Hrvati jedu uvozne šljive. Dok su polja zapuštena, tek se rijetki odlučuju za proizvodnju koja bilježi veliki pad, pa nije dostatna za podmirenje domaćih potreba. Zato šljive stižu iz Srbije, Moldavije, Makedonije i BiH.
Iako šljiva predstavlja sve traženije koštunjavo voće na tržištu EU, posebice onih skandinavskih, Njemačke i Velike Britanije, Hrvatska ni u ovoj proizvodnji ne uspijeva postići dobre proizvodne rezultate, a posljednjih je godina zbog različitih tržišnih poremećaja došlo i do odustajanja i prestanka uzgoja šljive od strane pojedinih većih proizvođača.
Šljive proizvodi voćar Mate Rađa u Ogorju. Prodaje ih na kućnom pragu starim kupcima uglavnom za pravljenje pekmeza. Nije iznenađen što voćari napuštaju proizvodnju šljiva, koja se pokazala kao iznimno osjetljiva voćka na bolesti, poglavito šarku.
– Nažalost, ovdje su poticaji propisani samo za proizvođače koji imaju pet hektara voćnjaka. Evo, vidite, moj je voćnjak s 300 stabala procijenjen na dvjesto eura ekonomske vrijednosti i kao takav ne može ostvariti poticaje – ističe za Slobodnu Dalmaciju Rađa, koji glavni problem vidi u usitnjenim posjedima i nekontroliranom uvozu.
Kompot od pekmeza
– Država bi se trebala uključiti u kontrolu uvoza. Nisam za to da se uvoz zabrani, ali da ga treba kontrolirati treba. Uvozi se nekvalitetna šljiva pa zbog toga propada i ovo malo domaćih voćara koji se bave proizvodnjom – rezolutan je Rađa, koji naglašava da se u Hrvatskoj nekada proizvodilo i do 30 tisuća tona šljiva, a sada su te količine tri puta manje.
Ove godine se zbog proljetnog mraza i lošeg vremena ponovno očekuje lošija proizvodnja. Trenutačna ponuda konzumne šljive, koja je velikim dijelom zamjena za nektarine i breskve koje imaju vrlo visoku cijenu, ove je godine dobra. No, na tržištu dominira uvozna konzumna šljiva čija se cijena kreće od sedam do deset kuna za kilogram – pokazala je analiza "Smartera", konzultantske tvrtke za poljoprivredu i prehrambenu industriju.
– Za razliku od Hrvatske čija proizvodnja šljiva ne pokazuje znakove oporavka i rasta, susjedne zemlje poput Srbije, BiH, pa i Sjeverne Makedonije, ali i Rumunjske uspješno razvijaju svoju proizvodnju, te osim konzumne šljive sve više plasiraju i izvoze različite proizvode na bazi ovog voća – od rakije, sušenih šljiva, kompota do pekmeza. Susjedna Srbija proizvodi oko 500.000 tona šljiva, proizvodnja u BiH se kreće od 150.000 do 200.000 tona, dok je Rumunjska također na 500.000 tona, pri čemu su u 2018. imali rekordnu proizvodnju od čak 830.000 tona. Podaci Državnog zavoda za statistiku za Hrvatsku pokazuju da je još 2008. godine ova proizvodnja bila 48.614 tona, od čega je više od 32.000 tona bilo za vlastite potrebe u ekstenzivnom uzgoju, a 2019. proizvodnja je bila samo 9403 tone – ističe za Slobodnu Dalmaciju stručnjak "Smartera" Miroslav Kuskunović.
Svi podaci pokazuju da je proizvodnja voća u Hrvatskoj u strukturnim problemima, koji su uvjetovani neinvestiranjem u nove tehnologije, sorte, moderne nove nasade, osiguranje voćnjaka, kao i u pokušaj da se kroz osmišljavanje i proizvodnju proizvoda više cjenovne kategorije ova proizvodnja pokuša revitalizirati. Jedan od ključnih problema je i to što se vjerojatno jedan veliki dio ove proizvodnje i prerade (posebice u rakiju i pekmeze) odvija u sivoj zoni koju je teško kontrolirati.
Uvoz iz Srbije i Čilea
Prema službenim podacima šljiva se uzgaja na 4500 hektara, uglavnom u Slavoniji i Baranji. U prošloj godini uvezeno je svježih šljiva u količini od 2535 tona vrijednih 1,5 milijuna eura, dok je izvoz bio 845 tona za samo 540.000 eura. Najviše šljive stiglo je iz Srbije – 913 tona, Moldavije – 619 tona, Sjeverne Makedonije – 427 tona.
Osim u svježem stanju, uvozimo i ogromne količine osušene šljive. Tako je prošle godine stigla količina od gotovo 1000 tona, vrijedna više od 2 milijuna eura, od čega dvije trećine dolazi iz Čilea i Srbije. Hrvatska je prošle godine 389 tona konzumne šljive izvezla u Sloveniju, gdje je završilo i 57 tona osušene šljive.
Hrvatska godišnje uveze samo oko 5000 tona melase od šljiva za potrebe proizvodnje jakih alkoholnih pića, pretežito rakije. Kada uzmemo u obzir da je šljivovica jedan od prepoznatljivih proizvoda koji se rado konzumiraju u turističkoj potrošnji te kontinuirano ima dobre izvozne pokazatelje, domaći proizvođači jakih alkoholnih pića i drugih prerađevina nabavnom politikom također mogu imati svoju ulogu u jačanju proizvodnje šljiva.
– Kad se uđe u dublju analizu dolazi se do poraznog podatka da je samo nekoliko stotina hektara pod plantažnim uzgojem, što je s dobrim agrotehničkim mjerama jedan od preduvjeta za sigurne i dobre prinose svake godine, pa se događa da tek svake treće imamo dovoljno šljiva za pekmez, kompot, rakiju, a konzumna je kategorija još upitnija – rekao je Kuskunović.