Godine 1988., prvakinja zagrebačkog HNK Ena Begović ostavila je snažan dojam kada je na konferenciji za novinstvo u povodu nagrada na pulskom festivalu objavila da se odriče Zlatne arene za epizodnu ulogu u filmu “Glembajevi”. Bila je povrijeđena što je uloga barunice Castelli proglašena sporednom (glavnu nagradu pobrala je - ne biste vjerovali - Neda Arnerić za nastup u erotskoj melodrami Lordana Zafranovića “Aloa - Praznik kurvi”), a možda se i solidarizirala s redateljem “Glembajevih” Antunom Vrdoljakom koji je šutnut u stranu u korist “Života sa stricem” Krste Papića.
Nesretne uloge
Te sam godine bio u Puli i imao dosta prigovora na njezinu ulogu u Vrdoljakovu filmu. Prema Krležinoj drami “Gospoda Glembajevi”, baru-nica je morala biti starija od mladoga Leona Glembaja, svoga pastorka koga je zavela u “nježnoj” dobi. Njega je glumio 17-godina stariji Mustafa Nadarević, što je zbivanjima pridavalo nestvaran štih.
Ipak, Vrdoljak je vjerojatno bio pobornik klasične hollywoodske škole po kojoj nije nikakav problem ako zreli glumci igraju klince. Kako inače objasniti da postariji Norma Shearer i Leslie Howard mogu glumiti tinejdže-re iz Verone Romea i Juliju u ekranizaciji komada Williama Shakespearea? Ili da je u filmu “Sjever sjeverozapad” Jessie Royce Landis samo tri godine starija od Caryja Granta, koji je igrao njezina sina?!
Ena Begović nije bila loša u “Glembajevima”, ali je vjerojatno sve bolje funkcioniralo u zagrebačkom HNK desetljeće kasnije, kad je Leona glumio tri godine mlađi Rene Medvešek. U to doba ona je dobila i konačno prihvatila Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu u filmu Zorana Tadića “Treća žena”, ali je posrijedi opet bio nesporazum. U toj osebujnoj preradi klasičnog špijunskog film noira “Treći čovjek” ona je igrala ulogu obične cure kojoj glamurozna prijateljica Alma Prica preotima dečke. Nije li možda trebalo obrnuti uloge?!
Rođena Splićanka, započela je filmsku karijeru tako što je statirala kao studentica u Zafranovićevoj “Okupaciji u 26 slika” (glumila je u sceni u kojoj se radnici spremaju na otpor okupatorskom režimu), da bi je zatim otkrio Ljubiša Ristić u televizijskom filmu “Goran”, poetskoj i prilično enigmatičnoj TV biografiji Ivana Gorana Kovačića.
Zafranović je ispravio propust iz svog prethodnog filma i povjerio joj glavnu ulogu u “Padu Italije”, u kojem je imala prilično provokativne erotske scene s poljskom glumačkom zvijezdom Danielom Olbrychskim.
Kad je nakon ruralne melodrame “Hoću živjeti” shvatila da je u domaćem filmu svlačenje obavezna stvar, vratila se kazalištu i tek povremeno prihvaćala filmske ponude. Nije bila izbirljiva jedino kada su u pitanju bili prijatelji. Igrala je čak u tri filma Jakova Sedlara: u “Fergismajniht” zabavno je utjelovila novinarku, inačicu Tanje Torbarine, igrala je Lauru Lenbach u “Agoniji” i zasigurno bi bila dojmljivija da Sedlar ima više redateljskog nerva, no krajnja je bizarnost uloga u “Četveroredu”, u kojem je dobila ulogu Židovke koja radije bježi s ustašama nego da dočeka partizane.
Prirodna, suverena, sjajna
Ena Begović je zapravo velika propuštena šansa hrvatske kinematografije. Izgledala je glamurozno i mogla je glumiti što je htjela, kako fatalnu ženu zbog koje se umire, tako i komične uloge.
Dva primjera. U prvijencu Živorada Tomića “Kraljeva završnica” nastupila je samo u prvoj trećini filma. Po uzoru na “Psiho” i nezaboravnu Janet Leigh, utjelovila je junakinju koja strada nakon pola sata radnje, ali njezina odsutnost je zapravo prisutnost: to mogu samo velike glumice!
U komediji Snježane Tribuson “Tri muškarca Melite Žganjer” glumila je junakinju meksičke sapunice, koja stjecajem okolnosti stiže u Zagreb. Slabija glumica bi u takvoj ulozi karikirala i šmirala, no Begovićka joj je naprosto podarila svoju karizmu. Bila je prirodna, suverena i sjajna. Šteta što je puno češće nismo gledali u takvom izdanju.