Predvečerje 18. studenoga 1991., nekoliko sati prije pada Vukovara.
Jedna obitelj u automobilu punom stvari staje pred zgradom Marićevih u Sremskoj Mitrovici. Istjerani iz svog sela, u strahu od masakra, ne mogu ostati kod kuće, a ne mogu ni u Hrvatsku, i nemaju kamo. Marićevi ih primaju, i majku i oca i njihove tri kćeri. Spašavaju im život.
Punih 30 godina poslije Ivana Paradžiković (39), urednica emisije "Provjereno" i jedno od zaštitnih lica Nove TV, na izletu je na Papuku. Nju, prijateljicu i pse uhvatila je noć u šumi iznad planinarskog doma Jankovac i shvatili da su se - izgubili.
Paradžiković gleda u mobitel, ima šest posto baterije i zove u planinarski dom prije nego što joj baterija iscuri.
- Jel vi nas zaj...? - pita je konobar Vjeko.
- Ne, ja sam stvarno Ivana Paradžiković, izgubili smo se i, ne, ne snimam emisiju - govori. Dva sata kasnije tri HGSS-ove ekipe i rendžeri Geoparka Papuk pronalaze ih blizu šumskog puteljka. A onda šok.
Među spasiteljima je i jedna žena. Zove se Marika Marić, ima 42 godine i rodom je iz Sremske Mitrovice, iste one u kojoj je obitelj Paradžiković bježeći iz svog sela od pokolja 1991. pronašla spas.
Marika, jesi to stvarno ti?
Ivana i Marika 30 se godina nisu vidjele. Od te noći kad je Marikina obitelj spasila njezinu pa do prošlog vikenda kad je Marika ponovno spasila Ivanu.
- Marika, jesi li to stvarno ti? - pita je Ivana Paradžiković.
- Jesam - odgovara joj Marika Marić. Prvo šok pa oduševljenje, pa obećanje: sjest ćemo zajedno, nakon svih ovih godina ti i ja i dobro se napričati.
Instagram objava urednice s Nove TV za vikend je postala viralna i prenijela ju je većina medija u Hrvatskoj. Jutarnji je stoga razgovarao s objema kako bi doznao detalje ove nevjerojatne priče.
Paradžikovići su rodom iz sela Kukujevaca u Vojvodini i Ivana je tamo provela djetinjstvo. U vrijeme izbijanja rata imala je deset godina, a u Kukujevcima su počela zastrašivanja, prijetnje i protjerivanje. Riječ je o selu u Srijemu koje je bilo većinski hrvatsko, a od 500 obitelji koje su tada tamo živjele danas ih je ostalo samo pet.
Otpuštanja s posla, premlaćivanja i nikad razjašnjenja ubojstva velik dio obitelji natjerali su da pobjegnu iz Kukujevaca. Prema službenim podacima, ubojstva cijelih obitelji u to su vrijeme u medijima prešućivana, policija ih nikad nije istražila, a ona koja bi došla na sud nikad nisu procesuirana dokraja. Oni koji su ostali u selu još su godinama nakon toga napadani, premlaćivani i ubijani.
Ivana Paradžiković većine se tih događaja danas i ne sjeća.
- Ja sam uslijed svih tih ratnih trauma u glavi obrisala svih dotadašnjih deset godina života. To valjda čovjek čini kako bi preživio. Briše ružno. Barem ja tako. I zato se danas ne sjećam većine stvari iz tog perioda života u Kukujevcima - kaže nam Paradžiković kad je pitamo što se tada događalo. U obitelji su bili otac i majka, Petar i Vesna, i tri kćer, Ivana, Ana i Antonija. Ali voditeljica se dobro sjeća jedne stvari.
- Marika i njezina obitelj su nas te 1991. godine spasili. Moja je obitelj bila protjerana iz Kukujevaca u noći kad je pao Vukovar. Krenuli smo prema Hrvatskoj, otac i majka i nas tri sestre u autu...i čitav naš život spakiran u gepeku. Kako tim putem nismo mogli, morali smo se okrenuti i vratiti se u Sremsku Mitrovicu. Kod Marikine obitelji smo prespavali - govori.
I otad se njih dvije nisu vidjele.
- To mi je bilo nevjerojatnije kad mi se predstavila u šumi na Papuku. "Jel ti znaš tko sam ja? Pa ja sam Marika!" Ime je neuobičajeno, ona je jedina Marika koju sam upoznala u životu - kaže Ivana.
Jedna mala kratke kose
Marika Marić priča nam sličnu priču.
- Moji roditelji su iz Kukujevaca, odakle su i Ivana i njezini. Mislim da smo čak i neki dalji rođaci. Ivanin otac i moja majka bili su odličniprijatelji - objašnjava Marika.
Čak i kad se odselila u Sremsku Mitrovicu, Marika bi ljeta provodila kod bake i djeda.
- Većinu dana bih se igrala s Ivaninom starijom sestrom. Ona je bila nekoliko godina mlađa, sjećam je se, imala je kratku kosu. Sjećam se svega. I njene bake i djeda, prabake i sestara. Ali za sve u Kukujevcima to su bila teška vremena. Pritisci su bili nemogući. Kad su Ivanini bježali iz sela, nisu se uspjeli probiti do Hrvatske. Došli su kod nas, nenajavljeno, jer tad nije bilo mobitela - opisuje Marika i naglašava: - Moji roditelji su ti koji su spasili Ivanu, ne ja, oni su im dali utočište.
Iako zvuči kao mali čin dobrote, ustvari je to bilo vrlo opasno. Naime, svi koji su pružali bilo kakvu zaštitu Hrvatima, bez obzira na nacionalnost, i sami su bili napadani.
Trideset godina kasnije sudbina ih je ponovno spojila. Naime, od svih mjesta na kojima je Marika mogla živjeti ona je, kako nam objašnjava, kupila kućicu samo pet kilometara od mjesta na kojem se Ivana izgubila.
Zvuči banalno, ali u šumi se izgubiti puno je lakše nego što to ljudi misle.
- Sve je tog dana bilo krivo. Krivo je počelo - objašnjava Paradžiković koja je htjela na izlet, ali nije znala kamo. Kolegica s televizije, meteorologinja Ana Bago savjetovala joj je da krene prema Slavoniji jer su se tamo očekivali najpovoljniji vremenski uvjeti.
- Nikad nisam bila na Papuku, vidjela sam fotografije i odmah se zaljubila. Međutim, ovaj put nisam imala vremena pripremiti put iako sam inače jako pedantna po tom pitanju - govori Ivana pa dodaje da obično sve isplanira do najsitnijeg detalja, ali ovaj put nije provjerila stazu, a i prekasno su krenuli.
- Kad smo krenuli u šumu, već je bilo kasno poslijepodne. Hodali smo po uređenoj stazi i nismo mislili planinariti, već smo htjeli kraću šetnju. Sa sobom nismo ponijeli ništa. Bez jakni, bez lajni za pse, lampi. Jedan trenutak nepažnje i odjednom si u situaciji za koju ne možeš vjerovati da ti se događa. Bila sam jako ljuta na sebe. Lekciju sam naučila, nikada više neću podcijeniti šumu - govori.
Naglašava kako im životi ipak nisu bili u opasnosti.
- Najgore što nam se moglo dogoditi je da dočekamo zoru na tom mjestu. Bili bismo promrzli, a kad bi svanulo, sami bismo pokušali naći put do planinarskog doma - kaže.
Kako objašnjava, trenutak dekoncentracije bio je dovoljan da skrenu sa staze.
- I onda je pao mrak. U roku od desetak minuta nismo više ništa vidjeli. Pokušali smo se vratiti do posljednje markacije, ali to je bilo nemoguće. Svijetlili smo put mobitelima ne bismo li se vratili na stazu, ali jedan nam se mobitel odmah ispraznio. Kad sam shvatila da imam samo 6 posto baterije, odlučila sam pozvati pomoć. Srećom, tu je bilo signala pa sam HGSS-u mogla poslati točnu lokaciju - objašnjava.
A onda još jedan nevjerojatni obrat. Upravo Marika je te večeri dežurna, ali je signal u njezinoj kući slab, pa joj je dežurni mobitel prusmjeren na kolegu.
On zaprima poziv, pita je li to neka zafrkancija, a onda zove Mariku na fiksnu liniju.
- Odmah smo krenuli. Preko Vibera sam pokrenula akciju, pozvala sve druge i stavila ih u pripravnost. Čekali smo lokaciju, koja je proslijeđena našoj ekipi jer je Ivana bila s naše strane Papuka, no dosta akcija pretražujemo zajedno, bez obzira na područje. Uglavnom, kolega i ja smo u autu razradili plan, dobili smo lokaciju i tražili kuda nam je najbrže doći do nestalih. Kolega je inače rendžer u parku prirode i ima cijelo područje u malom prstu i odlučili smo se za jednu šumsku stazu.
Dok smo se vozili, pitala sam koliko ima nestalih, on je odgovorio troje: dvije žene, dijete i dva psa. Vozili smo se, koordinirali ostale što da rade i ujednom trenu pitam kolegu tko se izgubio i on odgovori - Ivana Paradžiković - prisjeća se Marika koja u tom trenutku nije nikome rekla da je poznaje.
Rotirke i svjetla
Ni ona situaciju nije doživjela posebno dramatičnom.
- Događa se, iznenadio ih je mrak, malo su bile čudne oznake, dogodilo im se, ni prvi ni zadnji. Dozivali smo ih, upalili rotirna svjetla i zvučnu signalizaciju. Uglavnom, Ivana me čula kako sam vikala vrtjela film, a onda je krenulo: "Marika! Je li moguće?" Baš smo se šokirali. Sve se u trenu izdogađalo.
Nitko nije mogao vjerovati da smo se našli u šumi i došla je pomoć maltene od iste osobe. Bilo je emotivno. Ali naša svaka akcija je takva, bilo da se netko izgubio ili ozlijedio negdje. Dobar je to osjećaj kad nekome pomogneš, bude to pravo emocionalno pražnjenje nakon tog trenutka, a ovo je bilo posebno jer ipak imamo zajedničku prošlost - kaže Marika.
U GSS-u je počela volontirati prije šest godina, a posljednje dvije godine je zaposlenik stanice. Radi sve od potraga do administracije i logistike.
- Kad je akcija u pitanju, idemo svi, nitko ništa ne pita. Radimo volonterski i za to ne primamo plaću - zaključuje.
I što sada?
- Ne znam kako joj je život izgledao ovih 30 godina. To ću saznati kad sjednemo zajedno, popijemo kavu i, kako bismo mi u Kukujevcima rekli, nadivanimo se. Ali zanima me sve o njoj. Tko zna gdje nas još život odnese - kaže na kraju Ivana Paradžiković.