Jedna od meni omiljenih zabava na putovanjima obično je posjetiti veliki trgovački lanac i provjeriti cijene namirnica, odnosno koliko su jeftinije ili skuplje u odnosu na one u Hrvatskoj.
U zemljama koje posjećujem u većini su slučajeva jeftinije, no ima i izuzetaka, recimo prodavaonice u Češkoj i Slovačkoj, ali u načelu zaključujem da većina zapadnih zemalja, čiji stanovnici imaju i osjetno veća primanja, ima jeftiniju hranu od Hrvata, da ne spominjem i veći izbor u smislu brendova, broja trgovina i slično.
Zanimljivo mi je stoga bilo ovih dana vidjeti rezultate istraživanja koje su proveli Austrijanci, a koji su uspoređivali cijene namirnica u online trgovinama u Austriji i Njemačkoj te došli do zaključka kako je Austrija znatno skuplja - košarica sa 70 identičnih proizvoda u njihovim je trgovinama bila 27,3 posto viša od njemačkih, a pojedinačne su namirnice bile i više od 100 posto skuplje, poput, na primjer, sladoleda Cremissimo.
Neuvjerljivi razlozi
Načelno za to nema objektivnih razloga, osim što se kao pojašnjenja redovno javljaju isprike kao što su razlike u porezima, veličine tržišta, troškovi prijevoza i slično.
Zvuči poznato?
Pa da, to su uobičajeni razlozi koji se navode i kad se raspravlja o tome zašto je hrana u Hrvatskoj skuplja nego u ostalim europskim zemljama.
Sjećate se rasprave koja se vodila prije nekoliko godina o tome zašto je jedan trgovački lanac u Hrvatskoj skuplji nego u ostatku Europe, a koji je kao razlog naveo kompliciranu dostavu zbog razvedenosti obale i mnogobrojnih otoka pa su mu na društvenim mrežama, samo nekoliko dana nakon te izjave, lijepo izvukli primjer Grčke koja ima mnogo više otoka od Hrvatske, ali su cijene u tom lancu tamo znatno jeftinije?
To je prilično uspješno ilustriralo koliko su neuvjerljivi argumenti o razlozima visokih cijena, a što je i dokazano važnom, ali zaboravljenom studijom Komisije EU o takozvanim teritorijalnim dobavnim ograničenjima na razini europskog tržišta koje bi, tobože, trebalo biti otvoreno i jedinstveno.
Koriste se kreativna rješenja
Ta ograničenja, koja se označavaju kraticom TSC, zapravo pretpostavljaju umjetna ograničenja koja implementiraju dobavljači kako bi nekim tržištima ograničili mogućnost da nabavljaju robu s drugih tržišta po jeftinijoj cijeni, i često su vrlo kreativna te imaju mnogo veći utjecaj na formiranje cijena od službenih razloga.
Nekad dobavljači, na primjer, u potpunosti isključuju mogućnost izvoza na određeni teritorij, nekad te restrikcije provode umanjivanjem veličine pakiranja ili sadržaja robe, nekad isključuju mogućnost prijevoda deklaracije i slično.
Možda najbolji primjer jest tužba protiv belgijskog proizvođača pive AB InBev 2016. godine kojemu je izrečena kazna od 200 milijuna eura nakon što je ustanovljeno da je zloupotrebljavao svoj dominantan položaj na belgijskom tržištu pive sprečavajući uvoz piva Jupiler iz Nizozemske kako bi u Belgiji održao više cijene.
Jeste li vidjeli meso s ovim oznakama? Ljudi uopće ne znaju što znače, EU je to odavno - zabranila!
U početku je AB InBev koristio kvote opskrbe i odbijao je prodavati određene osnovne proizvode, osim ako trgovac nije pristao ograničiti uvoz jeftinijeg piva Jupiler iz Nizozemske u Belgiju, dok je uvjetovao promocije kako bi spriječio uvoz svojih pivskih proizvoda iz Nizozemske na belgijsko tržište.
Tužba protiv proizvođača piva
Slučaj je pokazao da se TSC-ovi mogu implementirati i na vrlo suptilne i automatske načine.
Godine 2014. belgijski dobavljač promijenio je pakiranje svoje najpopularnije marke piva u Nizozemskoj kako bi otežao prodaju u Belgiji, posebno uklanjanjem francuske verzije obveznih informacija s etikete, kao i promjenom dizajna i veličine limenki piva. Tako je diferencirao proizvode koji su prije bili potpuno isti, što je važno jer to omogućuje dobavljačima da onemoguće paralelni uvoz i stvore diferencirana tržišta na kojima mogu naplaćivati različite cijene, piše u studiji.
To da se tržištima namjerno onemogućava pristup jeftinijim i raznovrsnijim proizvodima, dakle, nije nikakva teorija zavjere, nego stvarnost, a ono što u ovoj studiji posebno zabrinjava jest vrlo nezainteresiran stav Hrvatske o ovoj važnoj temi, posebno u kontekstu porazne statistike o cijeni hrane i njezinoj priuštivosti u odnosu na ostatak Unije.
Naglašava se da je Hrvatska u vrijeme provođenja studije imala cijene hrane u prosjeku na razini EU, no zabilježeno je da podaci Euromonitora pokazuju da su cijene brendirane hrane među najvišima u EU, točnije treće najviše za što se, kao jedan od važnijih razloga, spominje prisutnost teritorijalnih dobavnih ograničenja.
Pet lanaca drži 57 posto tržišta
Riječ je, napominje se, o tržištu na kojemu pet najvećih prehrambenih trgovačkih lanaca drži 56,7 posto tržišta, ali da je država bila nezainteresirana provjeriti prisustvo TSC-ova, da o tome ne postoje pisani ni drugi tragovi te da se cjelokupna retorika uglavnom vodi isključivo o problemu dvojne kvalitete robe.
Iako su dubinski intervjui s maloprodajnim lancima pokazali da neki od njih imaju poteškoća s prekograničnom opskrbom, što utječe na nedostupnost određenih brendova u državi, kao i da distributeri brendiranih proizvoda na hrvatskom tržištu imaju znatno veći utjecaj nego na ostalim europskim tržištima, na razini države ovo u vrijeme provođenja studije uopće nije bilo prepoznato kao tema, a znamo da je slična situacija i danas jer se u javnom prostoru priča i dalje vrti oko istih isprika.
Visina PDV-a, razvedenost obale, malo tržište i ostali uobičajeni sumnjivci, koje se navodi kao glavne razloge zašto Hrvati plaćaju tako skupu hranu, djeluju prilično neuvjerljivo, posebno kad hrvatske cijene usporedimo sa slovenskima.
Nema nikakvih strukturnih problema
Posebno čudi nezainteresiranost regulatornog tijela, Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koja se također nije bavila ovom temom (na njihovim stranicama nismo uspjeli naći ni slično istraživanje), a njihove aktivnosti vezane uz maloprodaju uglavnom se svode na redovno godišnje izvješće o stanju tržišta maloprodaje.
Uz to, 2024. su objavili i istraživanje o odnosu trgovaca i dobavljača u kojemu se teritorijalna dobavna ograničenja niti ne spominju, a zaključak je da ovdje nema nikakvih strukturnih problema u smislu postojanja zabranjenih sporazuma.
Drugim riječima, sve je super, a o cijenama nećemo previše.
Uostalom, kome je skupo, neka kupuje gdje je jeftinije.
Imate prijedlog za Veliku škrticu?
Pišite na: [email protected]
Uključite se u Facebook grupu Velika škrtica, povežite se s najvećom zajednicom potrošača i saznajte odgovore na sva pitanja o kojima drugi šute.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....