S Tomislavca dopire adventska glazba, ali nije glasnija od brujanja lokomotive. Blagdanske žarulje svijetle, ali kolodvor ostaje siv. Na velikom ekranu tražimo svoj vlak: 747 za Vinkovce. Polazak u 21.33, dolazak u 2.06.
Petak je navečer. Predblagdanski je vikend. Vlakovi za Slavoniju odavno su poluprazni. U četiri vagona sa sjedalima i jednom garniturom kupea stalo bi četiri puta više ljudi. Prolazimo kraj praznih vagona do čekaonice.
Četvorica muškaraca svoj vlak čekaju od popodneva. Ne vraćaju se kući i ne idu rodbini u posjet. Ne putuju čak ni da bi putovali - odlaze samo da bi se vratili. U ovaj vagon ulaze jer je topliji od kolodvorske čekaonice, a sjedalo mekše od tramvajskog. Na ovom vlaku nema obitelji, samo studenti i poneki zalutali radnik. Nitko nije uzbuđen kao ova četvorica beskućnika. Bit će to dobra noć.
Smrdi na alkohol
Ne znamo kako izgledaju, ali znamo kako ih prepoznati. Vuku velike šoping-torbe na kotačima i nose najlon vrećice.
Sretnu nam se pogledi s čovjekom nalik bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, samo krupnijem. Oko vrata mu visi kartica. Piše: "Udruga Od srca do srca za beskućnike i potrebite - volonter." Zove se Marijan. Nekad je bio beskućnik.
- Nas tražite? - pita pružajući ruku.
Vesna Ribarić otišla je kupiti karte za Pumu, Novog i Najmlađeg. Marijan i Pukovnik su umirovljenici pa se voze besplatno. Marijan je podijelio pakete. Krećemo prema vlaku. Pukovnik je košćat, mršav i ispijena lica. Sav je u crnom, na glavi mu je šilterica s amblemom Prve gardijske brigade Tigrovi, a na lijevom uhu naušnica s hrvatskim grbom. On jedini nema prtljagu.
- Pijan je - govori Pukovnik gledajući Pumu.
Puma smrdi na alkohol, glasan je, priča nepovezano, vuče najveća kolica. Najmlađi ima kofer i ruksak, visok je i nema prednjih zubi. O Novom nitko ne zna previše, odudara od drugih, tih je, djeluje uglađeno, ima umjetničku bradu, zubi su mu neprirodno bijeli, modno je usklađen, ali prljavi krem kaput otkriva da većinu vremena provodi na ulici.
Na peronu smo. Ulazimo u vlak. Zbog prtljage to ne ide brzo. Puma se gura da bude prvi. Pukovnik ga prijekorno gleda.
- Hoće li to više - čuje se glas iz pozadine.
Sjedamo na prva mjesta u vagonu. Pukovnik do prozora. Iz džepa vadi "unučića" - votku u bočici od deci i stavlja na pod. Novi skida krem kaput i sjeda do njega. Najmlađi stavlja prtljagu na prostor iznad glava. Preko puta sjedi studentica. Uzima stvari i odlazi četiri - pet redova sjedala dalje, pa fotoreporter Robert i ja zauzimamo njezino mjesto. Marijan je iza nas. Puma ne želi biti s nama. Galami kroz čitavi vagon vukući stvari prema onom s kupeima. Čuje se zvižduk prometnika. Vesna i još jedna volonterka mašu s perona. Svjetla velegrada polako tamne.
Novi i Najmlađi odmah otvaraju vrećice i otvaraju sendviče. Pukovnik ispija gutljaj vodke. Odlaže bočicu na pod i sjeda kraj mene. Njegov glas je hrapav, izrauban, ali je tih. Zbog tutnjave vlaka čujem svaku treću.
- Radim ovo samo zbog Vesne, ona je tako dobra žena, pomaže majmunima i budalama koje to ne znaju cijeniti - toliko smo uspjeli razabrati.
Dvaput zarobljen
Najmlađi se pruža do bočice votke na podu i kriomice krade gut. Novi po krem kaputu traži žlicu za puding. Kaže da je negdje imao plastičnu, ali je ne može naći, pokazujući britvicu za brijanje koju je izvukao. Najmlađi mu nudi svoju, tražeći zauzvrat mobitel da zovne svoje u Otok.
- Ja sam iz Otoka, otići ću kod starog po hlače i još neke stvari - kaže Najmlađi.
- Samo malo. Ne ideš ti nikamo. Ti si dobio povratnu kartu i vraćaš se s nama prvim vlakom natrag. Jasno? - progovara Pukovnik.
- Pa dobro, javit ću onda da mi donesu hlače - odgovara.
Uzima telefon od Novog, zove i objašnjava nekom da je sve sredio sa socijalnom i da ima smještaj. Traži da mu donesu hlače i 20-30 eura.
- Kad se vratimo, ideš kod mene, rezat ćeš drva i tamo prati hlače. Jasno? - govori Pukovnik.
- Reci mu, Pukovniče - dodaje Marijan smireno: "Kako smo došli tako se i vraćamo".
- Pukovnik ima mirovinu, ali sve ode u prvih sedam dana, poslije se kako snađe. Uspjeli smo ga nagovorit da si nađe neki smještaj, sad je u podstanarstvu, ne znam koliko će izdržati - prišapne nam Marijan. Marijan je mrkva, a Pukovnik batina, ubrzo shvaćamo. Vesna šalje poruku, pita je li sve u redu. Marijan javlja da jest.
Pukovnik izgleda kao 70-godišnjak, a ima 56. Tvrdi da je prije rata u Samoboru imao građevinsko poduzeće sa 350 zaposlenika. Pitamo kako se doista zove. Tražimo da nam ispriča ratni put, zanima nas pozadina nadimka koji nosi.
- Ja sam Zoran. Od Vukovara do juga i srednje Bosne. Zarobili su me Srbi u Hrvatskoj Kostajnici kad je pala 1991. godine i proveo sam u Glini šest mjeseci u zatvoru. Onda sam razmijenjen, krenuo kući u Bosnu. Muslimani su me zarobili u Bugojnu i držali me dva mjeseca. Onda sam izašao. A u Hrvatskoj primirje. A ja sam tražio rat i osvetu - govori Pukovnik.
- Gdje se može zapaliti - pita Novi krećući se prema vratima između dva vagona. Stajemo u Dugom Selu.
Sjedam kraj Najmlađeg. Veli da se zove Marko, ima 47 godina. Rođeni je Zagrepčanin. Roditelji su se vratili na djedovinu u Otok.
- A ti si u Zagrebu ili u Otoku? - pitam.
- Ja sam trenutno nigdje. Prije 46 dana sam krenuo u Zagreb radit na građevini. Na crnjaka. Čovjek je rekao plaća svakih 20 dana. Prošla su 24, ono ništa. Tako da sam izigran - govori on.
- Preko dana je OK, ubaciš dva eura u onaj sandučić i ostaviš torbe. Evo, u ovom ruksaku imam 2-3 majice, bokserice, čarape i pribor za higijenu. U koferu mi je garderoba. Imam jednu ujnu u Dubravi. Bio sam kod nje prekjučer, pozvala me da pojedem, istuširam se i prespavam. Ali kaže: nemoj se ljutiti, ja ti sutra u 6 idem na posao, ne mogu te ostaviti u stanu. Dala mi je 20 eura da imam za pojesti i za cigarete. Ima u Jukićevoj pučka kuhinja, svaki dan u 3 sata ručak. Odem tamo pa pojedem - govori.
Beskućnici gube jedino mjesto za tuširanje u Zagrebu? ‘Bandić je te stvari dijelio šakom i kapom...‘
- Jednom sam spavao na autobusnom kolodvoru. I probudim se ja u 6.20. Kad oko mene deset Kineza - kaže.
Deset Kineza? .
- Da, deset Kineza. I ja ga žicam jedan euro. On kopa po džepovima i vadi novčanik, izvadio deset i da mi. Veli: kofi, sendvič, olrajt - kaže.
E, a znaš što sam ti sanjao? - pita.
Što?
- Ona srećka što je imaš za kupit na kiosku. E, ja ju kupim za jedan euro i dignem 18.000 eura. Tri noći isti san, zamisli. A da dobijem, što ja znam, kupio bih kamper ili kombi. To mi je životna želja, danas tu, sutra tamo, ono - razmišlja Najmlađi.
Vlak klizi tračnicama, staje na stanicama koje više i ne primjećujemo.
Izgubio 456 tisuća dolara
- Ej, ispao mi je mobitel - govori Novi. Raširi ruke, sjeda, hvata se za glavu.
- Ne mogu vjerovat da se ovo dogodilo - dodaje očajnički.
- Gdje? - pita Marijan.
- Tu. U Dugom Selu. Između šine i perona.
Šuti.
- Ovo mi je novi mobitel.
- Išao sam bacit pljugu. I kad sam zamahnuo rukom da bacim čik, skužio sam kako mi pada iz džepa. Točno između šine i perona. Ovo je nemoguće. Kaj da radim sad? Pa ono, ukrali su mi mob prije dva dana, ovo mi je novi - očajava Novi.
Pa kako su ti ga ukrali, pitam.
- Pa ne znam. Stajao sam s nekim dečkima na tramvajskoj stanici u Draškovićevoj. Skočio sam nešto kupit, ostavio ruksak. Valjda su ga pokupili. Ili netko drugi. I dokumente. Imam jedino laptop još. Kod frenda sam ga spremio - sliježe ramenima.
Svi razmišljamo što napraviti. Dolazi kondukter i pregledava karte. Novi mu objašnjava što se dogodilo. Molimo ga da nazove prometnika u Dugom Selu i da pogleda između perona i šina. Kaže da hoće, čim pregleda karte.
- Eto, mobiteli su pošast. Ono, izađem van, a ti mladi samo vise na mobitelima - prokomentirao je Najmlađi.
Marijan šalje poruku Vesni, javlja joj da je Novom ispao mobitel. Otvara vrećicu sa sendvičima koje je pripremila Vesna. Svi uzimaju, osim Novog - njemu nije ni do čega.
Razgovaram s njim. Kaže da ga mogu zvati Žac. Na cesti je od siječnja ove godine.
- Strojar sam, bavio sam se modom, imao sam i neku firmu. Bavio sam se i kriptovalutama. Rastao sam se sa ženom, kad ju pukne hiperglikemija, zove policiju. Znaju me policajci. Maltretirala me i prijavljivala. Završio sam u Lipovici na šest mjeseci prošle godine - govori.
- U zatvoru?
- I ono, izašao sam i više nisam imao kamo. Bio sam kod prijateljice, pa sam prijatelju čuvao stan preko ljeta. Razvlačio sam se. Predao sam papire na socijalno, da se nekako penzioniram, imam nešto braniteljskog. Imao sam poslije rata problema s drogom, bio sam godinama na terapijama. Skinuo sam se. I s toga. Sad sam na cesti - govori Novi.
Radi mjesec i pol kao domar u jednom hostelu. Čeka prvu plaću.
- Spavam iza Petrove crkve u nekoj napuštenoj bivšoj bolnici, vila propuh. Sad će ju rušiti, pa ne znam gdje ću dalje. Čekam tu prvu plaću, možda uspijem s nekim unajmiti stan - govori.
Misliš da se možeš vratiti?
- Gle, bio sam tri ili četiri puta dolje, ali nikad na ovakvom dnu - govori, gledajući u pod.
- Ono, kriptom sam se počeo baviti 2017. godine, frend i ja. Ok je išlo, ali otišao sam u zatvor, scamali (prevarili op.a.) su me. Zatvorili su Hibit burzu. Singapursku burzu, tu je Florida i mislim da u Hong Kongu imaju ispostave. Otvorili su nakon par dana s novom MiCA regulativom da mi iz Schengen zone ne možemo imat ništa u USDT Tetheru i tako sam ostao bez love - govori.
Koliko?
- 456 tisuća dolara.
- A moda?
- Devedesetih. U Opatiji prva revija, odmah prva nagrada. Radio sam kombinacije kože i plastike s metalom. To je bilo vrijeme tehna. Ljudima se svidjelo. Zvala me stalno Tihana Harapin, pa Hamed Bangoura, ljudi iz Next Managementa. Radio sam dosta za Dinu Dvornika. Imao sam radionicu u kući, prodao je i izašao iz posla - priča Novi.
Čuo je da se kod kolodvora utorkom i petkom dijeli neka hrana za beskućnike.
- Tamo sam vidio frenda iz 150. brigade, on mi je rekao za Vesnu i ove vožnje vlakom. I tako, sad sam tu - kaže Novi.
- E, prošli put smo išli u Ogulin. Tamo daju da spavaš u vrećama, a radijatori, ono, skroz topli. Najbolja čekaonica - govori Marijan.
"Ne želi potpisati"
- Dečki, javio se prometnik iz Dugog Sela - poviče kondukter. Svi smo utihnuli.
- Pronašao je mobitel - kaže ponosno.
- To - viknemo skoro uglas. Dogovor je da s kondukterom u povratku dogovorimo da mu ga preda, a on potom Novom. Čovjek je prebacio noge i preko drugog sjedala, naslonio glavu i ubrzo usnuo.
Marijan javlja Vesni dobru vijest. Prolazimo Slavonski Brod. U našem vagonu više nema putnika. Zaspao je i Najmlađi. Pukovnik je iskapio votku i zapalio u vagonu. Vidio ga je i kondukter. Nitko mu ništa nije rekao.
Marijan se sjetio Pume. Ide provjeriti kako je. Hodamo s njim do zadnjeg vagona. Sjedi s još jednim čovjekom. Ovaj kupi stvari i odlazi gunđajući zbog kamere.
- Slikaj mene. Ja sam nitko i ništa. Vucibatina. Evo, slikaj. - viče i skida majicu. - Slikaj - urla i gleda prodornim plavim očima.
- Pume. Sad smo sedma. Snimaj sad ovo. Bez ZNG-a ne bi bilo Općinske ulice u Varaždinu. 60 tenkova JNA. E onda su se osnovali Tigrovi. A ja jedini imam značku Tigrova - govori Puma. Otvara desnu šaku dugih, prljavih noktiju i pokazuje neki bedž.
Možda smo trebali otići, ali odlučili smo ga saslušati. Bio je to polusatni monolog potpuno rastrojenog čovjeka i demona koji ga progone. Zove se Dražen. Kaže da je bio u varaždinskim Pumama i da je vidio dosta krvi. Vratili smo se u naš vagon. Došao je za nama. Pukovnik ga ne može smisliti.
- Laže, nema od njegovih priča ništa - kaže.
Puma traži da u internet ukucavamo neke lokacije u Hrvatskoj i Srbiji. Google nam izbacuje lokalitete vojarni.
- Pazi, tko sad laže - viče bez razloga.
Odlazi u svoj kupe uvjeren da je pobijedio. Svi smo nekako odahnuli.
- Pet mobitela mu je Vesna nabavila, a budala je sve pogubila - govori Pukovnik.
- Pripremili smo mu sve papire u Ministarstvu branitelja za mirovinu. Samo treba doći i potpisati. Ali neće - klima glavom Marijan.
Pa zašto neće, pitam. Marijan širi ruke.
- Zato što za to ima dobar razlog. Doznala bi se o njemu prava istina - kaže Pukovnik.
Marijan gleda na sat. Krećemo iz Ivankova, posljednje stanice do našeg odredišta. Tamo smo za sedam minuta. Pukovnik budi Najmlađeg i Novog. Mi pričamo s Marijanom. I on je bivši Tigar, ali o tome nije govorio.
- Tri godine u Tigrovima, od Dubrovnika nadalje. Onda sam se skinuo i zaposlio kao strojar. Radio sam 10 godina, ostao bez posla. Doživio katastrofu. Dvije i pol godine beskućništva, spavanja po autobusima, dvije i pol godine prihvatilišta Kosnica. Ali nisam se odao ni alkoholu ni drogi - govori.
- Ali PTSP. S pet tableta na osam, ali dobro je - namigne.
- Nemaš ništa, krova nad glavom, prijatelja. Posuđujem novac od kamatara, kupujem garsonijeru. Izvukao sam se nekako. Imam sad socijalu i inkluzivni dodatak, volontiram, proglašen sam najvolonterom Zagreba za ovu godinu - dokazuje to Marijan slikom na mobitelu.
Vjera mu je važna. Shvatili smo to putem kada se brzinski prekrižio. Pogledom smo tražili razlog, a on ga je prstom pokazao kroz prozor jurećeg vlaka. U daljini je bila osvijetljena kapelica. Ima godinu do mirovine. Do tada je na socijali i inkluzivnom dodatku.
Ispovijest beskućnice iz Zagreba: ‘Od ožujka sam na ulici, izgubila sam djecu‘
Kolodvor Vinkovci. Pukovnik je već na vratima. Iz drugog vagona dolazi mladić razbarušene kose. Pita nas koja je stanica.
- Vinkovci - kažem.
Prespavao si?
- Da. Trebao sam izaći u Slavonskom Brodu - govori.
- Nema veze. Čekat ćeš s nama prvi vlak za Zagreb, i mi se vraćamo - kažem mu i ostavljam ga zbunjenijeg nego onda kada smo mu rekli da smo u Vinkovcima.
Dečko koji je prespavao Slavonski Brod
Vinkovački kolodvor je hladan. Dva sata je i šest minuta. Gledamo u ekran kada ide prvi vlak za Zagreb. Ne ide sat kasnije kako smo mislili.
- Pa subota je. Drukčije voze. Prvi vam je u 5.25. Mislio sam da vam je jasno - kaže važno.
Sjedamo na klupe. Pukovniku ispada bočica vodke i razbije se. Iz drugog džepa vadi drugu i otvara je. Ljut je jer u trafici nisu imali od litre, pa se mora mučiti s ovima od deci. Govori da dnevno popije dvije velike boce, a u deset dana pojede jedan sendvič. Pričao je još o ratu. Poznavao je Damira Tomljanovića Gavrana. Rekao je da zna pravu istinu kako je stradao. Dugo je tako govorio. Na kraju ga je ostao slušati samo Marin, dečko koji je prespavao Slavonski Brod. Novi se sklupčao preko tri sjedalice i zaspao. Najmlađi je triput izlazio van i gledao hoće li naići onaj kome je naručio traperice i 20 eura. Nitko nije dolazio. Marijan je cijelo vrijeme šetao.
- Gdje je Puma - pitam, shvativši da nije sišao u Vinkovcima.
- Vjerojatno je produžio za Vukovar. Bez brige, vratit će se on u Zagreb - odgovara smireni Marijan.
Slomio me san. Sklupčao sam se i ja preko dvije klupe. Probudila me graja. Stigla je konobarica kolodvorskog kafića. Pukovnik nas diže sve da idemo na kavu.
- Dupli pelin. Duplu votku. Duplu travaricu. Duplu lozu - naručivali su dečki redom.
Marijan je rekao da nam vlak kreće za pet minuta. Kupimo stvari i ulazimo. Sjedamo na ista mjesta na koja smo sjedali kada smo dolazili ovdje, kao da su nam rezervirana. U pet minuta svi su zaspali, čak i Pukovnik. Vani je magla. Slavonska polja se ne vide, gotovo ni stanice. Jedino ih je Novi pratio. Čekao je Dugo Selo. Gledam kako prometnik pruža njegov mobitel kondukteru, a on ga nosi Novom. Prođe pokraj mene ozarena lica. Dignuo sam palac u znak čestitke. Jako se nasmijao. Dolazi mi Vesnina poruka. Pita kako je sve prošlo.
Došli smo u Zagreb. Izlazimo ošamućeni na drugom peronu. Hladnoća nas budi. Izlazi i Puma. Više ne galami. Rukujemo se sa suputnicima. Odlazimo svojim kućama. Oni ostaju u gradu.