'Povijest Pčela' kompleksan je roman koji kroz tri vremenska razdoblja, tri ljudske sudbine i tri kontinenta priča iznimno bitnu priču o čovjeku na ovom planetu. O sudbini naše civilizacije kroz intimne svjetove tri naoko potpuno odvojena protagonista. Pčele i njihova upitna budućnost kao vrste fizička su poveznica i metafora te cjeline. Fasciniralo me pisanje Maje Lunde, kao i, vjerujem, cijeli ansambl predstave. S režiserom Erikom Ulfsbyem već sam imao priliku raditi na obostrano zadovoljstvo i zajedno ulazimo u zadnju fazu pred premijeru – kaže nam glumac Ivan Colarić koji je radio je u Portugalu i SAD-u na mnogim umjetničkim projektima, a sada je zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i priprema se za premijeru predstave 'Povijest pčela'. U srpnju prošle godine, glumac je sudjelovao u bogatom programu HNK i Hanza Medije pod nazivom "Arsenal ljetne noći", posvećenom umjetničkom geniju Arsenu Dediću, skladatelju, književniku, prevoditelju, pjesniku i kantautoru, a izveo je pjesmu 'Vraćam se'. Također je glumio u drami "Peer Gynt" Henrika Ibsena kao princ Trollova, koju istaknuti norveški redatelj Erik Ulfsby postavlja kao digitalizirano putovanje u svijet sjećanja i životnoga preispitivanja naslovnoga (anti)junaka.
Ivan Colarić je kompozitor glazbe za cijelu predstavu 'Povijest pčela' i izvodi je na klaviru. Objasnio nam je kako izgleda njegov autorski proces.
- Već imam iskustvo interpretiranja i komponiranja glazbe za klavir. No, prvi puta autor sam glazbe za cijelu kazališnu predstavu i meni je to velik izazov, čast i kreativni blagoslov. Izazov je tim i veći što glazbu uživo izvodim i igram zanimljivu dramsku ulogu u jednoj od priča. Za trajanja predstave stalno sam prisutan s instrumentom na sceni i posao je to koji zahtjeva iznimnu pozornost, svijest i uzima mnogo energije. Dao mi je potpuno svjež uvid u proces nastanka predstave i rad kolega. Glazbom njihovom radu pokušavam dati novu, dodanu vrijednost, a ne ometati, podcrtavati ili akcentirati suvišnim. Erik Ulfsby mi je dao veliku slobodu i povjerenje u radu, što iznimno cijenim – govori glumac koji je pored glumačkog dara i glazbenik, a kaže da su klavir, gitara i glas njegovi primarni instrumenti, ali snašao bi se na nekolicini drugih ako bi se ukazala prijeka potreba. Opisao nam je na koji način povezuje glazbu i glumu.
- Njih, uistinu, ne treba povezivati, pošto su jedno. Za mene je to oduvijek bilo tako. Na širem planu, uz dovoljnu svijest, to možete reći i za ostale umjetnosti ako rastu iz zdravog korijena – nastavlja glumac koji također sinkronizira crtane filmove poput 'Toma i Jerryja, 'Spužve Boba Skockanog', 'Crvencipelice i sedam patuljaka' te ostalih. No, zanima nas da li je to zabavno ili možda zahtjevno.
- Naravno da je zahtjevno. Vaš glas dan tim imaginarnim likovima nije samo zvuk. Kompletna osoba iza toga mora stajati da bi komunicirali zaista. Tad postaje i zabavno – govori Ivan koji ima ulogu u filmu 'Razgovor' redatelja Dominika Sedlara koji je trenutno u postprodukciji.
- U filmu igram manju, neverbalnu ulogu čovjeka koji prisluškuje i proživljava taj razgovor. Cijenjeni strani kolege, Caspar Phillipson i Dylan Turner, imali su nemjerljivo zahtjevniji posao – nastavlja Colarić kojeg pitamo što smatra da je najvažnije u njegovom poslu.
- Vrlo kompleksno i jednostavno pitanje u isto vrijeme, pa ću shodno tome tako i odgovoriti. Govoreći o glumi, najvažnija je ljubav i posvećenost onome od čega se naš posao doista sastoji, svakodnevno. A ne pohlepno bavljenje okolnim, perifernim i izvanjskim pojavama koje ga okružuju – dodaje Ivan i vraća se u dane kada je započeo njegov put u Hrvatskom narodnom kazalištu.
- Debitirao sam još kao student, na kraju druge godine Akademije. Postao sam stipendist kazališta u to vrijeme. I eto, broj predstava koji sam napravio s ansamblom prelazi dvoznamenkasti broj. Glumački sam, recimo to tako, s tim kazalištem odrastao – govori. Zanimalo nas je da li mu je gluma bila prvi izbor za karijeru, kada je počeo pokazivati interes za glumu i glazbu i je li mu netko od bližnjih umjetnik.
- Gledajte, mislim da je od djetinjstva taj poziv mene odabrao, a ja sam samo krenuo kad je za to bilo vrijeme. Sve istinske stvari moga života išle su tim procesom. Ljudi koji me poznaju i više nego ja sebe samoga će reći da je to bilo otkad sam na noge stao. A postojale su i razne faze i etape. Nitko iz moje obitelji nije umjetnik, ali u genealogiji mojih bi se zasigurno dalo naći ljudi s kojima se može obaviti ovakav intervju – kaže Ivan koji govori poeziju, klasične pjesnike i suvremene klasike sa gudačkim kvartetom Sebastian. Također i snima glazbeno-poetski recital 'Songs to say goodbye' američkog kantautorstva i poezije.
- Poezija je kamen temeljac moga života i kamen temeljac mog poziva. Nije mjesec prošao da nisam studirao nekoliko pjesama hrvatskih i inozemnih autora. Imam tu sreću da ju imam često priliku govoriti, a jedan od tih sretnih događaja je i ciklus koncerata gudačkog kvarteta Sebastian, čiji sam, volim u šali reći, pridruženi, pozadinski član. Uz glazbu koju izvode, ja govorim poeziju klasičnog repertoara i suvremenih hrvatskih autora, što mislim da je blagotvoran i bitan spoj. Što se tiče koncerta "Songs to say goodbye", izveo sam ga pod okriljem teatra Bajsić. Recital je to u kojem pjevam i govorim američke kantautore i pjesnike, od Boba Dylana i Joan Baez do Walta Whitmana i povezujem ih s mojom osobnom pričom. Još nije snimljen, ali dali ste mi odličan šlagvort! - priča nam glumac kojeg je publika odavno proglasila budućom zvijezdom.
- Haha, hvala vam, ali kakva zvijezda, dajte molim vas. Uostalom, kao što i sami znate, zvijezda je, lavova i nada toliko u ovom našem vremenu da se noćno nebo više i ne vidi. Na komplimente, ako ih i ima, reagiram vrlo sramežljivo, koliko god se uzaludno trudio. Stvar je vrlo jednostavna. Ukoliko je moje umjetničko djelovanje nekome nešto značilo istinski, tada koračam ulicom i cestom s radošću na licu. To je sve – iskreno će.
Na Dubrovačkim ljetnim igrama glumio je Laerta u "Hamletu" u režiji Paola Magellija. Bio je to radni proces od tri mjeseca, od zagrebačkih do dubrovačkih noćnih proba... Ispričao nam je kakvo mu je to bilo iskustvo.
- Već je dosta Savske vode prošlo pod mostom od tog procesa, ali ga se sjećam s dragim utiscima. Dubrovnik je poseban grad. Nije jednostavno raditi predstavu na Lovrijencu, pogotovo komad magnitude Hamletovske. Uloga Laerta obogatila me i dala je vjetar u leđa mom glumačkom sazrijevanju. Shakespearea igrati u tom ambijentu bitan je trenutak u životu mladog glumca – nastavlja. Nakon svih obaveza koje ga vežu uz posao, Ivan Colarić nam je rekao kako provodi slobodno vrijeme.
- Nemam čime čitatelje oduševiti. Provodim ga bauljajući po stanu s raznim kolosalnim idejama i skicama, šećući psa koji zapravo šeće mene, trčeći po zadimljenim ulicama u nadi da ću postati polumaratonac. Gledajući serije koje djevojka Matea odabere, slušajući glazbu uz cigaretu prije sna. I svaki dan maštajući, što sam činio kao dječak, o dalekim zemljama i nekim nepoznatim, a tako poznatim ljudima – završava.