Zove se Ivo Franič. Ali, nautički Jadran zove ga Panda. Ima ju tetoviranu i na nadlaktici. Razlog? Pa... Simbolički.
- Na jedno, možda i prvo, jedrenje stigao sam sa smučarskim naočalama. Poslije par dana mora, skinuo sam ih. Lice crno, a oko očiju sve bijelo - smije se dok mu se lice izvlači u tu karakterističnu pozitivu, koja, i bez te anegdote, poprima obrise tog dobrog medvjeda.
No, Panda ne gostuje na ovim stranicama samo zbog nadimka. Panda je, naime, jedna od jedriličarskih ikona, koji je s hrvatskim legendama bio član kultnog ACI No1, prvog našeg maksikrstaša, ali i dio više transatlantskih i mediteranskih regata i đita. Po struci je, inače, električar.
- Ma, ne bih se hvalio, ima mnogo boljih od mene. I značajnijih. Danas, meni su to zlatne i vrijedne uspomene. Evo, kad vidim tvog kapetana Geru i skipera Milana, uspomene samo naviru. I dokazuju koliko smo stari... - smije se.
- Najprije sam, čini mi se 1989. vidio oglas u Delu. Tražila se posada. Prijavio sam se na oglas, došao i upoznao Damira Miloša, velikog hrvatskog nautičara. Odradio sam 15-dnevni tečaj, druge godine opet i onda su mi kazali da bih i ja mogao postati instruktor. Meni je to bilo wow. I tako je krenulo, stizali smo svake zime jedriti, pogotovo ovdje na Žutu, po svakakvom vremenu i dobu dana, a potom smo odrađivali i tečajeve. Nakon toga, ja sam baš svaki slobodan trenutak koristio da budem pod jedrima. Ja sam, znaš, i kao mali želio jedriti, živio sam u Kopru i otišao sam u jedriličarski klub i rekli su mi da moramo izbrusiti jedan brod i da možemo biti na toj šljuki. Imao sam deset godina, i zajedno sam prijateljem sam doista šljuku obrusio, ali nakon toga su oni tu šljuku dali nekom drugome. U životu poslije nogom nisam kročio tamo... Uglavnom, kasnije smo se, eto, okupili, devedesetih je kupljen taj ACI No. One, prvi maksikrstaš na ovoj strani Jadrana. Bili smo zeleni, ali puno smo se učili, a cilj je bio da idemo na put oko svijeta... Nažalost, stigao je bio rat pa je plan propao.
Potom je Franič zajedno sa 16 drugih suvlasnika ušao u priču oko Nautičke Akademije.
- Odličnog projekta, koji se kasnije razvodnio, no Škola i dalje ide, a i naš dragi Živko Matutinović i dalje je tamo. On je genijalac. S njim nikad nije bilo dosadno. Jednom je Kanarima nekoj curi kazao da je naš brod njegov brod, pa smo ga dočekali uz pasarelu u službenim uniformama. Ma šou... Ali ide vrijeme.
No, nautičarima, dokazuje ova petoljetka koju udaram na Patroli, godine ne škode. Dapače. Geri, recimo, a nije da mu se imamo potrebe ulizivati, nikad ne bi dale njegove. Pandi, koji ima 69, također. Duh prkosi, i to jako.
- Jedrenje je život, a priče... S ACI-jem sam išao od Genoe do Cadiza, pa do Kanara, ali sam tada morao sići s broda jer sam jedini bio zaposlen. Ali sam sa slovenskim brodom Issom išao od Portorika do Azora. Te su priče opisane su na nautičkom portalu Morsko prase. Slušaj, jednom nam je pri toj điti Atlantikom na brod sletjela ranjena ptica, meni na ruku. To, inače, označava sreću, doduše i sova nam je jednom sletjela na križ od jarbola. A ptičica? Čuvali smo je jedno tjedan dana. Onda je poletjela, živa i zdrava.
Tako su i oni, dakle, preletjeli Atlantik. Da bi desetak godina kasnije, na njegov brod sletjela jedna druga ptičica. Bitnija, životna.
Pandu smo, naime, sreli na otočiću i marini nadomak Kornata, gdje život nije siv, nego - Žut, kao što pjesma kaže. Brod mu, doduše, nije žut, ali životna suputnica jest. Doduše, to se kaže da je plavokosa, ali ajde, ne zamjerite. Uglavnom, stara nautička istina kaže: najbolja provjera uoči braka je odvezati se i ploviti zajedno neko vrijeme. Jer, u tom malom, skučenom prostoru na vidjelo izlaze sve karakteristike. I mahom su se veze i brakovi znali razbijati o hridi brzo nakon uplova. Pa bi po povratku, isplovili oni bračni brodići...
- Bio je Muhekov memorijal, kojeg je organizirao veliki Mladen Šutej, a ja s njime bila na jednom jedrenju, nakon čega je on zvao moju cimericu i mene. Ona nije mogla, a kod ove je ekipe bilo mjesta. Tada je Miloš nazvao Šuteja da pita tko to ide s nama, a Mladen je rekao '65. godište. No Miloš je pomislio 65 godina. I veli "dolazi nam neka stara". A kad ono, ja stigla na brod. I tada smo se Ivo i ja upoznali - priča nam danas gđa. Franič, Martina, inače vrsna radiologinja u zagrebačkoj Traumi, koja je počela jedriti godinu dana prije upoznavanja.
- I da vam odmah velim: kupili smo prvo šestmetarski Žut 600, a iako smo mi mali, u njemu nismo stajaću visinu. Pa smo kupili ovaj na Lagu Maggiore 2018., Jeanneau 24, i taj nam je taman. No, kad smo ga doveli, shvatili smo da moramo uložiti u njega još 7.500 eura, krivo smo ga pregledali. Šlag me htio strefiti. Ali, ajde, riješili smo to. A zašto se zove Nita? PO vicu. Prvo ga nismo htjeli nikako nazvati, samo registracija, ali kak ćemo, pa ovo, pa ono, pa se pojavio vic o piletu i zeki, koji puše travu. I pile stalno govori da ne osjeća "nita". Da bi na kraju vica, na opetovano pitanje i runde zeke, pile odgovorilo: "Nita... ni kjun, ni nogice, ni kjijca, nita..." I eto imena - smiju se dok oko njih lebdi izuzetna pozitiva i vibra. No, uglavnom, na brodu se nikad nismo posvađali, baš nikad.
Jer, more im je sve. Spona.
- Imam sedam tjedana godišnjeg i sve smo na moru. S ovim brodom barem četiri tjedna. Vodimo i moje kolegice, koje učimo jedriti. Panda to dobro podnosi - još jedna runda smijeha i pozdrav. Čeka ih vjetar. I nova runda po Jadranu. Njihovoj jedinoj bazi.
"A nita, do drugog puta...", pozdravljamo se uz gutljaj gin tonica. Koji je krijepio briljantno, baš poput njihove priče...
