Svestrana glumica i redateljica Nina Violić prošlu je godinu zaključila još jednom u nizu nominacija za Zlatni Studio u kategoriji najbolje filmske glumice za izvrsno odigranu ulogu u "Dobroj djeci" i time potvrdila svoj status najpostojanije glumačke zvijezde najveće medijske nagrade. A sam početak 2026. u velikom stilu slavi već danas, 10. siječnja, premijerom prve kazališne predstave čiju režiju potpisuje. Tako će na daskama zagrebačkog CeKaTea ovog vikenda zaživjeti komad "Zakopana čuda", koji je sama redateljica opisala kao "punokrvni manifest ljubavi".
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
S Ninom su na svakom segmentu predstave, od glazbe do kostima, snage udružili iznimni majstori zanata, poznati po pomicanju granica u umjetnosti, pa publiku, čini se, očekuje prava kazališna poslastica.
Kako smo već zaključili, najpostojanija ste glumica Zlatnog Studija kad je riječ o nominacijama. Je li vas razveselila još jedna u nizu, posebno kad se radi o nagradi koju dodjeljuje upravo publika?
- Svaki put budem ganuta kad shvatim da neki ljudi koje ne poznajem potroše svoje vrijeme da bi glasali za mene u tolikoj mjeri da su me već dva puta uspjeli izglasati. Pa to je ludo. Stvarno, to je toliko predivno, svi mi volimo Studio jer za tebe glasaju obični ljudi koji nas gledaju kroz naše uloge i tako nam pokazuju da to što radimo ima smisla.
Za film "Dobra djeca" već ste ovjenčani nagradama za izvrsnu glumu (Arena). Kako pamtite samo snimanje i koja je posebnost upravo te uloge?
- To je snimanje u svakom slučaju nešto što je gotovo nemoguće ponoviti, jer je redatelj Filip Peruzović upravo zbog skučenog budžeta stvorio nevjerojatno inspirativne okolnosti smjestivši nas u jednu predivnu staru kuću u okolici Samobora gdje smo proveli tri tjedna i snimali film u intimnim, neopterećenim uvjetima što nam je omogućilo da se igramo kao mala djeca. To je jedna baš nježna vrijednost tog filma. Koga zanima, može pogledati "Dobru djecu" na platformi hrti kad god želi, ali pogledajte i moje nominirane kolegice koje su napravile odlične uloge, neodoljivu Katju Matković u "Dnevniku Pauline P", moju Riječanku Tanju Smoje u "Zečjem nasipu". A Anu Mariju Veselčić i Čileanku Manuelu Martelli otiđite pogledati u kino dok još igra "Bog neće pomoći". Ja nisam još, ali jedva čekam.
U filmu igrate sestru svojeg životnog partnera Filipa Šovagovića. Kako je glumiti s nekim s kim ste u vezi i stvori li to dodatnu glumačku kemiju na setu? Ima li više olakotnih ili otegotnih okolnosti kod zajedničkih projekata i jeste li jedno drugom iskreni kritičari?
- Ovo je prvi put, ustvari, da smo Filip i ja nešto ozbiljnije igrali zajedno, tako da je bilo zanimljivo to upoznavanje kroz partnerstvo u filmu. Nakon tog filma otvorile su nam se ponude za bratsko-sestrinski odnos, što valjda znači da je upalilo. Prošlo ljeto igrali smo u "Galebu" Arkadinu i Sorina na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Janusza Kice. Uglavnom, ne filozofiramo mnogo i oboje više volimo glumiti nego objašnjavati glumu, tako da smo se tu našli. Mi smo oboje baš šljakeri, nismo teoretičari.
Po čemu ćete najviše pamtiti 2025. i što ste sve postigli u prošloj godini?
- Nije mi bila lagana, ali izvukla sam se. Sigurno ću je pamtiti po tome što sam režirala svoju prvu predstavu - "Zakopana čuda" Monike Herceg s Leonom Lučevom i Jelenom Graovac Lučev koja je premijerno izvedena u Kući umjetnosti Arsen u Šibeniku, a zagrebačka premijera je 10. siječnja u CeKaTeu. Pozvani ste.
Dakle, očekuje vas premijera prve predstave čiju režiju potpisujete. O čemu se radi u predstavi i jeste li zadovoljni rezultatom?
- Jako jako sam zadovoljna, neću se hvaliti da ne ureknem, ali napravili smo baš pravi punokrvni manifest ljubavi. Radili smo od svibnja do prosinca u nekoliko navrata i svaki sam put razmišljala kako je genijalno vrijeme za taj Monikin tekst i preponosna sam što smo baš u ovom trenutku potpunog kaosa i nerazumijevanja napravili predstavu o ljubavi. Nas je taj rad sigurno oplemenio i nekako zaštitio od stvarnosti, nadam se da će se i publika tako osjećati. Glazbu su radili Ivanka Mazurkijević i Mrle, scenografiju i svjetlo slovenska videoumjetnica Toni Soprano, a kostime Andrea Bistričić koja radi uglavnom za velike zvijezde kao što su Prodigy i Skunk Anansie, a za nas je, eto, napravila ovaj mali izlet u kazalište.
Iza vas je nekoliko filmskih režija. Koja je razlika u režiranju filma i predstave i u kojem se mediju između kazališta i filma osjećate opuštenije?
- Aha-ha-ha, godinama odgovaram na pitanje koja je razlika glumiti ili režirati film i napokon će se to pitanje transformirati, na čemu sam ti jako zahvalna i, eto, sada ću prvi put odgovoriti na njega. Film, otkad ga kreneš razvijati dokad ga snimiš, a onda još montiraš i uglavnom ne prođeš na festivale o kojima si sanjao, prođe otprilike trećina života, a za kazalište imaš neku ideju, to iskomuniciraš i za otprilike godinu dana imaš se prilike s tom idejom igrati i istraživati. To je osnovna razlika, ali jako važna, jer filmski su procesi ubitačni.
Druge razlike nekako niti nema. Ja sam se snimajući "Baci se na pod" trudila omogućiti dug proces proba glumcima i sebi, tako da, bez obzira na skromne uvjete, ne mogu se žaliti da sam bila uskraćena za proces.
Jesu li glumci zahtjevniji redatelji i koji vas od ta dva poziva više ispunjava i kreativno uzbuđuje?
- Uvijek me uzbuđuje kad tražim nešto novo, bilo od sebe ili od drugih. Volim biti i s jedne i druge strane, ali, iskreno, bez režije bih mogla, a bez glume teško.
Među brojnim ulogama i projektima čiji ste bili dio, što smatrate svojim najvećim uspjesima i koje su vam role bile najizazovnije i najzahtjevnije?
- Anka u Krležinu "Kraljevu" Paola Magellija. Tada sam imala dvadeset pet godina i jako malo iskustva i sigurno je to prva velika uloga koja me je pomaknula. Nastasija Filipovna u režiji Ivana Popovskog u ZKM-u uloga je kojom sam također otišla korak dalje. Gertruda i Ofelija u "Hamletu" Olivera Frljića bile su mi prve uloge koje su višestruko nagrađivane i s kojima sam otkrila neki novi način postojanja na sceni, pa "Zatvaranje ljubavi" Pascala Ramberta, također u ZKM-u. To je bio toliki zalogaj da sam nakon te uloge imala osjećaj da mogu sve. Uslijedio je HNK, gdje sam s Ivicom Buljanom napravila svoje dosad najveće uloge, Evu u "Vučjaku", Lauru u "Agoniji", za koju sam dobila tonu nagrada, i Milenu u "Ciganinu, ali najljepšem" Kristiana Novaka i svoj prvi Zlatni Studio. Na filmu je to sigurno "Baci se na pod", gdje sam sebi dala užasno kompleksan zadatak da glumim i režiram u isto vrijeme, i to mi je sigurno bio najveći izazov do sada.
Koje su vaše najveće glumačke ili redateljske ambicije, želje i planovi?
- Imam non-stop neke planove, koji se uglavnom izjalove, a od onih koji prežive nešto i bude. Udavila bih vas da sada krenem redom, to je priličan kaos i vrlo mi je teško išta reći o projektima koji nisu do kraja definirani.
Kći Roza uspješno je nastavila vašim stopama i studentica je režije, a udružile ste snage i u nekoliko projekata. Jeste li sretni njezinim izborom i koji ste joj savjet dali kad se odlučila na studij?
- Roza ne želi da je svojim stavovima sramotim javno.
Pripremate li neki novi zajednički projekt s Filipom ili, pak, Rozom?
- A imamo, al‘ niš‘ još nije ziher.
Koje vas sve uloge, predstave i filmovi očekuju u 2026.?
- Početkom veljače izlazi "Trilogija o Agamemnonu" Lade Kaštelan koju režira Livija Pandur u HNK, tu igram Klitemnestru, zatim Matija Ferlin režira "Mariju Stuart", a o onom što slijedi ne smijem još govoriti.
Donosite li novogodišnje odluke i koje su ovogodišnje?
- Toliko odluka svakodnevno donosimo u životu da smo za Novu godinu tradicionalno spavali i onda kad nas pucnjava probudi, pojeli ostatke i vratili se u krevet.
Što ste poželjeli za Novu godinu kao idealan poklon sebi?
- Idealni poklon za 2026. bio bi nam svima da ne bude rat.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....