom i refleksija globalnih događaja, dio šire priče o povratku populizma i ekstremizma, globalnom zaustavljanju demokratskog razvitka zbog najveće recesije nakon Drugog svjetskog rata, krize 2008./2009. godine.
Što je s Hrvatskom, zemljom koja (na žalost) ima svoju posebnu priču? Ideje političkog i ekonomskog liberalizma pronašle su, doduše, svoj put kao dio “paketa” vrijednosti i institucionalnih rješenja koja su prihvaćena od 1990. godine, ali u mnogim dijelovima posao tek počinje, ocjenjuju.
Kako i s kojim efektom, to će biti zanimljivo promatrati. U hrvatskom javnom diskursu liberalne ideje uglavnom dolaze od pojedinaca, u raznim inicijativama za širenje prostora ekonomskih sloboda, a manje od formaliziranih društvenih organizacija, kako kaže ekonomski sociolog s Hrvatskih studija Ivan Burić. - Čini se da njihova sve izraženija artikulacija ostavlja traga ponajprije jačanjem svijesti o važnosti racionalnog odnošenja prema onome što nazivamo javnim dobrom, a možda i postavlja temelje na kojima bi se jednog dana mogla oblikovati neka jača liberalna politička opcija - smatra Burić koji sadašnje djelovanje tih pojedinaca, malobrojnih, ali javno prisutnih i prepoznatljivih, opisuje kao djelovanje “apostola ekonomskog liberalizma”. Šonje i Polšek svakako im pripadaju, kao i još nekoliko naših sugovornika. Evo što oni propovijedaju, unatoč kritikama koje se globalno, s raznih mjesta i pozicija, sliježu po (neo)liberalnim programima, pa i u Hrvatskoj.
Hrvatsku politolozi već neko vrijeme opisuju klijentelističkom, stranački zarobljenom državom, njezin kapitalizam ortačkim, govore o etatističkom ambijentu. Od institucija liberalne demokracije ostvareno je ponešto, ponegdje, one žive deklarativno; ekonomski uspjesi posljednjih godina pripisuju se više spletu sretnih okolnosti vezanih uz članstvo u Europskoj uniji. Što stoga (malobrojni) liberali danas nude ili traže?
Dijagnoze društva
- Naši politolozi i polit-ekonomisti dali su uvjerljive i točne dijagnoze društva u kojem živimo. Klijentelizam nije ništa drugo do iskrivljenje djelovanja institucija. Na primjer, ako članovi neke stranke imaju veću šansu za dobivanje posla u javnom sektoru od ljudi s jednakim referencama koji nisu članovi stranaka. Ili ako umreženi poduzetnici imaju veću šansu prenamijeniti svoja poljoprivredna u građevinska zemljišta od ostalih ljudi. Korupciju da i ne spominjemo. U korijenu liberalne ideje je fer-igra. Institucije koje osiguravaju ravnopravnost - ravnopravnu mogućnost pristupa bilo čemu - tržištu, pravosudnim institucijama, školskom sustavu, zdravstvenoj njezi. Poanta je u tome da političke stranke i ljudi koji se ne osjećaju i nikada se neće deklarirati kao liberali shvate da načelo ravnopravnog pristupa osigurava prosperitet pojedinaca i društva. Zbog toga je liberalima tako važno štititi ravnopravno tržišno natjecanje, boriti se protiv povlastica i monopola - tumači Šonje. Ocjenjuje također da je sustav državnih poduzeća trom i da ga je zarobila politika. “Ne kažem da treba sve privatizirati, jer u mnogim situacijama bolje je i ovako, nego da lokalno poduzeće kontrolira, figurativno rečeno, gradonačelnikov kum. Međutim, dobro nadzirana, transparentna privatizacija, na koju smo zaboravili, najbolji je način ostvarenja krajnjeg cilja - depolitizacije i profesionalizacije tog sustava. Prekidom pupčane vrpce između tog sustava i politike u dijelu zapošljavanja i sama politika bit će prisiljena na transformaciju jer će oslabjeti oni dijelovi stranaka koji funkcioniraju kao kadrovske službe za poslove u javnim sustavima. Drugo, pravosuđe, i treće, javna uprava. To su prioriteti. Reformama prema načelima političkog i ekonomskog liberalizma u Hrvatskoj se može osloboditi značajna razvojna energija”, poručuje Šonje.
Politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Kristijan Kotarski, govoreći o ekonomskom liberalizmu i našem zaostajanju za drugim tranzicijskim zemljama od 90-ih godina naovamo, ističe: “Nije da smo mi imali liberalizam pa nas je on izdao. Nikad nismo uspjeli tu biljku liberalizma zasaditi u plastenik, u uvjete gdje bi ona mogla rasti i prosperirati. Države srednje i istočne Europe koje su danas ispred nas, a gledali su nas u leđa, uspjele su u znatno većoj mjeri prigrliti ideje liberalizma, no ni one nisu baš svaki korak napravile dobro. Postoje brojna mjesta gdje se pojavljuju napukline”. Napominje kako je jasno da su zemlje u istočnoj Europi u puno boljoj poziciji nego 1989., ljudi žive u boljim životima u smislu materijalnog standarda i uživaju političke slobode, “ali ta priča nije dovršena, izazova je još puno”.
On je istraživao fenomen krize liberalne demokracije i pojave neliberalne demokracije u istočnoj Europi (znanstveni rad o tome tek će biti objavljen u jednom britanskom časopisu), a njegovi nalazi pokazuju da je primarni katalizator tog procesa zapravo nezadovoljstvo zbog korupcije i kolonizacije institucija od pojedinaca ili pojedinih stranaka. Stvar je u klijentelizmu, a ne u reakciji na liberalnu politiku. - To je ključni faktor nezadovoljstva koji je doveo do ključanja istočne Europe i koji danas zapravo na neki način predstavlja neformalnu barijeru koja još postoji između Istoka i Zapada. Mi danas imamo slobodan protok kapitala, robe, usluga i ljudi u sklopu jedinstvenog europskog tržišta, ali još kao da postoji mentalna zavjesa - kaže Kotarski. Migrantska kriza je pritom autoritarnim, neliberalnim političkim snagama koje su već bile prisutne prije 2015. godine omogućila dodatnu mobilizaciju dijela biračkog tijela (naravno, ne samo u istočnoj Europi). Kotarski ističe da su se od početka ovog stoljeća u većini tranzicijskih zemalja nejednakosti smanjile ili ostale stabilne prema Ginijevom koeficijentu, a socijalni transferi po glavi stanovnika na cijelom istoku Europe imali su dvoznamenkast rast. - Nema govora o demontaži države blagostanja - izričit je.
Liberalne politike, kako u svojoj knjizi napominju i Šonje/Polšek, rijetko dolaze na vlast, češće je da glavnostrujaške stranke opstaju tako što više ili manje uspješno asimiliraju liberalne ideje, to je način kako se lijeve i desne stranke “sidre prema centru”. Utjecaj tih ideja pojačao bi se kad bi se lijevi centar, recimo, riješio “nekih ekonomskih iluzija”, a sada inzistiranjem na problemima nejednakosti u raspodjeli dohotka (za razliku od SAD-a, u Europi se one ne povećavaju značajno, napominju) generira konflikte koji preusmjeravaju pozornost s ključnih društvenih problema - od nepotizma do slabih institucija.
Davor Huić jedan je od osnivača udruge Lipa koja zastupa interese poreznih obveznika, a zagovara i, kako on kaže, “neku zdravorazumsku politiku, poput manjeg poreza, racionalnije države i transparentnog trošenja proračunskog novca”. Ulogu liberala definira kao zalaganje za društvo u kojem imamo više slobode, u ekonomskom, političkom i svakom drugom smislu. Jesu li im uhljebi u fokusu? - To je riječ koja ima vrlo specifično značenje i ja je koristim isključivo za ljude koji privatiziraju javne resurse, koji su okupirali javne pozicije zahvaljujući rodbinskim, prijateljskim, stranačkim ili drugim vezama, nemaju stvarni posao i ne pridonose kreiranju vrijednost za naše društvo. Oni su ‘rentijeri’ - jedna druga riječ koja ih opisuje, crpe rentu iz položaja koji okupiraju, ali ne pridonose u pravom smislu riječi - ne proizvode ništa što bi trebalo nekome drugome. Dakle, to se odnosi samo i isključivo na taj višak, balast u javnom sektoru, a nipošto na sve ljude u javnom sektoru - objašnjava.
Pozicija društva
Kakvo je stajalište prema aktualnom štrajku prosvjetara, pitamo. Svaka društvena grupa ima pravo zagovarati svoje interese, to je potpuno legitimno, odgovara, ali... - Možemo razumjeti argument da su koeficijenti krivo posloženi te je vjerojatno opravdan zahtjev da se razgovara o tome da se uskladi ta situacija s relativnom valorizacijom pozicija u državi i javnom sektoru. Ono što je nama problem je povećanje mase plaća koja je u posljednje četiri godine porasla gotovo 20 posto dok je ekonomija rasla jedva 11 posto. Imamo, dakle, rast plaća u javnom sektoru u prilično dugom razdoblju, koji je gotovo dvostruko brži od rasta ekonomije, i to je dugoročno neodrživo - poručuje Huić.
Kad je riječ o potencijalu liberalne političke opcije, unatoč sadašnjem stanju, prilično je optimističan. - Mi smo žestoko javnosektoraška zemlja, u kojoj političke elite (članovi glavnih stranaka), i sindikati javnih službi imaju golemu političku moć da u svakodnevnim političkim natezanjima uvijek povuku u jednom smjeru - prema većoj potrošnji, prema višim porezima, prema spašavanju gubitaša, prema novoj regulaciji poduzetničkih aktivnosti, prema dijeljenju povlastica, a protiv ekonomskih zakona, protiv slobode poduzetništva, protiv reformi, racionalizacije, meritokracije i tako dalje. Mislim da u Hrvatskoj postoji prostor za platformu koja bi zastupala interese šutljive većine koja je u našem političkom životu bez glasa, bez utjecaja, na milost i nemilost stranačkih elita i javnosektoraša - odgovara Huić. O svom, kao i političkom angažmanu Lipe, odgovara da “pozorno prate i podržavaju poteze bjelovarskoga gradonačelnika Darija Hrebaka, koji je postao i šef HSLS-a”.
Bez političke tradicije
Potencijalni birači liberalne opcije kod nas, rekli bismo, izabiru ekonomsku emigraciju. - Sigurno, većina među njima - slaže se Kotarski, “no liberalne birače vidim i među mladim poduzetnicima i mladim obrazovanim ljudima koji smatraju da tržište i država trebaju koegzistirati, da se među njima treba uspostaviti zdravi balans. Sada imamo situaciju da je poduzetnički sektor previše oslonjen na državu, imamo podrazvijen poduzetnički sektor, a država je prerastrošna i preskupa”. Sociolog Burić napominje da bi tek trebalo vidjeti kakva je prihvaćenost ideja ekonomskog liberalizma među mladima. - Izgleda da tu postoje dvije specifične grupacije. U prvoj su oni koji u većoj mjeri prihvaćaju nešto što bismo mogli nazvati ‘startup’ kultura, koji visoko vrednuju individualno postignuće, skloniji su riziku, pokušavaju realizirati neki poduzetnički projekt. S druge strane, imamo i grupaciju mladih koji prilično snažno izražavaju kritiku ekonomskog liberalizma, smatrajući ga ideološkom polugom u stvaranju nepravednog i nehumanog društvenog poretka - tumači Burić.
U Hrvatskoj zapravo, slažu se svi, nema tradicije liberalizma, ali je HSLS ipak bio prva politička stranka osnovana 1989. godine, a početkom 90-ih narastao u treću opciju po jačini, što se potom rasplinulo u podjelama i svađama. Novi lider HSLS-a Dario Hrebak poručuje da je otvoren za suradnju sa svima na liniji liberalnih vrijednosti. -Sindikati i ljevica često su vukli znak jednakosti između ortačkog kapitalizma i privatizacije s liberalizmom, etiketirajući to kao neoliberalizam. To je, naravno, apsurdno i nema veze sa stvarnošću jer i danas oko 50-60 posto BDP-a ide preko države i/ili javnih poduzeća. Liberalizam mora ponuditi alternativu etatizmu dviju najvećih stranaka - odgovara Hrebak na pitanje o liberalnom zadatku. - Ne želim da mi se država petlja u moj krevet i spavaću sobu, kao ni u moj novčanik - dodaje, pomalo parolaški, svjestan da bi tek sa 10 mandata u Saboru mogao imati ozbiljniji utjecaj, a trenutačno s jednim koalicijski podržava HDZ.