Gotovina je ostao miran i pribran. Markač se nasmiješio i trudio da ne poklekne. Njegova žena nije izdržala

BRUXELLES - Sat je pokazivao 11:48 kad je sudac Orie zamolio Antu Gotovinu da ustane. General je stajao mirno, a na njegovu se licu vidjelo da mu čeljusti titraju. Čelo mu se naboralo, malko se namrštio. Do toga trenutka već je čuo puno toga što mu se ne sviđa. "Dvadeset i četiri godine", saznao je tada i ono najvažnije. U publici, iza stakla, začulo se jedno glasno "auuuu", i još pokoji nedefinirani uzvik.

Gotovina je skrenuo pogled prema galeriji, tek na tren. Ostao je miran. Pribran. Nije mogao gledati dvije žene kako plaču; suprugu generala Markača i njezinu prijateljicu. Nije želio vidjeti ni crvene oči kuma Željka Dilbera, ni svog pritvorskog dušebrižnika fra Ivicu, kako plače. Fratar, u lijepom civilnom odijelu, pognuo je glavu i kažiprstom briše suze. Molitve...