Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Trebao je biti pravnik. Zapravo, s obzirom na to da su mu oboje roditelja iz te struke, više je za to bio obiteljski predodređen, nego što je sam imao takvu želju... Stjepan Dumančić iz Osijeka ipak je na prvu poslušao roditeljske savjete i pokušao krenuti njihovim stopama.
- Nakon završetka Opće gimnazije, upisao sam Pravni fakultet, ali nakon četiri godine studiranja, u kojima sam završio dvije studijske godine, shvatio sam da to neću nikada završiti, jer mi je ta količina gradiva bila prevelika, a iskreno, u tome nisam vidio baš nikakav smisao. To jednostavno nije bio moj đir. Obavio sam iskren razgovor s roditeljima, i uz njihovu podršku i razumijevanje, odlučio sam krenuti u drugom smjeru - vratio se naš sugovornik u 2008. godinu, koja je označila ulazak jednog tipičnog gradskog dečka u svijet sela i poljoprivrede.
Prvih pet hektara
- Imali smo 5 hektara zemlje ovdje u Čemincu, i nakon razgovora s nekoliko ljudi koji se u to kuže više od mene, odlučio sam podići voćnjak jabuka, u nadi da će to biti sjajan posao. S obzirom na to da sam se iz hobija bavio i računalima, odnosno internetskim marketingom, već sam imao u glavi i planove kako povezati zemlju i informatiku. Temelj je, naravno, bio voćnjak, a u tim počecima naslušao sam se svakakvih priča, savjeta, razmišljanja. Neki su mi čak govorili: "Samo ti to Stipe posadi, to ti je garantiranih 300.000 kuna godišnje čisto, a preko telefona odradiš one neke bezvezne poslove, tipa angažmana ljudi za nadnicu, i paralelno s tim baviš se s još sedam različitih poslova..." - smije se danas Stipe, što je njegov u Osijeku i okolici puno poznatiji nadimak od samoga imena, dok sjedimo na terasi nove kuće za ruralni odmor, izgrađene na imanju na kojem se nalazi i spomenuti voćnjak u Čemincu.
Danas, 14 godina poslije, Stipe je i dalje tu, samo što je u međuvremenu smanjio površinu pod jabukama, ali je posadio jagode, kao i nekoliko drugih vrsta voćaka, od kojih radi pekmeze, sirupe... Ima tu i rajčice, paprike za ajvar, paprike za mljevenje, tu je i ribnjak sa slatkovodnom ribom za sportski ribolov i rekreaciju, kuća za odmor s bazenom s jacuzzijem, za koji je preko Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju povukao bespovratnih 50.000 eura poticaja iz Mjere 6.2.1, prostor za zabave i domjenke za 30-40 ljudi, sjenica za 60 ljudi s roštiljem, pekom...
Počeo s recesijom
- Sve je to nadogradnja temelja kako bi ovo opstalo i bilo rentabilno. Naravno da je ona priča o velikoj zaradi uz nešto malo truda bila truba-priča, a problemi su počeli i prije nego što sam počeo ozbiljno raditi, jer je baš tada počela recesija. Dakle, ja uđem u proizvodnju jabuka, a paralelno s time u naše živote uđe recesija! Sve su cijene podivljale, a one za jabuku pale, pa su počeli to klasirati na neki svoj čudan način... Uglavnom, hvatao sam se za glavu i razmišljao što učiniti kako bih spasio što se spasiti može - govori Stipe, koji već 2009., spajajući svoja informatička znanja s poljoprivredom, pokreće brend Volim jabuke.
- To je bio veliki hit na društvenim mrežama, jer sam ponudio jedan potpuno drugačiji pristup jabukama. Osim što mi je poslužio za maloprodaju, Volim jabuke imao je zadatak educirati ljude o jabukama, proizvodnji soka, octa... u biti, popularizirati jabuke. I to je dobro išlo. Naravno, ne uvijek, jer jedne godine dođe mraz, pa ti sve potuče, onda me lik, oduzevši mi prednost na cesti, razvali autom dok sam bio u tek kupljenoj Toyoti Hilux i uništi je, pa opet dođe mraz, i tako u krug. Čak mi je i veliki Apple zaprijetio tužbom ako ne maknem zagriz s jabuke, što sam stavio u logo brenda. Iako je zagriz bio na suprotnoj strani od njihove, uklonio sam ga da se ne povlačim s njima po Općinskom sudu u Belom Manastiru. Bilo je trenutaka kada sam htio odustati, jer su se problemi redali jedan na drugi - prisjetio se Stipe, koji ipak nije odustao.
- Razmišljao sam, ako može moja baka praviti pekmez, mogu i ja, da barem nešto zaradim. Pa, krenem s tim. Paralelno sam zasadio rajčice i paprike, pa sam počeo praviti i ajvar i kuhanu rajčicu. Tu se, naravno, pojavio problem brenda, jer sada tu više nisu bile samo jabuke, a kako je vremenom u razgovorima s kupcima, prijateljima i poznanicima uvijek bilo ono Stipine jabuke, pa onda Stipin ajvar, razmislio sam i odlučio brend nazvati Stipino - kazao je naš domaćin, koji vrlo brzo proizvodnju širi na jagode, šljive, višnje, trešnje, kajsije, kruške... odnosno prerađevine od njih.
Tako svake godine na tržište izbaci 50-80 tona jabuka, dvije tone jagoda, do 500 kg ostalih vrsta voća, ali i 10.000-20.000 litara soka od jabuke, 1.000-2.000 litara sirupa od svake vrste voća, 3.000-5.000 teglica pekmeza od svakog voća, oko 1000 teglica ajvara...
Agropoduzetnik
- Jabuke su i dalje temeljni proizvod, ali sam ih smanjio na tri hektara. Nije ni to bilo lako prodati, pa sam, osim weba, krenuo s prodajom na moru. Tako sam 2015. prvi put stavio 400 kg jabuka u Caddy, i bez ikakva plana i programa, doslovno kao ono pucanj u prazno, pa gdje završi metak, otišao na Krk, i taj zalutali metak pogodio je metu. Parkirao sam ispred jedne pekare, pojeo pizzu i padne mi na pamet da u pekaru svi dolaze. Odmah sam pozvao vlasnika, dogovorio s njim posao, i u dva sata prodano je 400 kg jabuka, pa sam morao odmah naručiti dodatnih 10 paleta. Tako je krenulo i traje do danas, idem 3-5 puta godišnje. Od Zagreba, preko Rijeke, Pule, Krka, Raba, Lošinja, Šibenika, Zadra, Splita... imam stalne kupce, iskren sam prema njima, kad me pitaju jel' prskano, iskreno odgovorim ako jest, i da ne daju djeci mlađoj od dvije godine... Tu si ne dopuštam grešku, a kupci to cijene - govori Stipe, koji će za sebe reći da nije klasični poljoprivrednik, već agropoduzetnik "jer jednako radim s motikom i s laptopom".
- Jednako je važno ono što napravim na zemlji, kao i ono za laptopom, na reklami, prodaji... Još kada bi nam država olakšala... Birokracija je velik problem, glomazna je i naporna te doslovno traži tvrtku ili još jednog čovjeka koji se bavi isključivo time, jer otežava onaj osnovni dio posla. To se mora maksimalno olakšati, olabaviti restrikcije, jer na razvoj jednog malog OPG-a utječu valjda sva moguća ministarstva. Primjerice, sirupe proizvodim već dvije godine i sada moram ući u sustav carinskih trošarina, pa onda se Porezna uprava zakačila na prinos stabala, pri čemu imaju neku svoju referentnu vrijednost prosječno intenzivnih voćnjaka u RH. A što je s voćnjacima koji nisu intenzivni, nisu u prosjeku, nisu prskani...? Pod što to spada? Puno je problema i sve ovo što ja dodatno radim način je kako da se iskopam, kako da dođem do mušterija i normalno živim na selu. Iskreno, danas u ovo, s ovim iskustvom, ne bih ulazio, ali sada kada sam tu, neću odustati - poručio je Stipe, koji je i kuću za odmor za 12 osoba izgradio i otvorio "da bih spasio što se spasiti da, jer u voćnjaku nikada ne znaš što će se dogoditi, s obzirom na vremenske prilike, odnosno nepogode, pa moraš imati alternativu ako ne bude očekivanog uroda, a troškova ima".
- Jednom kada u ovo uđeš, ne možeš samo tako izaći. Ja sam tu već 14 godina, a kad sam se već "zakopao", odlučio sam maksimalno iskoristiti sve što se može, pa planiram otvoriti i izletište, a za goste i putnike namjernike svake godine organiziram i berbu jagoda, pa berbu jabuka, gdje si svatko dođe, ubere jabuke i plati po nabavnoj cijeni - istaknuo je naš sugovornik, kojemu su najveća potpora supruga Marina i sin Viktor, koji se trebao zvati David.
- Tako je bilo do supruginog osmog mjeseca trudnoće, kada je imala prometnu nesreću, koju su i ona i beba preživjeli, a David je tada postao Viktor, jer je već tada pobijedio - naglasio je Stipe, koji isto tako već godinama na kraju ipak uspijeva pobijediti u borbi sa svime što mu se na putu nađe.
