Nije partija cicija! Račun gurmanske večere koju je sa svojim neidentificiranim društvom u listopadu u Dubrovniku konzumirao tadašnji premijer Zoran Milanović, a podmirila njegova stranka, postao je atrakcija i dobio očekivani odjek na portalima i društvenim mrežama. U elitnom se hotelu izjelo škampa, fine ribe te tri kilograma jastoga, uz dvije buteljke, za 6500 kuna. Biti premijer - to je stil života, znao je u to vrijeme govoriti šef SDP-a.
Posve je jasno zašto se Milanoviću tako jako sviđa ono što je nazvao “premijerskim stilom”. Nije nikakva tajna da voli fino pojesti i popiti. Nemoguće je zaboraviti njegovo javno umovanje o tome koje piće najbolje paše sushiju. Prava tema za šefa jedne radništvu i socijalno zakinutima navodno posvećene stranke! Redoviti objedi u biranim restoranima postali su dio rutine njegova premijerskog mandata. Ručkove u Taču nazivao je svojim toplim obrokom. Objašnjavao kako on u Vladi, kao, strašno puno radi, pa zato, govorio je, ima pravo da se barem zdravo hrani. Tih se navika ni nakon odlaska u opoziciju ne odriče.
Da je skupa večera bila plaćena vlastitim novcem, dubrovačko bi razmetanje šefa jedne lijeve partije bilo samo neukusno. Ovako, plaćeno SDP-ovim sredstvima postalo je prilično skandalozno. Stranka, naravno, ima pravo da svoje pare troši kako god hoće, pa i na oblapornog šefa. Da je trošak podmiren od partijske članarine, onda bi se to moglo smatrati unutarstranačkom stvari. Ali političke se stranke financiraju iz državnog budžeta. Činjenica je da su svojim elitama i u recentnim oskudnim godinama osiguravale život na visokoj nozi. Partijska žderačina faktički na teret poreznih obveznika nije, naravno, specifičnost SDP-a. Jako se tiče i HDZ-a. Jedni su izjeli stada janjaca, drugi preferiraju bijelu ribu. Frapantan je podatak da HDZ i SDP godišnje u reprezentaciju ulupaju oko sedam milijuna kuna, svaka od njih gotovo identičan iznos, po 3,5 milijuna ili nešto više od 12 posto sredstava koja im kapnu od države. Nitko u Hrvatskoj valjda ne pojede i ne popije toliko kao političke stranke.
Istina, jedni su uz birani zalogaj po hotelima u Veroni prodavali Plivu, ili u zagrebačkom Marcellinu dogovarali s MOL-om mutne aranžmane za Inu ili Podravku, drugi su, navodno, ostali pošteni, pa su se ogrebali samo za ručak u Taču ili dubrovačkom Palaceu. Jedni su hranili hobotnicu, drugi se počastili jastozima i dingačom. Razlika je, ogromna, u vrsti gladi, ali jedni i drugi pokazuju čemu služe političke stranke. Prvenstveno jednome: da svojoj nomenklaturi osiguraju ugodan život. Stranački su se baruni, crveni ili crni svejedno, pretvorili u klasu koja s ostatkom nacije ništa nema. Hrvatska je zemlja u kojoj se lani otkrilo da deseci tisuća djece gladuju, u kojoj je trećina stanovništva siromašna. Plemstvo obavezuje - znao je u premijerskom mandatu govoriti Milanović. Da, oni sebe doživljavaju kao aristokraciju, ali svoje političko plemstvo prakticiraju isključivo kao pravo na privilegiranu egzistenciju. Nisu prvi u davanju, nego u uzimanju. Račun iz Dubrovnika predstavlja corpus delicti salonskog karaktera SDP-ovih prvaka, ali i dokaz velike odnarođenosti najvećeg dijela partijskih oligarhija. Stranke su se pretvorile u najveći problem države. Ne zato što njihovi šefovi vole dobro pojesti, nego zato što su u svojim apetitima izgubili svaku mjeru.