Broj migranata koji pokušavaju iz Bosne i Hercegovine i Srbije ući u Hrvatsku, a time i na teritorij Europske unije i Schengena, sve je veći, iako još ne takav da se može nazvati migrantskom krizom. O takvoj krizi ne može se govoriti barem u usporedbi s brojkom od blizu milijun migranata koliko ih je zapadnobalkanskom rutom prolazilo 2015. godine, što je nazvano jednom od najvećih migrantskih kriza za cijelu EU. Kao zemlja s najdužom vanjskom granicom Europske unije, a sad i najdužom u zoni Schengena, Hrvatska ima nezahvalnu ulogu štititi te vanjske granice, a istodobno osigurati da to bude u skladu s međunarodnim standardima i zakonima.
Pristup Hrvatske tom izuzetno složenom problemu, kao i pristup cijele EU svakako je izazov jer treba pronaći pravu ravnotežu između nekoliko načela. O njima je nedavno govorila i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Treba osigurati zaštitu granica, spriječiti krijumčarenje, ali i zadržati načela ljudskosti i solidarnosti s ljudima u nevolji.
Unutar Europske unije ne postoji baš prevelika solidarnost između članica kad su u pitanju migranti. To se vidi i po postavljanju graničnih kontrola između država koje su u Schengenu, primjerice između Njemačke i Austrije, Austrije i Slovenije i tako dalje. Takve kontrole su, prema tumačenju Europske komisije, dopuštene samo kao krajnje sredstvo, i to privremeno kad postoji opravdan strah od masovnih migrantskih valova. No te kontrole, koje dovode u pitanje i opstanak Schengena, traju već nekoliko godina i nema naznaka da će ih ukloniti.
Hrvatska se našla u nezahvalnoj poziciji jer se ove godine jako povećao broj ilegalnih prelazaka. Slovenija, ali i druge zemlje EU očekuju da će Hrvatska spriječiti daljnji priljev migranata prema drugim zemljama EU. Međutim, način na koji oni dolaze u Hrvatsku pitanje je kojim se treba pažljivo baviti i EU, a posebno dvije susjedne zemlje, Srbija te Bosna i Hercegovina.
Nema sumnje da je i za BiH veliki broj izbjeglica veliki izazov. Isto tako je jasno da ona nija ciljna destinacija migranata nego oni žele samo iskoristiti teritorij BiH za nastavak puta prema EU, uglavnom prema zapadnim državama. Ali i BiH je na neki način žrtva država oko nje, prije svega Srbije koja je zbog političkih razloga godinama imala neusklađenu politiku viza za treće zemlje s politikom EU. To je problem i za BiH koja isto tako državljanima nekih trećih zemalja ne traži vize za ulazak u zemlju. Na taj problem je nedavno ukazao i hrvatski premijer Andrej Plenković.
Srbija je koristila ukidanje viza za neke zemlje u političke svrhe kao nagradu što te zemlje nisu priznale neovisnost Kosova. Ukidala je vize za građane Irana, Tunisa, Burundija, Kube i drugih, što su mnogi iz tih država iskoristili kako bi kao turisti došli u Srbiju i potom prešli u BiH i Hrvatsku. Nije slučajno da se protekle dvije-tri godine upravo broj migranata iz tih država odjednom povećao. Tek nakon intervencije EU, koja je prijetila i ukidanjem vizne liberalizacije za građane Srbije, ona je bila primorana ponovno uvesti vize za te zemlje i uskladiti vizni režim s onim Europske unije. Ali i BiH i Srbija još nisu potpuno uskladile to s viznim režimom EU, a posljedice toga snosi i Hrvatska.
Hrvatska je svjesna da se problem ilegalnih migracija mora i može riješiti samo zajedničkim pristupom EU. U tom zajedničkom pristupu se traže kombinirana rješenje jer jedno zajedničko čarobno rješenje ne postoji. EU izdvaja sve više novca u pokušajima suzbijanja razloga migracija na samom izvoru kroz investiranje u razvojne projekte u područjima iz kojih dolazi najveći broj izbjeglica. Jača i kapacitete fizičke zaštite granica, i na moru i na kopnu. Radi se i na bilateralnim sporazumima sa susjednim državama poput Turske i Tunisa. Niti jedno od tih rješenja nije lako i svako sa sobom nosi rizik jer otvara i pitanja zaštite ljudskih prava, ljudskog dostojanstva, dok se istovremeno traže učinkovite mjere.
Kako Europska unija ulazi u razdoblje predizborne kampanje, to će pitanje sasvim sigurno biti među glavnim temama. Prihvatile su to već sad i stožerne europske stranke kako ne bi ostavile da se time bave samo populisti iz krajnje desnice. Upravo zbog toga što ulazimo u predizborno razdoblje teško je očekivati neki pomak na europskoj razini dok se oni ne završe. Tako se i reforma sustava azila i migracija u EU odgađa za sljedeći mandat institucija EU.