Kuća Lenche Zdravkin nalazi se tik uz prugu u makedonskom Velesu. Šefica financija na lokalnoj televiziji, 48-godišnja Lenche živi u kući s mužem i dvojicom sinova i igrom sudbine našla se baš na “balkanskoj ruti” kojom izbjeglice idu prema Zapadu. Jedne noći spazila je ljude kako hodaju prugom. Idućeg dana bilo ih je još više.
Bilo je to lani i shvatila je, sudeći prema noćnim prolaznicima pod svojim prozorom, da će izbjeglički val uskoro zahvatiti Makedoniju. Pred sobom je vidjela umorne, iscrpljene ljude koji su satima hodali, nekada i više od 40 kilometara dnevno u svakakvim uvjetima, noseći ono što su uspjeli staviti na ramena iz svojih prijašnjih života, krenuvši u nepoznato. “Srušili bi se ispred moje kuće, vidjela sam ih kako padaju u nesvijest, njihove krvave ili promrzle noge natečene od hoda. Učinila sam ono što svako ljudsko biće jedino i može učiniti u toj situaciji - pomogla sam im.
Prvo smo im davali vodu, čaj i hranu. Kako su grupe postajale sve veće, kupovali smo im kruh i dali im cijelu našu zimnicu. Kada nam je postalo preskupo kupovati toliko kruha jer ni mi više nismo imali novca, počela sam ga sama peći”, kaže Lenche. No, koliko god da je pomagala, činilo joj se da je to sve kap u moru. Njezina je kuća postala “Kuća nade”, kako su je prozvale izbjeglice, ali cijelih godinu i pol dana nitko osim njezinih najbližih, susjeda i prijatelja, nisu znali čime se Lenche i njezina obitelj bave i zašto ona kupuje toliko brašna kako bi ispekla kruh. “Možete pomoći i bez novca.
Ljudi su počeli donositi ono što imaju, organizirali su se i situacija je sada posve drugačije nego što je bila prije godinu dana”, kaže mi. Pitam je koliko će dugo ići među izbjeglice - jer sada ih ona dočekuje već na granici, gdje je preko noći iznikao prihvatni centar. To znači da svakoga dana putuje preko 100 kilometara do Gevgelije. “Dokle god me trebaju i dokle god ovamo dolaze”, spremno dogovara, još uvijek puna energije i želje da olakša izbjeglicama put koji je pred njima. Izbjeglice više ne prolaze pored njezine kuće jer sada smiju putovati jednostavnijim rutama, koristiti javni prijevoz kada se registriraju na granici, a i dostava hrane i vode sada ide brže i lakše. To je ne zaustavlja da sama odlazi među njih. Javljaju joj se i kada dođu u druge zemlje, pišu joj i zahvaljuju, nazivaju njihovim makedonskim anđelom.
Ona sve to doživljava kao svoju ljudsku obavezu, ta krhka žena puna snage i osmijeha za sve. “Sada pomoć dolazi sa svih strana. Dobivamo toliko da mi se čini da je naša kuća postala skladište. Ljudi su se uključili sa svih strana. Nažalost, dolazak izbjeglica nije pokazao da ima toliko dobrih ljudi, nego da ima i onih koji zarađuju na njihovim nevoljama.
Tako su neki dan na granici prodavali bananu za dva eura, punjenje mobitela sat vremena isto je koštalo jedan euro, prodavale su se čokolade za nekoliko eura... Strašno”, govori uzrujano. Dok hoda među rijekom iscrpljenih, gladnih i žednih ljudi, Lenche se zadrži kod onih koji bi s njom željeli razgovarati, hrabri ih, pokušava im olakšati prelazak preko još jedne granice i ulazak u još jednu novu zemlju. “Izbjeglice se više ne moraju skrivati. Na nama je da im olakšamo put dalje. Za to ne treba puno. Nekada je dovoljan i samo osmijeh i da im mahnete za sretan put.”