TREĆA PRIČA O DOBROTI

PHILIPPA I ERIC KEMPSON IZ GRČKE 'Naša su lica prva koja ugledaju u potrazi za srećom' FOTKA!

Međusobno se ne poznaju, dijele ih kilometri, ali povezuju ih lica i sudbine izbjeglica koji poput živog mosta među njima spajaju na stotine svojih "anđela", dobrih ljudi iz svih dijelova jugoistočne Europe, iz svih onih država kojima korača nepregledna kolona tužnih ljudi koji bježe od rata. Svatko je od njih koliko i kako je mogao ovo vruće ljeto proveo pomažući ljudima čiji jezik ne razumiju, u čijoj zemlji nikada nisu bili, ali je lanac solidarnosti i želje da se pomogne drugima postao toliko jak, prkoseći žici na makedonskoj granici, mađarskom bodljikavom "zidu", ksenofobiji i predrasudama, da su učinili pravo malo čudo. Povukli su druge, motivirali su svoje susjede, prijatelje, poznanike da se i oni pokažu boljim ljudima, pa da pruže ruku onima koji pristižu njihovim morima, prugama, cestama u Europu, tražeći mir i šansu da žive. Jer, o tome se ovdje radi; o pukom preživljavanju, bježanju od nasilja, smrti, straha. Tko ih može kriviti zbog toga što su riskirali sve da bi pobjegli od takve stvarnosti? Samo oni koji nemaju srca. Od grčkog Lezbosa, preko Makedonije, Srbije i Mađarske, ljudi su se organizirali, neki zajednički, neki svatko za sebe, dočekujući valove izbjeglica, ponudivši im hranu, odjeću, osmijeh, suze, humanost i ljubaznost. Tako su postali ljudski "anđeli" koji pomažu izbjeglicama na njihovom teškom putu, koji su im pomogli da se opet osjećaju ljudima, ne brojkama, ne "uljezima" – kako ih, primjerice, nazivaju mađarske vlasti – već ljudskom braćom i sestrama u velikoj nevolji. "Više se i ne šminkam jer plačem desetak puta svakoga dana", kaže mi jedna humanitarka koja je svjedočila svjetskim ratovima i krizama, ali uvijek iznova, kada vidi žive ljude pred sobom koji hodaju s ruksacima, noseći vrećice i sav svoj život u njima, osjeća tugu. Tuga je ostala, ali osnažila je solidarnost i želja da mi, kroz čije zemlje prolaze ovi nesretni ljudi, ne budemo samo nijemi promatrači, već aktivni pomagači. Jutarnji list zato je pronašao izbjegličke anđele u svim zemljama kroz koje izbjeglice prolaze, s nadom da će ta imaginarna, humana krila, izrasti i na našim sugrađanima jednom kada i ako tužna kolona stigne i na naše ceste i pruge.

Englezi s trajnom adresom na grčkom Lezbosu, Philippa i Eric Kempson, nisu u svojem životu bili ranoranioci. Danas ustaju u pet sati ujutro, odlaze spavati već u osam navečer, premoreni, spremajući se dočekati budni novu zoru. Nakon što ustanu, Eric svojim dvogledom detaljno proučava morsku pučninu. “Eno ih! Stižu!”, kaže i sjuri se prema obali, jer mu je pred kućom šljunčana plaža. Prije je ovdje nalazio inspiraciju za svoje skulpture - preselio se na Lezbos 1999. godine, očekujući da će na grčkom otoku naći mir koji je tražio kako bi se posvetio umjetnosti. Skulpture je izrađivao uglavnom od drva, a njega žena Philippa iz Newporta brinula se o obitelji i šetala uz more. Sve dok im se izbjeglice doslovce nisu pojavile na kućnom pragu.

Philippa i Eric su prvi ljudi koje izbjeglice dotaknu na teritoriju Europske unije. Na ovoj imaginarnoj prvoj liniji humanitarne katastrofe engleski par pruža im ruke, utrče u more da im pomognu u tim posljednjim metrima, uzmu djecu u naručje i sigurno ih izvedu na obalu. Nikad ne znaju koliko će gumenjaka dnevno doći, ali čini im se da ih je sve više i više - neki dan su objavili snimku na Facebooku rano ujutro, već je osmi natrpani gumenjak stizao na plažu. Kolone ljudi hodale su iz Molyvosa, grada na sjeveru Lezbosa u kojem žive Kempsoni, prema Mythileneu, glavnom gradu otoka na kojem sveukupno živi 86 tisuća ljudi. Samo u lipnju 20 tisuća izbjeglica stiglo je na Lezbos. Gotovo sve su dočekali Philippa i Eric. “Trebamo svega, od ljudi do lijekova i odjeće. Trebamo liječnike, trebamo volontere”, pisao mi je nedavno Eric, očajan što situacija njemu naočigled postaje sve gora. Lezbos je za izbjeglice samo prohodna prva postaja prema grčkoj luci Pirej. Svakoga dana tužna lica čekaju trajekt koji će ih voziti dalje, prema toj sanjanoj Europi. A na trajektu će ih odvojiti od ostalih putnika, na otvoreni prostor na krmi broda gdje će osam sati čekati na uplovljavanje u Pirej.

Izbjeglice koje na gumenjacima stižu iz Turske na grčki otok, desetak kilometara udaljen od turske obale, uplašeni su, često mokri i na rubu snaga. Eric im odmah daje vodu i jabuke, njegova 16 godina mlađa žena Philippa pruža prvu pomoć, objašnjavaju im gdje se trebaju registrirati, što činiti dalje. Svoju su svakodnevicu posve prilagodili izbjeglicama i oni su im postali smisao života.I ne samo da su posve promijenili svoj život, nego su angažirali turiste, strance, domaće ljude, proširili priču na društvenim mrežama, sve u želji da pomognu. Nije dugo trebalo čekati; paketi iz svih krajeva Europe stižu svakoga dana na adresu Kempsonovih, znani i neznani ljudi šalju odjeću, pelene, sve ono što je potrebno i svatko onoliko koliko može. Javljaju im se volonteri, dolaze na otok i uključuju se u most pomoći. Pritom Eric i Philippa Kempson, kao i ostali izbjeglički anđeli, ne vole previše govoriti o sebi, jer smatraju da čine ono što bi i svi ostali ljudi trebali činiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. ožujak 2024 12:17