Protestantski svećenik, humanitarac Tibor Varga i njegov sin David svakoga jutra odlaze na tržnicu gdje kupuju breskve, zatim u pekari uzimaju kruh, onda dočekaju kartone kuhanih jaja koje su drugi volonteri donijeli na vrata Istočno-europske misije i u svom kombiju ih voze prema nekadašnjoj subotičkoj ciglani koja je tranzitni dom stotinama izbjeglica. Tamo iskrcavaju sve namirnice, poslože ih na stol, a potom polako, jedan po jedan, stižu ljudi iz šikare, uglavnom mladići i djevojke koji uzimaju kruh, jaja, šampone i četkice za zube i potom tiho, kao što su i došli, nestaju odakle su i došli. Prostor je sablasno tih, ostaci hrane i plastičnih vrećica posvuda su po podu.
Varga svakoga tapše po ramenu. A kada dođe doma, onda navečer uči arapski i farsi. Želio bi pozdraviti izbjeglice na njihovom jeziku. Zapisao je osnovne riječi u svoj mali rokovnik i vrijedno navečer uči, dok stižu paketi pomoći. Pratimo ga tijekom cijelog jutra. Primjećujemo da se mnogi pomagači u Subotici ne žele slikati za novine jer se boje da bi im to moglo donijeti nevolje. Varga i njegov sin pak ponosno nose kutije s hranom i trpaju ih u kombi koji je odavno doživio najbolje dane. U međuvremenu, iz prostora ciglane odlazi jedan drugi kombi, onaj u kojemu su liječnici volonteri. Među njima je i jedan iz Brazila. Došao je prije pet dana u Suboticu, od tada svakoga dana po dva puta dolazi u ciglanu gdje pregledavaju ljude jer bi širenje bilo kakve bolesti moglo biti katastrofalno.
Foto: Boris Kovačev/Cropix
Subotički svećeniku taman iskrcava kruh. Podočnjaci su na njegovom licu duboki. Budi se ujutro rano u šest i potom kreće nabavljati hranu. Kaže mi da su se ljudi uključili najviše donacijama u hrani jer je ilegalne imigrante nemoguće odvesti doma i tamo ih nahraniti ili im dati mjesto za spavanje jer je to protuzakonito.
- Najviše me dojmio liječnik iz Afganistana kojega su napali i uboli četiri puta u prsa. Jedva su ga spasili. Kada je došao k sebi, jedino o čemu je mislio bilo je da pobjegne zajedno s obitelji. Tako ga je put doveo do Subotice. Sjedio je na svojoj dekici zajedno sa svojom djecom i pričao mi svoju priču. Pitao sam ga - oprostite, mogu li vidjeti te vaše rane? Podigao je majicu i oko srca, na četiri mjesta imao je sada već zarasle rane. Pitao sam ga mogu li ga tako slikati. Rekao je da mogu. Sjedili smo tako još neko vrijeme, pitao sam ga mogu li mu još kako pomoći, mogu li mu nekako olakšati muke. Odgovorio mi je - učinili ste već dovoljno, već pola godine koliko putujemo nitko me nije ni pitao kako sam. Vi ste prvi koji ste to učinili, hvala vam. Suze su mu u rubovima očiju mada već godinama radi s izbjeglicama i pomaže siromašnima. No, ciglana u kojoj su smješteni posve je neadekvatna, to je rupa na kraju grada koja ne štiti od kiše ili jakog sunca. Vidi se da su tu prošle tisuće ljudi. Na znaku STOP koji odvaja željezničku prugu netko je flomasterom nacrtao strelicu i napisao - Mađarska, 20 km...