„Najdraže godišnje doba mnogih ljudi je proljeće, vrijeme buđenja prirode, cvata, mirisa, sunčana i topla vremena, druženja na otvorenome i izleta. Ono na sjevernoj polutki počinje 21. ožujka, odnosno na proljetnu ravnodnevnicu, ekvinocij, kada dan i noć traju jednako dugo. Proljeće završava 21. lipnja, na dugodnevnicu ili solsticij, najduži dan u godini i najkraću noć”, govori u emisiji Jezik i govor magistar hrvatskog jezika i književnosti Lobel Filipić s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Prema njegovim riječima hrvatski jezik sačuvao je praslavensku podjelu na četiri godišnja doba - vesna, ljeto, esenь i zima - samo s drugim nazivom za prvo godišnje doba, za proljeće. Iako se riječ vesna izgubila u hrvatskome u značenju proljeća, ostala je, kaže Filipić, zabilježena u mitologiji jer je Vesna ime slavenske božice proljeća, simbola rađanja i obnove. Inačice riječ vesna u značenju proljeća nalazimo u ruskome, poljskome i ukrajinskome.
„Zanimljivo je da u slavenskim jezicima postoji još jedna riječ koja znači proljeće, a to je riječ jar. Ona znači i mlad, novorođen te godina. Riječ jara označava vrućinu. Ta su se značenja zadržala u izrazima jaro žito, jara pšenica – mlado žito, mlada pšenica, te jarko sunce – vruće sunce. Naziv jar zadržao se u slovačkome i češkome u značenju proljeća. Kao i s božicom Vesnom, spomen te riječi vidljiv je u imenu Jarilo ili Jar koji je slavenski bog rodnosti i vegetacijskoga ciklusa, sin boga Peruna i muž svoje sestre Morane. S njegovim su kultom povezane neke proljetne obredne svečanosti u slavu obnovljene prirode i klijanja usjeva. Jarilo se ponovno slavio u lipnju, kada se žanje rano žito, odnosno jara pšenica”, naglašava Filipić dodajući da je prvotno značenje riječi proljeće ono što prethodi ljetu, ono što je prije ljeta. Predmetak ili prefiks pro sa sličnim značenjem imamo u riječi proreći, unaprijed nešto reći.
„Naziv proljeće može se čuti u hrvatskim govorima u različitim oblicima: pramaliće u Dalmaciji, mlado leto ili mladleto u Istri, protuletje i protulitje u Hrvatskome zagorju. Ovi nazivi u organskim govorima poprimaju razne fonetske i fonološke oblike poput pramaliće, pramaljeće, proliće, pretuljet, protuletje, protolitje, protulitje. Zanimljiv je naziv vuleća koji se rabi primjerice u bednjanskome kraju. Poštokavljeno taj bi naziv glasio uljeća sa značenjem neljeto. Predmetak u sa značenjem n nalazimo i u pridjevu ubog, odnosno nebog koji ima negacijsko značenje, onoga koji je jadan, bijedan jer je imenica bog značila dobrobit i blagostanje”, zaključuje Lobel Filipić.
Poštovani gledatelji i čitatelji, pitanja u vezi s hrvatskim jezikom i govorom možete nam poslati na našu e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.