Prošlog tjedna Vesna Pusić je u Splitu predstavila projekt HNS-a pod nazivom “ Dalmatinsko zaleđe kao hrvatska Provansa”. Hvale vrijedna inicijativa, reklo bi se metajezikom politike, uljuditi dakle naš Vlajland, proći ga usisavačem i Domestosom, asfaltirati seoske ceste, orubiti ih drvoredima graba, ukloniti automobilske olupine, oživjeti divna mala sela i pustiti dim iz starih pušnica, piše u najnovijoj kolumni Borisa Dežulovića.
Pa s gumna mahati turistima što u kabrioletima obilaze ganga-jazz festivale po hrvatskoj Provansi i pitaju domoroce gdje je rodna kuća Ante Tomića. Da mi Soros isplati sve zaostatke, sutra bih kupio jedan takav napušteni zaselak, što ga godinama već mjerim na cesti između Omiša, hrvatskog Arlesa, i Šestanovca, hrvatskog Saint-Remy-de-Provencea, pa adio Splite, adio hrvatski Marseillese!
To je, međutim, jedino što me u cijeloj priči jebe - zašto bi naša kamena Vlaška uopće bila “hrvatska Provansa”? Zašto ne bi bila jednostavno Dalmatinska zagora?
Iz nekog razloga, naime, Hrvatima – najvećim domoljubima u cjelokupnoj povijesti domoljubavi - ništa hrvatsko nije dovoljno svjetski, pa sve uvećavaju u vlastitim ušima i krste “hrvatskim nečim”. Dalmacija, i sama odavno “hrvatska Azurna obala”, u toj je hrvatskoj frustraciji najmanje svoja. Sve je ovdje “hrvatsko nešto”, od hrvatske Kalifornije u delti Neretve, do Hvara, hrvatske Ibize: Milan Bandić je u predsjedničkoj kampanji, primjerice, Dubrovčanima obećavao hrvatski Monte Carlo, a HNS, evo, Zagori - hrvatsku Provansu.
Kad je tako dovršen projekt “Dalmacija kao hrvatsko nešto”, udarili Dalmatinci po svojoj Azurnoj obali, kako je valjda urbanistički red, planirati hrvatske Floride, pa u njima hrvatske Miamije i hrvatske Manhattane, sve one hrvatske Dubaije bez kojih je teško zamisliva ijedna Florida na Azurnoj obali. Ne prođe mjesec, a da neki zgubidan ne umoli kod babe parsto eura, pa naruči 3D montažu Petronas Towersa na gustirni iza ćaćine vikendice na Braču, kupi Paul&Shark majicu i na prezentaciji projekta “Bobovišće - hrvatski Kuala Lumpur” okupi pola Vlade i cijelu Gospodarsku komoru.
Sjećaju se Splićani famoznog AFCO-a, najvećeg splitskog investitora poslije Dioklecijana, koji je naumio na istočnoj obali luke graditi pravi pravcati “hrvatski Miami”, sa golemim casino & gambling resortima duž osmotračnog hrvatskog Ocean Drivea. I još famoznijeg Vicenca Blagaića, vjerojatno najupornijeg hrvatskog floridograditelja, koji je kao zgodan kontrapunkt hrvatskom Miamiju zamislio preko puta, na punti Čiova, ni manje ni više nego “hrvatski Manhattan”.
Kako konzervativni urođenici nisu pokazali previše zanimanja za New York na mjestu slatinske Kave, hrvatski Rašid Al Maktum preselio je svoje ambicije nešto južnije, pa između hrvatske Kalifornije i hrvatskog Monte Carla uz svesrdnu podršku Vlade udara danas temelje “hrvatskom Dubaiju”, osmom svjetskom čudu, više zapravo čudovištu – nečemu što bi dobili kad bi, ne znam kako bih plastičnije objasnio, Šangaj jebo Frapa marinu - sa svim onim zjogovima za golf i lučicama za nosače američkih penzionera, bez kojih danas nijedan ozbiljan arapski emirat ne može u Europu.
U toj silnoj ambiciji da naprave hrvatsku Azurnu obalu s hrvatskim Floridama, i u njima hrvatske Dubaije s hrvatskim Australia Open Golf Championshipima, Dalmatinci su nekako putem zaboravili - hrvatsku Dalmaciju. Pa je njihovu hrvatsku svjetskost i dalmatinsko hrvatstvo gadno uvrijedila vijest kako uzgajivači čuvene hvarske lavande od ove godine sadnice te mediteranske biljke nabavljaju od srpskog proizvođača iz Velike Plane, iz samog srca Šumadije!
Krenuo je tako s druge strane projekt “Uža Srbija kao srpska Dalmacija”: nakon što su iz Komiže u Niš prenijeli cijelu tvornicu sardina, sada uz Moravu sade i lavandu. Mediteran kakav nekad beše? Čak su i Putinu nekidan u Maderi servirali autohtonog srpskog lubina! Pa dok Komižani na mjestu stare fabrike grade hrvatski Miami Beach, Srbi od srdela iz Nišave prave sardine; dok Hvarani grade hrvatsku Ibizu, Srbi po Pomoravlju sade lavandu “šumadinku”; dok Dalmatinci pjevaju “Manhattanac sam, tu sam rođen ja”, Srbi pjevaju “Šumadino, istorijom pretruisana”.
(...)
Cijeli članak pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.