Ako zadnjih dana pogledamo stanje globalno, i onda posebno u regiji oko Perzijskog zaljeva, baš nitko ne može reći kako ne živimo u zanimljivim vremenima. S jedne strane, početak listopada obilježava činjenica da su i Sjedinjene Države i Izrael usred predizbornog razdoblja – izraelski parlamentarni izbori zakazani su za 27. listopada i na njima se Benjamin Netanyahu bori za politički opstanak, dok SAD 3. studenog imaju kongresne izbore čiji bi gubitak za Republikance lako mogao značiti i otpočinjanje niza novih procedura opoziva za predsjednika Donalda Trumpa.
Rat u Iranu
Na obje ove političke scene uvelike utječe još itekako aktualni rat u Iranu, kojeg su SAD i Izrael započeli 28. veljače ove godine, a usprkos najavama o trajanju od dva, tri ili četiri tjedna – on i dalje traje. Dapače, 1. listopada ujedno predstavlja njegov 216. dan. Iako su borbene operacije bile koncentrirane u njegovih prvih 39 dana, pa onda još i na borbene periode u drugoj polovici srpnja i početkom rujna – vojna djelovanja su zapravo trajala većinom čitavog tog razdoblja, s posebnim naglaskom na američku vanjsku pomorsku blokadu Hormuškog tjesnaca kojom se nastojalo odgovoriti na iranska nastojanja za nacionalnom kontrolom tamošnjeg prometa, te dodatno i ograničiti iranski pomorski izvoz nafte (ne bi li se ekonomskim pritiskom srušilo vlast ili je barem prisililo na kakve kompromise).
Kako izgleda, u takvim okolnostima Sjedinjene Države drži nada da su Iran i njegova privreda na rubu propasti i pritisak treba održati samo još malo do neke vrste pobjede – dok izgleda da u Iranu očekuju nešto slično za SAD, trudeći se da održe pritisak na globalne tokove energenata na Bliskom istoku ne bi li se visoke cijene nafte i njenih derivata odrazile i na američku političku scenu na kojoj Donald Trump izgleda ima popriličnih problema s popularnošću (što bi se za koji tjedan lako moglo odraziti na republikansku kontrolu i Senata i Zastupničkog doma u Kongresu).
Malo je nade da će se smiriti situacija s Iranom, a svijet je, čini se, dobio još jedno žarište
Takve su računice eskalirale od 23. do 28. rujna tijekom održavanja jesenskog zasjedanja Ujedinjenih naroda u New Yorku, kada su se u istoj zgradi našle i američka i iranska delegacija, kao i svi brojni posrednici u njihovom dosadašnjem pregovaranju. Dok je američki predsjednik Donald Trump u svom govoru pred Općom skupštinom UN-a u utorak 22. rujna ponovio tvrdnje o iranskoj utrci prema nuklearnom oružju te opet otvorio mogućnost „anihiliranja“ Irana, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Aragchi odgovorio je u petak 25. rujna objavom nekoliko dana ranije prema SAD odaslane ponude da Iran unutar 7 dana otvori promet Hormuzom i započne pregovore o nuklearnim pitanjima.
Preduvjet za to bi navodno bilo vraćanje SAD-a odredbama „Memoranduma o razumijevanju“, potpisanog između dvije države sredinom ovoga lipnja, što Donaldu Trumpu nije odgovaralo. On je ponudu u subotu 26. rujna i izričito odbio – jer Iran „želi sklopiti sporazum po kojem oni odmah otvaraju Tjesnac, jer gube baš jako“ – pa se kriza nesmanjenom žestinom nastavila.
Pomorski promet sve rizičniji i skuplji
Iako je zadnjih dana postalo jasno da Iranu u 2026. godini prijeti gospodarski pad od barem 5,4 posto, uz inflaciju koju je MMF još u srpnju procjenjivao na oko 68,9 posto godišnje (a Trump u UN-u prije desetak dana opisivao kao „više od 300 posto“) – još su spektakularniji učinci koje iranska i američka blokada prometa kroz Hormuz ima na brodarstvo. S jedne strane, zadnjih se tjedana ustrajno čuje kako Iran praktično više ne izvozi naftu i derivate morskim putem – dok zemlje Perzijskog zaljeva ipak uspijevaju Hormuzom transportirati sve više brodskih tovara, i to pod aktivnom zaštitom Sjedinjenih Država.
Ta zaštita je do početka mjeseca obuhvaćala i boravak ratnih brodova SAD-a u Omanskom zaljevu, da bi se od navodnog iranskog isprobavanja novih protubrodskih raketa „Qassem Basir“ 6. rujna izgleda bilježilo njihovo odmicanje od iranskih obala (radi navodnog gađanja nosača zrakoplova USS George Washington (CVN-73) tim novim raketama s optoelektroničkim vođenjem). S druge strane, treba napomenuti da se sredinom rujna čulo i za iranski raketni napad na civilni brod „M/V St. Helena“ (plovilo donedavno u službi privatnih kompanija za zaštitu brodskog prometa) – da bi tom prilikom na njemu izgleda bilo ozlijeđeno 8 američkih marinaca za koje se pretpostavlja da, ukrcani na razna civilna plovila u Hormuzu, sada čine barem dio obrambenih mjera SAD za zaštitu tamošnjeg pomorskog prometa.
Kako bilo da bilo, takva američka zaštita je zadnje vrijeme uspjela ojačati promet tankera kroz Hormuz, pa dok neki izvori navode protok nafte usporediv onom prijeratnom (samo bez iranskoga udjela) – drugi promatrači to ipak svode na transport oko 13 milijuna barela dnevno, ili barem 6 milijuna barela dnevno manje od predratnih standarda. Doduše, takav brodski promet uz Omansku obalu Hormuza gotovo je svakodnevno pod iranskim napadima raznolikim naoružanjem, tako da je rujan završio kao jedan od mjeseci s najviše napada na brodove od početka ovog rata. Svi su ti incidenti doduše ispali nedovoljni za kompletno zatvaranje prometa u Hormuzu, ali su bili itekako dovoljni za održavanje visokih premija rizika za tamošnji brodski transport svih roba.
Konkretno, moglo se čuti da brojne zaljevske države koriste manja plovila (pretežito u državnom vlasništvu) koja prolaze Hormuzom ugašenih identifikacijskih sustava i onda naftom dopunjavaju velike tankere u Omanskom zaljevu. Prema UK Centru za operacije pomorske trgovine (UKMTO) na tjednoj razini govori se o barem oko 130 tranzita u Zaljev i još 130 iz Zaljeva (prema izvještajima SAD i brojenju plovila s upaljenim AIS identifikacijskim sustavom, što znači da bi ukupni prolazi u svakom od smjerova trebali biti i poprilično veći, no ipak daleko od predratnih preko 130 brodova dnevno), a samo 30. rujna bila su zabilježena 3 iranska napada na takve tankere u Hormuzu.
No, cijena plovidbe tankera je zato eksplodirala, pa VLCC tanker na dvadesetak dana dugoj ruti iz Perzijskog zaljeva do Kine zarađuje oko 1,26 milijuna USD dnevno (prije rata je to koštalo do 120 tisuća USD na dan), dok plovidba istog takvog VLCC tankera na sigurnijem i nešto kraćem putu od Omana do Kine sada košta preko 862 tisuće USD dnevno (dok sigurniji transport od Zapadne Afrike do Kine nosi oko 520 tisuća USD dnevno).
Slični porasti cijena bilježe se i kod manjih tankera za prijevoz naftnih derivata – koji na rutama od Indije prema odredištima na Pacifiku bilježe zarade od 40 do 70 tisuća USD dnevno – što onda utječe i na formiranje iznimno visokih konačnih cijena takvih derivata (koji sada i globalno sve više nedostaju). Uglavnom, kako se moglo čuti od pojedinih velikih naftnih kompanija – kriza energenata o kojoj se govori već mjesecima sada je pred vratima, razne rezerve kojima je ona zadnjih mjeseci bila ublažavana uvelike su potrošene, a neravnoteže u pomorskom prometu samo dodaju na razmjerima problema.
Rat u Jemenu kao novi faktor nestabilnosti
U sjeni ovog ratovanja prošla su i razna izraelska vojna djelovanja u Gazi, Libanonu i širom Sirije, a onda i novo oživljavanje građanskog rata u Jemenu od sredine srpnja ove godine, čime je bilo prekinuto tamošnje primirje sklopljeno posredovanjem Ujedinjenih naroda 2. travnja 2022. godine. No, baš se Jemen pokazao izuzetno zanimljivim, budući se to poprište posrednog ratovanja Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata protiv Irana pokazalo i globalno bitnim početkom rujna, kada je krenula i ozbiljnija kopnena ofenziva dobro pripremljenih jemenskih hutista.
Uz borbe koncentrirane oko prometnog čvorišta Taiz i u jemenskom guvernoratu Marib, uskoro su u ruke hutista počeli padati i obalni krajevi uz Crveno more. Nakon zauzimanja luke Mokha 10. rujna, oni su nastavili brzo kretanje prema jugu uz obalu i uskoro okupirali i luku Dhubab te otok Perim, usprkos i sve brojnijim zračnim napadima Ratnog zrakoplovstva Saudijske Arabije (države kojoj su Sjedinjene Države tih dana odbile pružiti djelatnu savezničku borbenu potporu usprkos višekratnim zahtjevima vlasti iz Rijada).
Svime time su hutisti zadnjih dvadesetak dana završili u vlasti samog tjesnaca Bab al-Mandeb (na izlazu Crvenog mora u Adenski zaljev), čime je bio olakšan i njihov direktni nadzor tamošnjeg brodskog prometa – što je posebno bitno ako se ima u vidu činjenica da su oni još od sredine kolovoza govorili o blokadi saudijskog prometa kroz Bab al-Mandeb, što je itekako otežalo i produžilo izvozni put nafte sa sjevernije položenih naftnih instalacija Saudijske Arabije na Crvenom moru. Naravno, čitava se priča onda dodatno zakomplicirala i nizom eksplozija na pumpnim stanicama saudijskog naftovoda „Istok-zapad“ 11. rujna – za što su mnogi u prvi mah optuživali hutiste iz Jemena, da bi se onda ipak ustanovilo kako je šteta izvedena dronovima iz Iraka (doduše, opet iz kruga oružanih skupina bliskih Iranu).
Zastoj prijevoza nafte iz uvelike blokiranog Perzijskog zaljeva prema saudijskim naftnim terminalima luke Yanbu u Crvenom moru koštao je svjetska tržišta 3 do 5 milijuna barela nafte dnevno (oko 4 posto ukupne svjetske dnevne potrošnje), a nužni popravci traju i dalje. Ipak, početkom ovoga tjedna čulo se o uspostavi transporta za oko pola prethodnih kapaciteta tog naftovoda, dok nije jasno koliko će trajati kompletni radovi. Takve dobre vijesti tek su rubno utjecale i na svjetska naftna tržišta, budući da Saudijska Arabija zadnje vrijeme svoje velike tankere ondje puni tek do pola (da bi takvi mogli proći kroz Sueski kanal), a onda se na mediteranskim obalama Egipta dopunili do kraja i krenuli u dugi zaobilazni put oko Afrike, prema konačnim svjetskim kupcima takve nafte.
Novi napadi – nove opasnosti
Uz sve to, potpuno je otvoreno pitanje kako će na izvoz nafte naftovodima mimo Hormuza utjecati jučerašnji napadi. Naime, hutisti iz Jemena su izgleda u srijedu 30. rujna ujutro uspjeli izvesti udar na prostor ogromnih naftnih polja Sjeverni Ghawar (a ne na područje nedalekih prerađivačkih postrojenja u mjestu Abqaiq, kako je to prvotno izgledalo). No dok su požari trajali čitavog dana (dim se rasprostirao na oko 90 km), još nije jasan učinak ovih napada bilo na funkcioniranje ogromnih petrokemijskih pogona u mjestu Abqaiq (koji naftom iz polja Ghawar direktno hrane saudijske naftne terminale Ras Tanura i Juaymah na Perzijskom zaljevu), bilo na rad saudijskog naftovoda „Istok-zapad“ koji svoje polazište ima baš u kompleksu Abqaiq na istoku Saudijske Arabije (i kojem se taman krenulo dovršavati popravke na njegovu zapadnom kraju).
Za razliku od napada na Saudijsku Arabiju, što se pripisuje hutistima, jučerašnji popodnevni napad na Ujedinjene Arapske Emirate bio je posljedica iranskih raketa. Tom je prilikom pogođen kompleks Bu Hasa jugozapadno od Abu Dhabija, jedno od najvećih tamošnjih kopnenih naftnih i plinskih polja. Mnogo dima i požari vidljivi iz satelita ukazuju na veće štete kod ovih izvora koji naftom opskrbljuju i emiratski naftovod Habshan-Fujairah (Abu Dhabi Crude Oil Pipeline – ADCOP), drugu bitnu regionalnu naftovodnu trasu koja zaobilazi ratom zatvoren Hormuški tjesnac.
Šest mjeseci rata: Iran je ozbiljno ranjen, Amerika je u problemima, ali još gore je prošao Izrael
U takvim okolnostima dodatnu misteriju predstavljaju i planovi Irana kao odgovor na izostanak ispunjenja njihovog traženja od 16. kolovoza ove godine da Sjedinjene Države dignu svoju pomorsku blokadu u roku od maksimalno 45 dana. Taj je rok navodno bio postavljen od iranskog Vrhovnog vijeća nacionalne sigurnosti, a istekao je također u srijedu 30. rujna. Dok neki izvori spominju možda i nasilne iranske mjere za rušenje američke blokade, drugi se tješe činjenicom da pregovori preko posrednika i dalje intenzivno traju – iako je teško od njih nešto očekivati prije već spominjanih izbora u Izraelu i SAD-u.
Ipak, lako je biti zabrinut kada se vide mjere objavljene širom Irana u utorak 29. rujna – gdje je po prvi put sustavno proglašena posebna pripravnost u 46 strateških infrastrukturnih kompleksa širom zemlje, dok se širom juga države navodno vojsci podijelilo i opremu za dekontaminaciju i NBK zaštitu u očekivanju većih napada iz inozemstva.
Irak nema ništa s time…
Dok napetosti očigledno rastu u očekivanju izraelskih i američkih izbora te moguće obnove aktivnog ratovanja, treba napomenuti kako Sjedinjene Države sada vrlo vidljivo imaju problema sa svojim vojnim bazama u široj regiji oko Perzijskoga zaljeva. Budući se te objekte u pravilu propustilo pripremiti i dodatno utvrditi prije otpočinjanja napada na Iran krajem veljače ove godine, oni su pretrpjeli velike štete i ostali su vrlo ograničeno uporabivi. No, vijesti o američkom napuštanju dosadašnjih baza u Iraku, koje su zadnjih dana zapljusnule svjetsku javnost – s time nemaju direktne veze (iako ih Iran uvelike tumači kao još jednu pobjedu na terenu).
Naime, dok su SAD bile prisutne u Iraku sve od proljeća 2003. godine, glavnina je snaga bila iz te zemlje povučena do prosinca 2011. – da bi ih se masovnije vratilo samo tri godine kasnije. Jačanje Islamske države i rasap lokalnog režima uvjetovalo je da tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama 2014. preokrene stvari i vrati vojsku SAD na teren. Kada se sve smirilo, krenuli su i novi pregovori o odlasku SAD-a te njihovih saveznika iz Iraka, koji su do kraja rujna 2024. godine doveli i do objave „Zajedničke izjave kojom se objavljuje raspored okončanja vojne misije Globalne koalicije za pobjedu nad ISIS-om u Iraku“. Ovaj dokument objavljen 27. rujna 2024. godine definirao je da Irak te SAD i nadalje imaju strateški odnos, no da će se koalicijska vojna misija u Iraku dovršiti „u idućih 12 mjeseci i ne kasnije od rujna 2025. godine“ – prerastajući u bilateralno sigurnosno partnerstvo.
Ujedno, ne bi li se spriječio povratak boraca ISIS-a iz sjeveroistočne Sirije, s tim krajevima povezani dijelovi Koalicijske misije u Iraku bit će okončani do kraja rujna 2026. godine. Dakle, nakon kompletnog američkog povlačenja iz same Sirije (dovršenog do 16. travnja ove godine, povlačenjem iz baze Qasrak u sirijskoj regiji Hasakah) – do 30. rujna 2026. godine očekivalo se kompletno povlačenje snaga međunarodne Koalicije i iz Iraka ne bi li sudionici operacije „Inherent Resolve“ ostali u regionalnoj borbi protiv ostataka Islamske države tek iz pojedinih preostalih baza u Jordanu.
Taj je posao bio u dogovorenom roku dovršen prebacivanjem vojne opreme iz kompleksa „Victory Base“ u Bagdadu i ljudstva s prostora zrakoplovne baze Al-Harir kod Erbila u iračkom Kurdistanu – čime se srijedu predvečer pohvalio i sam Donald Trump na svojoj društvenoj mreži Truth Social (hvaleći iračkog premijera Ali al-Zaidija, te kako je već i uobičajeno - kudeći Baracka Husseina Obamu i Joea Bidena koji je samo povlačenje dogovorio).
Naravno, samim odlaskom vojnih snaga SAD-a iz Iraka nije ujedno prestao i američki utjecaj u toj državi, iako Irak od srijede 30. rujna pa do subote 3. listopada službeno slavi činjenicu kako više nema stranih vojski na svom državnom teritoriju. Samo se treba nadati da te proslave ne pokvare pojedine oružane milicije, kojih u Iraku ima podosta, i koje itekako odugovlače s provedbom postupka razoružavanja (čije je okončanje opet odgođeno, ovoga puta do konačnog roka u lipnju 2027. godine).
Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na Jutarnji.hr objavljuje vojne analize.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....