Davno je bila sredina lipnja prošle godine kada je sa zagrebačkog aerodroma, preko Münchena, avionom Lufthanse, otputovao za tursku Antalyju Zagrepčanin Damjan Gotal (23), trener mačevanja iz MK Hamlet Zagreb. I umjesto da se po slijetanju u Tursku tog 15. lipnja posveti pripremama, kako bi s maksimalnom smirenošću dva dana kasnije dao svoj maksimum na Europskom prvenstvu kao dio hrvatske mačevalačke reprezentacije čiji je Gotal, kao sabljaš, član zadnjih šest godina, za tog mladića na aerodromu je uslijedio užas za svakog sportaša. A gorak okus tog puta od prije osam mjeseci još uvijek osjeća.
Naime, njemu je tijekom puta od Zagreba do Antalyje naprosto nestala kompletna mačevalačka oprema čija vrijednost iznosi oko 3700 eura, a ugledni njemački avioprijevoznik Lufthansa tu činjenicu, inicijalno prihvaćenu, na kraju kompletno ignorira. A riječ je o tri sablje, dva para rukavica, tenisicama, dokoljenkama, jakni, hlačama, plastronu i potplastronu, rukavicama, maski, žici, žici za masku, unutra je bilo još i steznika za sprave za istezanje, magnezij za mišiće dok je torba sama za sebe vrijedna 300-tinjak eura.
- Sportska oprema za mačevanje se smatra oružjem pa samim time se predaje posebno. Ne može se unijeti kao ručna prtljaga u kabinu nego se ukrcava s ostalom prtljagom u teretni dio. U zračnoj luci su mi na šalteru, nakon check-ina, rekli da odem do obližnjeg stola na kojem je bio telefon te da nazovem broj koji su mi dali. Došao je djelatnik zračne luke po mene i liftom smo otišli do te posebne prostorije. Predao sam im torbu s opremom, imala je dva lokota, a kod mene su ostali ključevi. Nisu gledali sadržaj torbe, nakon čega sam ja otišao na ukrcaj. Kad smo sletjeli u Antalyju nastao je problem. Sva moja oprema s kojom sam trebao nastupiti na prvenstvu nikada nije sletjela u Tursku - kaže Damjan Gotal za Jutarnji list, navodeći da je to odmah prijavio tamošnjoj agenciji za nestale stvari.
Uvjeren je bio da će oprema stići kad-tad. Smjestio se u hotel te konstantno kontaktirao tu agenciju, ali uzalud. Dan natjecanja je stigao, a on je bio bez opreme, pa su mu dijelove opreme posudile njegove kolege iz reprezentacije, kao i prijatelj iz slovenske reprezentacije.
- Bio sam bez ijednog komada opreme. Posudio sam od svakog ponešto. I tad sam doznao da je još jedan kolega iz reprezentacije, a koji je u Antalyju doputovao iz Amerike, također jedan dan imao zagubljenu opremu. No njemu su, za razliku od mene, opremu vratili. Odmah je moja obitelj kontaktirala Lufthansu, i telefonski, i putem maila, jer sam njihove avionske usluge koristio. Iz te kompanije su mi se u vrlo kratkom roku i javili povratno uz obrazloženje da mi mogu platiti tek 300 eura, što je zapravo iznos koji daju u slučaju oštećenja prtljage. Rekao sam im da na tu ponudu pristajem, ali da se ne smatram time obeštećen jer je riječ o sportskoj opremi koja je posebno predana na aerodromu. Nakon toga uslijedio je tajac s njihove strane, a niti je tih ponuđenih 300 eura sjelo na račun koji sam im dao. Ponovno sam kontaktirao Lufthansu, ukupno osam puta, ukazavši im na 3700 eura pretrpljene štete u odnosu na kompletan iznos izgubljenih stvari, pa su se u odgovoru pozvali na Montrealsku konvenciju u kojoj limitirani iznos izgubljene prtljage iznosi 1522 eura. I na to sam pristao, iako nije ni polovica vrijednosti moje opreme. Međutim, od tog trenutka s njihove strane prestaje bilo kakva komunikacija, a niti je novac sjeo na račun – dodaje još Gotal koji si zbog gubitka vrijedne opreme, ako želi sudjelovati na nadolazećem seniorskom svjetskom prvenstvu u Milanu, mora kupiti doslovno sve. Također je, zbog opreme, bio primoran preskočiti i pripreme u jednom talijanskom kampu gdje su ga pozvale kolege iz Slovenije.
Njegov otac Neven pokušao je preko njemačkih kolega odvjetnika potražiti pravnu pomoć, alii savjete. Kaže nam da je kontaktirao niz različitih odvjetničkih društava, neke po preporuci, a neke koje je sam pronašao na internetu.
- Ostao sam zatečen nizom odgovora koje sam dobio, a dosta njih mi nije niti odgovorilo. Kontaktirao sam odvjetnike koji se bave putničkim pravima. No, jedni su mi rekli da su samo za pravne osobe, drugi, pak, da se ne bave zagubljenom prtljagom, treći su rekli da im je Lufthansa u jednom postupku klijent pa neće. Ali zapravo, dosta je odbijenica bio jednostavni odgovor da ne žele preuzeti zastupanje - zaključio je Neven Gotal.
Inače, Gotal nije jedini kojeg Lufthansa ignorira kad je u pitanju obeštećenje u slučaju njihove krivice. Zagrepčanka Martina S. putovala je prije sedam godina tom kompanijom iz Los Angelesa za Bergamo te su joj se "u letu", kako kaže ironično, izgubila invalidska kolica za dijete.
- Bila sam izvan sebe radi nestanka tih kolica koja su izuzetno skupa jer dijete ima mišićnu spinalnu atrofiju. Odmah sam prijavila nestanak na aerodromu gdje su mi rekli da kolica još nisu bila ni ukrcana. Mislim si, i to se događa, ali pobogu invalidska kolica pa zar ona nisu prioritet? Check-in smo odradili online, došli dva sata ranije na aerodrom, prvi se ukrcali u avion i onda kolica, kažu, valjda nisu stala zbog druge prtljage. Iz tjedna u tjedan sam pisala Lufthansi, pitala za kolica, ali ništa. Samo na početku su mi rekli jednom kratkom porukom da će mi se javiti čim kolica stignu u Bergamo koji je mojoj obitelji bio samo tranzit. U međuvremenu sam se vratila u Zagreb, a kolica i odgovore Lufthanse još čekam. Htjeli smo ih tužiti, ali sve to iziskuje višak novca i višak energije, a mi taj višak, kao roditelji bolesnog djeteta, nažalost nemamo, zaključila je Martina S.
I kao što su iz Lufthanse Damjanu Gotalu i Martini S. prestali odgovarati, na nekoliko upita Jutarnjeg lista proteklih mjesec dana se nisu niti udostojili odgovoriti.