Televizija platila 10 milijuna kn, a on ne odgovara za kvalitetu

ZAGREB - U petak navečer Hrvatska televizija prikazala je film Veljka Bulajića “Titovi memoari”. Oglašena kao premijerno djelo Antuna Vrdoljaka pod jako dosjetljivim naslovom “ Josip Broz Tito ” (što najbolje pokazuje koliko se stvaralac posvetio stvari koju stvara), ta repriza ide na Prvom programu, pa će igrati tri mjeseca kao serija za koju se televizijski urednici interno klade da već poslije dva nastavka neće premašiti rejting od 10 posto, poput osrednjih filmova ili boljih domaćih televizijskih komedija.

Naime, roba koju je Televizija kupila za 10 milijuna kuna, falična je već na prvi pogled. U prvoj, udarnoj epizodi, oko tri četvrtine materijala izvučeno je iz arhiva, te mnogo puta prikazano. Dodane su kraće izjave prilično nezanimljivih sugovornika, koji su o Titu pisali, ali ga nisu poznavali i doimaju se kao rutinski prilozi snimljeni prošlog tjedna za uvod u emisiju “Otvoreno”.

Autorstvo potpisanog autora beznačajno je i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. On je pridonio manji dio prikazanog, pa je tu više aranžer, montažer tuđih atrakcija, nego istinski stvaralac. Drugo, njegov vlastiti doprinos, igrani segment koji traje nekoliko minuta, puno je lošiji od bilo koje TV reklame kakve se danas emitiraju, pa čak i od onih duhovitih za Bronhi, koje je sam Vrdoljak režirao prije 30 godina. Predstavljena kao igrano-dokumnetarna mini serija, ta barnumovski najavljivana storija o Titu zapravo je mizeran televizijski feljton, “vremeplov”, koji bi Obrad Kosovac tri puta bolje složio za neznatan dio Vrdoljakova budžeta, od istoga materijala na koji Hrvatska televizija ionako ima ekskluzivna prava.

Čovjek koji zna da je frajer

Riječ je o “Titovim memoarima”, briljantnoj produkciji bivše Zagrebačke televizije, Bulajićevu dugom intervjuu s već silno ostarjelim maršalom, prvi put prikazanim neposredno poslije njegove smrti. Nema tu neke posebne režije - uspjeh toga Veljkova rada, možda najboljeg u cijeloj njegovoj karijeri, zasniva se upravo na tome što je začudno lišen svakog izmotavanja i iznuđene spektakularizacije.

Monolog bez ikakvih dodataka, privjesaka, dramaturških dogradnji, pokušaja interpretacije i konceptualizacije, panoramskog prikaza vremena i prilika, cijeloga “konteksta” koji je Vrdoljak sad neumjesno dogradio kao svoju prosjačku čatrlju uz postojeće impozantno zdanje. Bulajić je Tita uspio navesti da se podvrgne snimanju kao da je u ispovjedaonici “Big Brothera” te da nastupi bez pompe, oklopa, protokolarnog okvira vlasti i diktatorskog autoriteta.

To je bio istinski prodor u njegovu osobnost - kamera ga snima u krupnom planu, bez predaha, intruzivno, razoružavajuće, to nije jedan od onih lažno neposrednih propagandnih tobož intimnih intervjua koje daju vlastodršci kad se žele prikazati kao obični ljudi. Tu Tito nije više imao nikakvog interesa da se prikaže u boljem svjetlu radi nekakve promidžbe, njegova moć u tom je času apsolutna i za nj već nevažna, jer se primiče vječnosti. Orgoni su zamalo ishlapjeli, ostaje patos sjećanja, čiste uspomene čovjeka koji je, na kraju puta, sto posto siguran da je bio frajer.

Genijalnost Veljkova dokumentarističkog prosedea svodi se na to što je on u pravom času bio upotrijebio svu svoju moć, karizmu, famu, prodornost i drskost samouvjerenog Crnogorca da pritjera Tita u filmsku zamku, iz koje ga nije puštao dok nije snimio kilometre “Memoara”, i onda bio dovoljno mudar da s materijalom ništa ne petlja.

Meštar ceremonije

Odmah na početku Vrdoljakove serije sekvenca je koja pokazuje distancu između dva protagonista ovog zlosretnog činodejstva hrvatskog televizijskog misterija - glavni junak, svjetski hohštapler, maršal Jugoslavije, mirno leži u mramornoj tombi, kad se iznebuha ukazuje meštar ceremonije, imoćanski artist Tonči Vrdoljak.

Grobu se približio kao da će položiti ruku na mramor pa poput profesora koji pokazuje preparat iz antropološke zbirke objavljuje da tu, u jednostavnom mauzoleju u vrtu beogradske rezidencije u Užičkoj 15, leži čovjek s tajnom, misteriozni lik, kojega će on iluminirati svojom umjetnošću. Ne isplati se potezati ozbiljan kritički aparat da se njegov uradak razloži. Dovoljno je objašnjenje da je riječ o kompilaciji, koja podsjeća na Tuđmanovo povjesničarsko plagiranje djela akademika Bobana - marljiva daktilografkinja Ankica, po naputku stare prznice s Tuškanca, prepisivala je stranice tuđeg teksta.

Sličnim kreativnim postupkom Franjin nekadašnji potpredsjednik, sad uz pomoć svoga sina, producenta Andrije Vrdoljaka, unosi tuđe djelo u vlastitu beznačajnu serijicu.

Što je to papazjanija

Da se opiše njegova tehnika, nameću se same kuharske metafore. On pravi međimursku gibanicu tako da na bogat nadjev tuđeg dokumentarizma i tanak sloj vlastitog, navlači oblatnu dramskog stvaralaštva: u prvoj epizodi to je priča o Titu koji je lovcima ukrao prepelicu, pa mu je majka ispeče i pruži na tanjuru govoreći mu: “Ti si je ukrao, ti je i pojedi!” Ovo je jedan od čuvenih apokrifa iz ciklusa “svinjska glava” koji su se nekoć, kao lektira, tiskali u početnicama za niže razrede pučke škole. Nevjerojatno je da se te gluposti, u igranoj formi, Vrdoljak usuđuje servirati odraslima.

Za sitnicu od 10 milijuna kuna, od čega mu je polovica unaprijed isplaćena u gotovu, Tonči je za četiri godine skarabudžio film koji, ako me četrdesetogodišnje iskustvo novinskog kritičara različitih formata ne vara, izgleda kao obična papazjanija.

Što je to papazjanija? “Nešto zbrkano, smiješano od svega i svačega, bezvezno i nikakvo”, objašnjava jedan gastronomski kritičar preneseno značenje recepta za to jelo. A kako je Vrdoljak skuhao tu svoju televizijsku janijicu?

Uzeo je točno 7,430.422 kune, koje mu je ugovorom broj 1596/06 osigurala Hrvatska radiotelevizija. S ugovorom koji drži u ruci, Vrdoljak je miran jer ne odgovara za gledanost ni kvalitetu serije, a što se tiče sadržaja, može u nju turiti što god hoće, i to ne o svom trošku, budući da tuđa autorska prava Televizija namiruje sa 1,4 milijuna kuna predviđenih u budžetu ugovorom, u kojem postoji i lijepa klauzula što tvrtki Mediteran (to su Vrdoljak otac i sin) omogućuje da sa strane pribavi koliko god još želi novca sponzora, bez obaveze da ih dijeli s Televizijom.

Tako je Vrdoljak zahaklao HT (koji je navodno ušao s milijun kuna), pa Croatia osiguranje i još neke firme, lijepo se potkožio, a koliko je od onoga što je iskamčio uložio u produkciju, ostaje da se vidi.

Koji je luđak samo potpisao takav ugovor? Nije luđak, nego Mirko Galić, sadašnji hrvatski veleposlanik u Parizu, koji nije bio lud, nego je točno znao što radi - Vrdoljak mu je sjedio u Programskom vijeću i njegov glas bio mu je potreban da ukloni glavnu urednicu Jasnu Ulaga-Valić, koja se odupirala i sve htjela raditi po svojoj volji. Čim je ona likvidirana, počeo je televizijski raspašoj, što je rezultirao nenormalnim stanjem televizijskih financija, s tim da je odium pao na nasljednika, Vanju Sutlića…

Ugovor s Vrdoljakom tako je fenomenalno koncipiran da je on svotu od 5 milijuna kuna dobio u 2007. i 2008., a nije morao pokazati ni jedan kadar snimljenog materijala. Još milijun u novcu pripada mu kad ga preda, s tim da je prilikom realizacije smio napraviti još milijun i četristo tisuća troška za autorska prava i korištenje TV tehnike i ljudstva.

Znači, cijelu produkciju, uključujući vlastiti arhivski materijal, osigurala je sama Televizija, kojoj je Vrdoljak samo stavio na raspolaganje emanaciju svog imoćanskog genija u četverogodišnjem razdoblju u kojem je bio zaokupljen s milijun drugih obaveza.

Umjesto 6 ispalo 12

U četvrtak 18. ožujka bilo je napokon najavljeno emitiranje prvog nastavka serije o Titu, ali Vrdoljak nije dostavljao kopiju, nego je odjednom od uredništva zatražio još dva milijuna kuna, budući da mu je u montaži, umjesto šest naručenih epizoda od 45 minuta, ispalo dvanaest (viša sila!) pa on robu ne da dok ne istresu još para. U članku 4. ugovora piše da više epizoda od naručenog broja Televiziju ne obavezuje na dodatna ulaganja.

No, Vrdo je ipak pokušao, ali glavni urednik HTV-a Domagoj Burić nije bio spreman pljunuti ni cvonjka, pa je premijera otkazana i onda upriličena - sutradan. Je li od Vrdoljaka uopće trebalo očekivati drukčije ponašanje ili neko remek-djelo? Jedan TV urednik kaže: “Njegovi najbolji filmovi su o lukavim seljacima. I Tito je bio lukavi seljak, ali on je sto godina varao cijeli svijet, dok bi Tonči mogao napraviti jedino priču o domaćim prevarantima koji varaju po Hrvatskoj, dok ih ne pročitaju...”