Naš pohod na tvrđavu svetog Mihovila na otoku Ugljanu lakše je izvediv nego što je to zamišljeno u 13. stoljeću kad je ona sagrađena. Na rutu dugu 3,5 kilometara krećemo automobilom, iako na početku vidimo popunjena parkirna mjesta koja ukazuju da ima više ljudi koji penjanje do tvrđave odrađuju s većim avanturističkim duhom od nas.
I dok se vozimo prema gore na kotačima, srećemo desetak avanturista koji uspon odrađuju pješice ili biciklom. Zvizdan je već upekao, a lagani povjetarac u zraku spašava sve od pasje vrućine u ljetno podne. Jedan nam umorni par diže palce u nadi da će naš klimatizirani automobil postati njihova prečica do vrha, ali iz 10 stupnjeva hladnijeg ambijenta slatko se smiješimo jer u našem vozilu više nema mjesta.
Tvrđava je u 20. stoljeću više puta bila bombardirana jer se u njoj nalazio odašiljač. On je sad premješten pa bi građevina obnovom mogla postati sjajna turistička lokacija jer joj bivša funkcija narušava srednjovjekovnu ljepotu. Štoviše, to je i plan, da postane centralna točka biciklističkih i pješačkih ruta, a sanja se čak i o nekom direktnom spoju s Prekom.
U tom se kontekstu spominje i žičara, čime bi se gore mogla zavrtjeti i umjetnička priča s kakvim koncertom ili predstavom. To zvuči senzacionalno, baš kao i mnogo ostvarljivija priča po kojoj bi se uskoro na "otočkoj magistrali" nad Sutomišćicom trebao osvanuti vidikovac koji će puknuti pogled ka marini, mjestu i specifičnom nogometnom terenu, koji redovito dobiva svoje mjesto u izborima za najatraktivnije stadione svijeta.
Nekoliko smo se minuta penjali po kamenim ostacima koji nas dovode do vrha odakle puca očaravajući pogled na sve strane. Od Zadra i pregršt otoka njegova arhipelaga pa sve do Kornata. Da je barem dan ranije puhnula bura pa da pogled prema horizontu otkrije još više otoka hrvatske obale.
