Sredinom kolovoza 1979. godine u restoranu Fontana u Gračanima susreli su se Franjo Tuđman i Marko Veselica, jedne od perjanica postkarađorđevske opozicije koja nije utonula u “hrvatsku šutnju”, nego je aktivno nastavila raditi na promicanju svojih ideja. Njima se pridružio i suradnik splitskog centra Službe državne sigurnosti. Potonji je izvijestio: “Na ovom sastanku oformljeno je uže rukovodstvo hrvatskih opozicijskih snaga, a sačinjavaju ga: Tuđman Franjo, Veselica Marko, suradnik Forum, Gotovac Vlado, Šošić Hrvoje”. Međutim, Šošić i Gotovac nisu mogli biti prisutni. Dočim je Gotovčev izbor bio nesporan, Tuđman je tražio objašnjenje od Veselice i suradnika za Šošićev izbor.
Vlado Gotovac
Konspirativne mjere
U suradnikovu izvještaju potom je navedeno: “Po oformljenju užeg rukovodstva, što su svi ocijenili novom fazom, Veselica Marko je konstatirao ‘da je upravo osnovana hrvatska vlada u sjeni’. Tog trenutka Tuđman je naprosto sasjekao pogledom Veselicu i očitao mu pravu lekciju iz ponašanja i konspirativnosti.” Nastavak je protekao u dogovaranju o konspirativnim mjerama prilikom idućih sastanaka, a očito se računalo sa stvaranjem neke vrste organizacije budući da je zaključeno “da taktiku i strategiju donosi isključivo uže rukovodstvo, koje onda u smislu smjernica i instrukcija prenose drugima”.
“Preliminarno je dogovoreno da bi suradnik Forum preuzeo na sebe književničke i znanstveno-lingvističke strukture, kao i kontakte s različitim oponentskim strukturama u SR Sloveniji.”
Kao što je poznato, iza pseudonima Forum krije se jezikoslovac i akademik Dalibor Brozović. Jedan od osnivača i potpredsjednik HDZ-a nakon osamostaljenja Hrvatske u leno je dobio vođenje Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”.
Najizrazitiji oporbenjak u ovoj grupi bio je Hrvoje Šošić, iako rođen 1928., sudionik Križnog puta. Ekonomist koji je najpoznatiji postao po javno izrečenom zahtjevu da Hrvatska bude primljena u UN. Već je ranih 50-ih robijao u Lepoglavi, a zatvorsku kaznu služio je i nakon Karađorđeva. Iako je bio dio inicijativnog kruga za stvaranje HDZ-a, političku je karijeru pokušao ostvariti u nekim drugim strankama, pa i samostalno (osnovao Hrvatsku stranku), no bezuspješno. Ipak, vršio je neke dužnosti vezane uz ekonomsko polje u Vladi i gospodarskoj komori, a kolega Tuđman iz “vlade u sjeni” očito ga nije zaboravio te je 1993. imenovan u Županijski dom Hrvatskog sabora.
Vlado Gotovac, u prvome redu pjesnik i filozof, pa onda novinar i politički disident, još jedan nepartijac, do sloma reformskog pokreta možda je postao najupečatljiviji kao urednik megapopularnog Hrvatskog tjednika, lista Matice hrvatske. Kao član, a potom predsjednik HSLS-a, žestoko je kritizirao Tuđmanovo djelovanje 90-ih, a 1997. godine bio mu je i jedan od protukandidata za mjesto predsjednika Republike.
Prvi sukobi Marko Veselica, kojega se zbog dugogodišnjeg robijaškog staža i neodustajanja od zastupanja vlastitih stavova naziva i hrvatskim Mandelom, bio je sin poginulog partizanskog borca, a postigao je doktorat iz ekonomije. Do 1971. vršio je političke dužnosti u Gradu Zagrebu, Savezu sindikata Hrvatske, bio je jedna od osoba iz samog vrha Matice hrvatske te docent na Sveučilištu koji je oduševljavao mnoge studente. Iz Partije je isključen zajedno sa Šimom Đodanom još koncem srpnja 1971. godine, a nakon Karađorđeva bio je obilježen kao jedan od kolovođa maspoka te je osuđen na sedam godina robije i dobio još četiri godine zabrane nastupa u javnosti. Veselica je tvrdio da je osnivanje HDZ-a bila zapravo njegova ideja, koju mu je Tuđman preoteo. Osnovavši Hrvatsku demokratsku stranku, s godinama je sve više klizio na margine hrvatske politike.
Tuđman je u ovome društvu imao daleko najviši partijski pedigre, sa stažem u NOP-u i činom generala majora. Uplovivši u historiografske vode 60-ih godina, počinju njegovi prvi sukobi s centralističkim, unitarističkim, pa čak i antihrvatskim interpretacijama, u prvome redu NOP-a. Iz Partije je izbačen već 1967. godine, a nakon Karađorđeva dobio je dvije godine robije, ali je pušten već nakon devet mjeseci, možda i zbog Titove opaske da mu se ne “pakuje”. U idućih dvadesetak godina prolifirat će se u jednog od vodećih hrvatskih disidenata, potom postati čelnik HDZ-a i dobiti povjerenje građana za vođenje novostvorene Republike Hrvatske s pozicije predsjednika Republike.
Ocjene pojedinaca
Nastavak konzultiranog izvještaja glasi: “Zatim se prišlo ocjeni pojedinaca koje treba imati u rezervi, držati pri ruci za svaki slučaj, kojima ne treba previše govoriti o aktivnosti užeg rukovodstva, ali ih niti potpuno odbaciti. Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar treba držati po strani, s njima nisu poželjni pretjerani kontakti, oni su puni svoje veličine i nemaju puno povjerenja u druge. Oni su previše uvjereni u svoju nezamjenjivost, a s druge strane previše su pod kontrolom policije, a i da im puno stvari nije jasno. Ovo je bilo mišljenje Franje Tuđmana, kojem se Veselica usprotivio uz zahtjev da s njima treba održavati stalne kontakte, pogotovo s Mikom Tripalom. Odlučeno je da se u prvoj prilici na razgovor s Tripalom pošalje suradnik Forum. Tuđman nije bio suviše raspložen ovim zaključkom. Potom je Tuđman dao ocjenu o nekim istaknutijim ljudima iz Matice hrvatske.”
Najprije je spomenuo Grgu Gamulina, povjesničara umjetnosti, te Miroslava Brandta, povjesničara i, prema većini mišljenja, glavnog arhitekta Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Potonja ga je uloga stajala članstva u SK. Međutim, iako ga je Tuđman ocijenio poštenim, smatrao je da je nepouzdan, a kao prepreku je vidio i činjenicu da je Brandt okružen policijom. Gamulin je, isto kao i Brandt, ocijenjen kao “pošten čovjek po svojim namjerama i osjećajima”. Još za Kraljevine Jugoslavije bio je zatvaran kao ljevičar i partijac, dok je rat najvećim dijelom proveo u zatočeništvu u ustaškim logorima i tek je u travnju 1945. uspio pobjeći prilikom transporta u Jasenovac, koji bi vjerojatno značio i njegovu smrt. Međutim, Tuđman je donekle nejasno kazao da je “kompromitiran i trebao je biti strijeljan 1945. godine. Tada mu je oprošteno, ali budući da ima putra na glavi, nepouzdan je.”
Antikomunističko podzemlje jačalo je nakon čistki 1971.
Jugoslavenski komunistički režim imao je za cijelog svog postojanja unutarnju opoziciju, koja je bila različita po provenijenciji, strateškim nastojanjima i taktičkom djelovanju, generacijskim kriterijima, ideološkim opredjeljenjima i periodima u kojima se pojavljivala. Nakon završetka Drugog svjetskog rata režim se obračunavao s ostacima nekih od uništenih režima i pokreta iz tog rata, kao što su bili križari u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su pružali otpor sve do početka 50-ih godina. Nadalje, na udaru su se našli i svi oni koje je režim označio kao “ostatke poraženih domaćih izdajica” ili pak “narodne neprijatelje”, gdje su se počesto našli oni koji su samo poradi svojeg imovinskog statusa morali biti u najmanju ruku “eksproprisani”, a nerijetko i gore. U kategoriju stvarnih, ali još više izmišljenih protivnika ušle su i navodne pristaše rezolucije Informbiroa ili ibeovci, koji su nakon Staljinova izbacivanja Tita iz kola pravovjernih komunističkih partija i država nastavili vjerovati u nepogrešivost i gotovo božansku narav Gazde u Kremlju. Dakle, u prvim godinama postojanja komunističke Jugoslavije, nemali broj njezinih stanovnika figurirao je kao državni neprijatelj.
U 50-ima i većem dijelu 60-ih opozicija je ponajviše svedena na malene ilegalne grupe, a njihova je aktivnost bila uglavnom svedena na čitanje zabranjene literature i tiskovina političkih emigranata, proturežimskih razgovora, koji su često uključivali i religijsku komponentu. Takva vrsta opozicije ne predstavlja gotovo nikakvu opasnost i brojčano je iznimno malena u odnosu na opoziciju po završetku rata. Međutim, jedan širi krug osoba režim nastavlja gledati s nepovjerenjem i svjesno ga odguruje i drži na samim rubovima društva. Takve će osobe, a u postocima su daleko najbrojniji bili Hrvati, s liberalizacijom mogućnosti putovanja na Zapad i odlaskom na tzv. privremeni rad, masovno od početka 60-ih početi napuštati zemlju. Jugoslavija će osjetiti bumerang-efekt, budući da će upravo mladići koji su ilegalno ili legalno u 50-im i 60-im godinama napustili Jugoslaviju, prednjačiti u nasilnom djelovanju protiv njezinih diplomatskih ispostava u svijetu, kao i pokušajima da izvode nasilne akcije u zemlji.
Nezadovoljstvo će se, zahvaljujući stanovitome popuštanju režima te javljanju reformske struje u redovima hrvatskih komunista, početi iskazivati na sofisticiraniji način. Naime, dobro uvijena, često partijskim metajezikom izrečena, uvijek načelno bazirana na očuvanju i unapređenju “samoupravne i nesvrstane Jugoslavije”, stanovita kritika moći će se u sve većoj mjeri iznositi u javnost. Ipak, takva je tendencija mogla ići samo do određene mjere, jer su neke snažne silnice unutar nastalog hrvatskog reformnog pokreta, popularno zvanog Hrvatsko proljeće, prijetile detroniziranjem partije s njezina položaja u državi, ali i državi samoj. Antun Vujić, tada jedan od mladih sudionika reformskog pokreta, piše da je “Hrvatsko proljeće demostriralo suprotnost između partijske države i demokracije uopće”.
Osvrnuvši se na iskustva Proljeća s nekoliko dekada odmaka, i Savka Dabčević-Kučar zaključila je da u jednopartijskim sistemima “nema pravih, realnih izgleda za stvarnu demokratizaciju”.
Osim što je režim stao na kraj skromnim liberalizacijskim i demokratizacijskim promacima, on je gušenjem reformnog pokreta zaustavio razvoj i svega onoga što se može nazvati hrvatskom nacionalnom komponentom Proljeća. Osim što je ugasio nadu onih koji su smatrali da će ta gibanja dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države (povjesničar Zdenko Radelić o tome piše: “Među članstvom Matice hrvatske i studentima rašireno je uvjerenje da je svaka Jugoslavija tamnica Hrvata, a da su hrvatski komunisti izvršili nacionalnu izdaju”), razočarao je mnoge koji su vjerovali u reformu jugoslavenske državne zajednice. Široka čistka koja je zahvatila velik broj ljudi, među kojima je bilo mnogo onih koji su do toga trenutka vjerovali u održanje Jugoslavije, dovela je do ponovnog rasta unutarnje opozicije režimu. Povjesničar James Sadkovich u tom je kontekstu napisao: “Obračun u Hrvatskoj stoga je uspostavio red, ali uz cijenu stvaranja domaćeg antikomunističkog i antijugoslavenskog podzemlja koje nije postojalo prije 1972. godine i koje se tijekom 80-ih godina pojavilo kao matica hrvatske politike”.