U ljeto 1943., dok je Europa još gorjela u plamenu rata, na ruskim stepama započela je bitka kakvu svijet dotad nije vidio - sukob milijuna vojnika i tisuća tenkova, u kojem se odlučivala sudbina Istočnog fronta.
Bitka kod Kurska, vođena od 5. srpnja do 23. kolovoza, označila je konačni slom njemačke inicijative na Istočnom frontu i zapečatila sudbinu Hitlerove ofenzivne strategije. Na tom dijelu bojišta sudarila su se dva kolosa - nacistički Wehrmacht, još uvijek moćan i opasan, i Crvena armija, obnovljena, bolje opremljena i, što je najvažnije, poučena krvlju Staljingrada.
Operacija ‘Citadela‘
Nakon katastrofe kod Staljingrada, Hitler je bio odlučan vratiti inicijativu. Izbor je pao na tzv. kursku izbočinu, dio fronte koji je stršao prema zapadu poput klinastog džepa dubokog gotovo 200 kilometara i širokog 150. Plan je bio jednostavan, barem na papiru: njemačke snage iz pravca sjevera i juga trebale su okružiti i uništiti sovjetske snage unutar izbočine.
Nazvana Operacija Citadela, bila je to posljednja velika njemačka ofenziva na Istočnom frontu. Hitler je bio toliko opsjednut njome da je čak nekoliko puta odgađao početak čekajući nove tenkove Panther i Ferdinand. To će se ispostaviti kobnom pogreškom.
Otvoreno je slavio Staljinovu smrt, a onda je pošlo po zlu...
Sovjeti, zahvaljujući mreži špijuna u Švicarskoj i Velikoj Britaniji, znali su gotovo sve o planu. Umjesto preventivnog udara, odlučili su igrati na kartu obrane, i to temeljite: izgradili su osam slojeva rovova, minskih polja, protutenkovskih prepreka i topničkih položaja. Više od 500.000 protutenkovskih mina čekalo je njemačku vojsku. Bio je to zid čelika i zemlje koji je trebao zaustaviti najveći oklopni napad u povijesti.
Početak pakla
U zoru 5. srpnja 1943., njemačka artiljerija otvorila je vatru, a za njom su krenule stotine tenkova. Na sjeveru je napredovala 9. armija pod Modelom, a na jugu 4. oklopna armija pod Mansteinom. Iako je napad bio silovit, napredak je bio spor i krvavo plaćen - minirana polja i sovjetska topnička vatra činili su osvajanje svakog metra izuzetno skupim.
Najžešće borbe vodile su se kod Prohorovke, gdje se 12. srpnja sukobilo oko 1000 tenkova u prostoru manjem od 10 kvadratnih kilometara. Na tom užarenom tlu, tenkovi su pucali gotovo iz neposredne blizine, a mnogi su se sudarali kao automobili u prometnoj nesreći. Borba je trajala cijeli dan, a kraj dana donio je stravičan prizor: zgarišta, kolone uništenih tenkova, izgorjeli tenkisti i spaljena i krvava stepa.
Ironično, iako su Sovjeti pretrpjeli veće gubitke u tom konkretnom okršaju, strateški ishod je bio u njihovu korist. Nijemci su ostali prikovani, iscrpljeni i bez mogućnosti za proboj.
Slom Citadele i sovjetska kontraofenziva
Već 17. srpnja bilo je jasno: Citadela je propala. Hitler je počeo preusmjeravati trupe na Zapad, gdje je Mussolinijev režim bio pred kolapsom. Wehrmacht više nije imao snage za nastavak ofenzive. Uslijedila je sovjetska protuofenziva kod Orelja na sjeveru, a zatim i Belgoroda i Harkova na jugu.
Crvena armija je sada bila u ofenzivi. Od Kurska nadalje, Sovjeti su neumoljivo gurali prema zapadu, kroz Ukrajinu i Poljsku. Kursk je bio prekretnica i to ne samo taktička, već i psihološka. Mit o nepobjedivosti njemačke vojske konačno je srušen.
Tehnologija i taktika: Kad tehnika zakaže
Hitler je mnogo polagao u novu generaciju oružja - teške tenkove Panther, samohodne topove Ferdinand i modificirane Tigrove. Međutim, mnogi su tenkovi stigli na bojište s tehničkim manama, a logistika i popravci nisu mogli držati korak s potrebama.
Hitler je odugovlačio, njegov najbolji general bjesnio, a Crvena armija spremila im je pakao
S druge strane, Sovjeti su se oslanjali na već dokazani T-34, brži, jednostavniji za proizvodnju i popravak. No, njihova prava prednost bila je u brojnosti, prilagodljivosti i obrambenom planiranju. Sovjetski zapovjednici poput Rokosovskog, Žukova i Vatutina koordinirali su obranu do savršenstva. Bitka kod Kurska nije bila samo vojni obračun - bila je to prava industrijska bitka, sukob dviju ratnih mašina koje su doslovno trošile čelik i ljude brže nego što ih je bilo moguće nadomjestiti.
Naslijeđe i značenje
Bitka kod Kurska označila je kraj njemačkih ofenzivnih kapaciteta na Istoku. Nakon nje, Wehrmacht je bio u stalnom povlačenju. Bila je to i poruka saveznicima - Sovjeti su dokazali da mogu ne samo preživjeti, nego i pobjeđivati u velikim operacijama.
Za mnoge povjesničare, Kursk je prava prekretnica rata u Europi - veća i od Staljingrada, jer je bio prvi slučaj da su Sovjeti u potpunosti predvidjeli, zaustavili i porazili njemačku ofenzivu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....