Ljudi su se tijekom većeg dijela povijesti tetovirali, a samo jedno kratko razdoblje, kratko u povijesnom smislu, u srednjem vijeku, tetoviranje je kršćanska crkva pokušala iskorijeniti. No, ne baš s puno uspjeha. Iako je kršćanstvo, ali i islam, strogo zabranjivalo tetoviranje jer ono narušava čovječji lik koji je djelo Boga pa ga se kao takvog ne smije mijenjati, tj. uljepšavati, hodočasnici obiju vjera tetovirali su se kako bi trajno i okolini vidljivo označili da su bili u Jeruzalemu ili Meki.
Sve dok bizantski car Konstantin 313. nije otvorio vrata Rimskog Carstva kršćanstvu, tetoviranje je bilo uobičajeno na prostoru golema carstva. Širenjem kršćanstva tetoviranje postaje nepoželjno, pogansko obilježje i s vremenom nestaje s europskog prostora. Zadržava se u marginalnim dijelovima društva, često povezano s negativnim konotacijama. Tek su velika otkrića kršćansku Europu ponovno upoznala s tetoviranjem. Vrhunac povratka tetovaže zbio se kad je 1862. princ od Walesa, kasnije britanski kralj Edvard VIII., na ruku tetovirao jeruzalemski križ. Njegova je tetovaža pokrenula pravu lavinu tetoviranja među engleskom aristokracijom. Moda je toliko uzela maha da su u Englesku dolazili japanski majstori tetovaža kako bi ukrasili tijela lordova i vojvotkinja s engleskog dvora.
Tetoviranje je u moderno doba opet zavladalo Europom. Na zgražanje svećenstva, križ i Djevicu Mariju, čemu se moglo progledati kroz prste, dobrim su dijelom zamijenili potpuno poganski motivi s Bornea, Tibeta i daleke Polinezije.
Porijeklo riječi ‘tattoo’
Riječ “tattoo” donijeli su francuski i engleski mornari s prvih putovanja u kojima je otkrivana Polinezija. Kako nije moguće reći točno kome je pripala slava da tu riječ donese u Europu, pošteno je spomenuti i jedne i druge. Riječ je u svom francusko-engleskom obliku ušla u mnoge jezike, pa tako i u hrvatski. Do pojave pojma “tattoo” u drugoj polovici 18. stoljeća trajno slikanje tijela označavalo se raznim riječima. Zanimljiv opis o tome kako su bijelci doživljavali tetovirane Polinežane dao je Herman Melville u uvodnom dijelu “Moby Dicka”. Od svog ulaska u europske jezike riječ je doživljavana na različite načine. U “Moby Dicku” izaziva jezu, a danas označava modni ukras.
Sačuvani ostaci svjedoče da su se ljudi tetovirali još u brončanom dobu. U Alpama između Italije i Austrije 1991. otkriveno je zaleđeno i izvrsno očuvano tijelo čovjeka iz tog razdoblja. Pet tisuća godina staro tijelo bilo je za znanstvenike ravno Kolumbovu otkriću Amerike. U tom trenutku nisu obratili pozornost na jedan mali detalj. Naime, Ledeni čovjek, kako je nazvan, imao je čak 57 tetovaža na tijelu. Tek kad je 20 godina kasnije svijetom zavladala moda tetoviranja, mediji su objavili i taj podatak.
Bez Egipćana ovog ljeta tetovaža na jadranskim plažama možda ne bi bilo. Ovako, pripadaju im zasluge da su tu umjetnost praljudi uspješno raširili svijetom od Švedske do Japana. Naravno, ne baš direktno, nego posredno. Umijeće tetoviranja prenijeli su Grcima i Perzijancima. Iz drevne perzijske kulture tetoviranje se poput skakavca raširilo sve do Japana. Iz klasične Grčke i Rima raširilo se prostorom koji danas nazivamo zapadnim svijetom. Pritom je, iako protiv svoje volje, pomoglo i kršćanstvo s običajem tetoviranja križa.
Život zapisan na tijelu
Zahvaljujući tome što je Polinezija prilično zagubljena u golemom Pacifiku, prvi kršćanski misionari stigli su tamo prilično kasno, krajem 18. stoljeća. Ono što su ugledali, zgrozilo ih je. U dnevniku francuske ekspedicije iz 1787. spominje se kako Polinežani iz daljine izgledaju kao da su obučeni, no tek kad se priđe bliže, vidi se da su zapravo potpuno goli, ali su im tijela tetovirana od glave do pete. Iako su misionari pokušali iskorijeniti taj običaj, nisu uspjeli. Umjetnost tetoviranja Polinezije ne samo da se očuvala, nego se danas raširila cijelim svijetom. Za Polinežane tetoviranje je način da ispričaju svoj život, svoju plemensku pripadnost i svoj društveni položaj. Kod njih je tetoviranje trajni proces. Stalno se dodaju nove epizode iz života. Ono što je danas kod zapošljavanja CV, kod Polinežana je istetovirano tijelo. Možemo zamisliti komičnu situaciju u kojoj netko sa Samoe dolazi u odjel ljudskih resursa u neku tvrtku i umjesto CV-ja na papiru skida odjeću i kaže: Pročitajte, sve piše na mom tijelu.
Novozelandski Maori koriste vjerojatno najbolnije metode tetoviranja. Točnije bi bilo reći da se radi o duborezu na živim ljudima. Po intenzitetu bola s time se može usporediti način tetoviranja u zapadnoj Africi gdje uobičajeno korištenje boje na crnoj koži ne bi bilo vidljivo. Poput Maora, i oni koriste duborez na koži. Poznati američki pjevač nigerijskog podrijetla Seal, koji je ne tako davno gostovao u Zagrebu, ima lice ukrašeno na taj način. Neupućenom one izgledaju poput dubokih brazgotina na licu. Zahvaljujući modernim uređajima, danas je tetoviranje bojama prilično bezbolan proces. Što se nekad bolo iglama satima, danas je gotovo za desetak minuta. Upravo je razvoj tehnologije prouzročio i veliku rasprostranjenost tetoviranja.
Zahvaljujući izoliranosti u neprohodnim prašumama Bornea, kultura i motivi tetoviranja na Borneu sačuvani su od najdavnijih vremena. Pradavni oblici tetoviranja na Borneu se koriste i danas. Ornamentika koja se naziva “tribal” motivima, i vrlo je popularna među urbanim djevojkama i mladićima, najčešće dolazi s Bornea. Naravno, mnogi umjetnici te motive variraju. No, ako želimo znati što su nekada davno ljudi tetovirali po svojim tijelima, dovoljno je prošetati ljeti centrom Zagreba.
Japanci lideri kad je riječ
Vrhunac tetoviranja u smislu likovno kompleksnih djela je postignut u Japanu. Japanski stručnjaci za tetoviranje i danas su među najcjenjenijima na svijetu. Kad filmske zvijezde stavljaju nove tetovaže, često pozivaju japanske majstore. Korištenje boje su japanski majstori doveli do savršenstva. Njihovo je umijeće otišlo toliko daleko da su na tijela svojih klijenata kopirali sofisticirane japanske akvarele. Ono što su talijanski majstori bili u renesansnom slikarstvu, to su Japanci u umjetnosti tetoviranja. Unijeli su i boju i perspektivu i cizelirane detalje. Nakon njih u tehničkom smislu teško da se u tetovaži može učiniti nešto više. No, zbog složenosti, ali i visoke cijene njihovih tetovaža, sofisticirani japanski motivi vrlo su rijetki na jadranskim plažama.
Motive koje su engleski i francuski mornari pokupili na putovanjima do Polinezije brzo su prilagodili svojim potrebama. Jezik simbola Polinežana ionako im je bio nerazumljiv pa su uveli vlastitu ikonografiju. Kako su jedrenjaci bili prilični krhki, mornare je zanimalo sve što im može spasiti život na moru i što im može donijeti sreću. Tako su već od 17. stoljeća običavali tetovirati na jedno stopalo pile, a na drugo svinju, vjerujući kako ih to čuva od utapanja. Tri stoljeća kasnije iz istih su razloga američki mornari, koji su u vrijeme Drugoga svjetskog rata plovili u konvojima smrti preko Atlantika, tetovirali na svaku stranu stražnjice po jedan propeler. Američki vojnici u Vijetnamu za sreću su tetovirali karte, poker asova ili karo desetki. Tetoviranje ptica, Neptuna i Hula djevojaka za mornare je imalo važno značenje. Mornar koji je preplovio ekvator tetovirao bi Neptuna na nogu, tko je preplovio datumsku granicu smio je tetovirati zmaja. Tetovirane ženske gaćice označavale su broj prekooceanskih plovidbi.
Želja za srećom u životu prisutna je i u tetoviranju. Iz jugoistočne Azije došao je običaj tetoviranja papagaja ili zlatne ribice na ramenu kao simbola sreće. Popularni motiv dupina potječe odatle.
Kako su tetovaže trajne, ljudski rod je prilično rano uvidio da je to odlična metoda za obilježavanje nepoželjnih ljudi. U starom Rimu je postojao običaj da se prilikom “izvoza” robova na njima tetovira jednostavna rečenica “Porez plaćen”. Na kriminalce se prisilno tetovirao njihov “dosje”, što, naravno, nije smanjilo broj razbojstava. Najsramotnije korištenje tetoviranja prakticirano je u vrijeme nacizma kad su tetovirani brojevi na zapešća židovskih i drugih zatočenika u koncentracijskim logorima. Neke subkulturne grupe tetovirale su određene simbole koji su označavali pripadnost nekoj uličnoj bandi i slično. Najpoznatiji po tome su japanski yakuze koji imaju istetovirana cijela tijela.
Prije pojave tetoviranja kao svjetske mode, u drugoj polovici 20. stoljeća imalo je uglavnom negativnu konotaciju. Legendarne su “radionice” za tetoviranje u ruskim zatvorima u vrijeme komunizma.
Tattoo kao brend
Ruski su kriminalci u to doba imali običaj tetovirati najčešće vjerske motive jer je vjera u komunizmu bila službeno proganjana. Tako je došlo do apsurda da su se u određenom trenutku neki od najboljih ruskih ikonopisaca nalazili ne na umjetničkim akademijama, nego među zatvorenicima i u sibirskim zatvorima. Američke ulične bande tetovirale su svoje kriminalne pothvate. No, to je policiji koristilo pri istragama i identifikaciji kriminalaca pa je moda bilježenja vlastitih kriminalnih pothvata kroz tetovažu među članovima bandi prestala. Danas tetoviranje više nije povezano s kriminalom. Najčešće tetovirane osobe su danas tzv. celebrity ličnosti: nogometaši, glazbenici, glumci, pjevačice, manekenke...
Ljubav je uvijek imala svoje mjesto u tetoviranju, od keltskih čvorova, da ne kažemo pletera, pa sve do gologuzih anđela. No, ako ste zaljubljeni i želite to izraziti tetovažom, praktičan je motiv iz drevne Burme. Maleni trokut, oblikovan tek s tri točkice. Diskretno, a ako se “odljubite”, od toga se uvijek može napraviti nešto drugo. Recimo, neko egzotično sazviježđe iz dubokog svemira.