Europa se od početka drugog mandata Donalda Trumpa u Bijeloj kući našla na udaru SAD-a na gotovo svim ključnim poljima, što je dodatno otežalo njezin politički i gospodarski položaj na međunarodnoj sceni, već otprije otežan agresijom Rusije na Ukrajinu i snažnim oslanjanjem europskog kontinenta na američke vojne resurse u tom sukobu. Na gospodarskom planu već dugo je prisutna rastuća moć Kine, koja ugrožava njezine ključne industrije, također velikim dijelom ovisne, ali upravo o resursima Pekinga.
U analizi za Foreign Affairs, Matthias Matthijs i Nathalie Tocci sa Škole naprednih međunarodnih studija Sveučilišta Johns Hopkins tematizirali su kako je Europa došla u sadašnju gubitničku situaciju - dodatno zaoštrenu izjavama američkog predsjednika i zaključcima američke Strategije nacionalne sigurnosti u kojoj se Europa proglašava slabom i praktički na rubu civilizacijske erozije i nestajanja - te može li se europski kontinent izvući iz, kako se navodi u naslovu analize, Trumpove zamke u koju je upala.
Nakon što se Donald Trump vratio u Ovalni ured u siječnju ove godine, Europa se, kako se navodi, našla pred izborom. Dok je Trump iznosio drakonske zahtjeve za znatno većim europskim izdvajanjima za obranu, prijetio europskom izvozu sveobuhvatnim novim, visokim carinama i dovodio u pitanje dugogodišnje europske vrijednosti demokracije i vladavine prava, europski su čelnici mogli ili zauzeti konfrontacijski stav i kolektivno se suprotstaviti ili izabrati liniju manjeg otpora i popustiti, odnosno pokoriti se Trumpu.
A Europa je, kako se ističe, izabrala ovo drugo. Umjesto da inzistiraju na pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama kao ravnopravni partneri ili da potvrde svoju stratešku autonomiju, Europska unija i njezine države članice, kao i neke nečlanice poput Velike Britanije, zauzele su stav podređenosti i podložnosti.
Popuštanje Trumpu u Europi se opravdavalo kao racionalno ponašanje zbog mogućih negativnih posljedica odbijanja brojnih zahtjeva Trumpa, uključujući bojazan od američkog napuštanja Ukrajine, povlačenja iz NATO-a ili pokretanja trgovinskog rata. No to popuštanje, s druge je strane, jačalo političke snage krajnje desnice unutar EU-a i pokrenulo autodestruktivni ciklus - što više Europa popušta Trumpu, to više jačaju desne populističke snage koje žele slabiju i podložniju Uniju. Autori zaključuju da bi umjesto toga Europa trebala ponovno uspostaviti svoju stratešku autonomiju i snažnu političku agendu kako bi prekinula taj ciklus podređenosti i političke slabosti.
Manjak ambicije
Popuštanja Europljana Trumpu u području obrane najviše se odnose na rat u Ukrajini i sigurnost istoka Europe. Nakon skandaloznog sastanka Trumpa i njegovih najbližih suradnika s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Bijeloj kući u veljači, kada je Zelenski izložen grubom ponižavanju, kritici i prekoravanju od strane domaćina, EU se složila s američkim zabrinutostima po pitanju pravednog dijeljenja tereta rata i obećala da će članice povećati svoju vojnu potrošnju na 5 posto BDP-a te kupovati više američkog oružja za podršku Ukrajini.
Novi dokument otkrio skandalozni Trumpov plan: Četiri države moramo izvući iz Europske unije!
Europski čelnici pokušali su dodatno umiriti Trumpa planovima o formiranju "snaga za uvjeravanje" u Ukrajini, no stvarni uspjeh tih napora, kako se ocjenjuje, više je posljedica Putinove rigidnosti i nepopustljivosti u svojim maksimalističkim zahtjevima u Ukrajini nego europske diplomacije.
Unatoč tome, Europa tada nije osigurala snažniju Trumpovu podršku Ukrajini i nije potaknula SAD da uvede nove, snažnije sankcije Rusiji. Fokusiranjem na Trumpovu naklonost, EU nije razvila vlastitu koherentnu strategiju dugoročne obrane. Pristajanje na cilj od 5 posto BDP-a za obranu, pak, više je motivirano željom da se udovolji Trumpu nego stvarnom europskom procjenom sposobnosti, dok Trumpovo inzistiranje na tome da se "kupuje američko" nije smanjilo strukturnu ovisnost o SAD-u po pitanju vojnog jačanja.
Problem se dodatno pogoršava rastom desničarskih populističkih stranaka u Europi, koje su znatno usporile procese europske integracije i osujetile snažnu obrambenu inicijativu. K tome, desnica dodatno profitira jer ovi kompromisi povećavaju unutarnju napetost između javnih troškova i obrambenih zahtjeva, jačajući narativ ili naoružavanje ili osiguranje socijalnih usluga.
Unutarnje podjele
Popuštanja Trumpu u trgovinskoj sferi, kako se ocjenjuje, bila su još štetnija nego ona po pitanju obrane. EU je imala potencijal da iskoristi svoju veličinu i jedinstveno tržište za postizanje povoljnijih uvjeta, ali su države članice bile nesuglasne oko aktiviranja "protumjera" i nedosljedne. Zbog pritiska desničarskih populista i straha od posljedica suprotstavljanja Trumpu izostale su odlučne akcije.
Neke zemlje, poput Italije i Njemačke, pozvale su na oprez zbog unutarnje politike i ekonomske zabrinutosti, dok su Francuska i Španjolska zagovarale odlučniji odgovor. Podjela i potpuna paraliza sustava unutar europskog bloka doveli su do toga da su velike europske automobilske tvrtke, poput VW-a i BMW-a, čak pokušale samostalno pregovarati sa SAD-om po pitanju carina. U konačnici, EU je prihvatila američke carine od 15 posto, dok je Velika Britanija naposljetku ispregovarala bolje uvjete, zbog čega se neke od članica s razlogom mogu zapitati zašto bi se uopće držale Bruxellesa.
Popuštanjem u trgovini, Europa je omogućila jačanje američke pregovaračke moći i desničarskih populista unutar EU, a to dodatno potkopava smisao europske integracije jer ukazuje na slabosti u zajedničkom zastupanju interesa EU-a na globalnoj razini.
Inzistiranje na demokratskim vrijednostima
Europsko popuštanje Trumpu bilo je ipak, kako se ocjenjuje, najizraženije na polju demokratskih vrijednosti. Tijekom godine Trump je intenzivirao napade na slobodne medije, neovisne institucije i pravni sustav u SAD-u, izvršavajući politički pritisak čak i na sudove i suce. Njegova administracija, uključujući potpredsjednika JD Vancea i ministricu domovinske sigurnosti Kristi Noem, otvoreno se miješala u izbore u Njemačkoj, Poljskoj i Rumunjskoj, favorizirajući tamošnje desničarske kandidate.
Umjesto snažne osude takvog miješanja u tuđe izbore, EU je uglavnom bila tiha, nadajući se da će suradnja preživjeti na drugim područjima. Primjer je, kako se navodi, istraga Europske komisije o dezinformacijama na društvenoj mreži X Elona Muska, koja je usporena i umanjena, s naglaskom na "dijalog" umjesto na sankcije.
Takvo popuštanje ne predstavlja samo neuspjeh u zaštiti europskih demokratskih standarda, već i politički problem - time se normaliziraju autokratske tendencije prisutne u SAD-u i smanjuje sposobnost EU-a da štiti liberalne vrijednosti kod kuće. Desničarski lideri u Europi iskoristili su njima srodne američke poruke za vlastitu propagandu, dok se mainstream lideri suzdržavaju od kritike da ne bi zaoštrili odnose sa SAD-om. Ukratko, popuštanje po pitanju demokratskih vrijednosti, kako se navodi, otežava EU-u da spriječi klizanje prema neliberalnim politikama u vlastitim redovima.
Što činiti?
Autori potom navode kako Europa već zna što treba učiniti da bi prekinula ciklus popuštanja, podređenosti i podjela. Plan za snažniju EU predstavili su 2024. bivši talijanski premijeri Enrico Letta i Mario Draghi, predlažući produbljivanje jedinstvenog tržišta - financije, energetika, tehnologija - i novi investicijski program kroz zajedničko zaduživanje. Ipak, većina prijedloga ostala je mrtvo slovo na papiru zbog političkih ograničenja unutar europskog bloka i skepticizma birača.
EU je također u proteklim godinama pokušala poboljšati sigurnosnu arhitekturu osnivanjem različitih tijela i pokretanjem inicijativa, poput Europskog fonda za obranu, koordinacije zajedničkih obrambenih projekata, Europskog instrumenta mirovne pomoći i planova obrambene spremnosti do 2030. No ti su instrumenti, kako se ocjenjuje, velikim dijelom isuviše simboličnog karaktera i sporo daju rezultate. Kao veliki problem ističe se i zahtjev za konsenzusom 27 članica EU-a po ključnim pitanjima, što omogućava blokade pojedinih članica, poput, primjerice mađarskog protivljenja pomoći Ukrajini i sankcijama Rusiji.
Također, zemlje članice EU-a na različite načine percipiraju i pristupaju SAD-u - istočne i nordijske zemlje i dalje se u sigurnosnim pitanjima i obrani velikim dijelom oslanjaju na Washington, dok Francuska, Njemačka i južne države žele veću autonomiju, a članice koje nisu u NATO-u, poput Austrije, Irske i Malte, ograničava vojna neutralnost.
Kao praktičniji i konkretniji korak pokazalo se stvaranje tzv. koalicije voljnih, koju čini skupina država koje zastupaju snažnu vojnu potporu Ukrajini. Ova skupina, koja uključuje Francusku, Veliku Britaniju, Njemačku, Poljsku te nordijske i baltičke države, koordinira se kroz sastanke ministara obrane i bilateralne sigurnosne sporazume te je fokusirana na održavanje obrane Ukrajine čak i bez potpore SAD-a. Krajnji cilj je jačanje koordinacije i integracije konvencionalnih snaga te suočavanje s ključnim pitanjem nuklearnog odvraćanja u Europi.
Autonomne politike i samostalnost
Autori ocjenjuju da Europa treba jačati svoju ekonomsku samostalnost i diverzificirati trgovinske odnose kako bi smanjila ovisnost o SAD-u. Iako EU sklapa i već provodi sporazume s Kanadom, Japanom, Južnom Korejom, Švicarskom i Britanijom, potrebno je produbljivanje tih veza i odnosa te sklapanje daljnjih sporazuma s Indijom, Indonezijom, Australijom, Malezijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i zemljama Mercosura - Brazilom, Argentinom, Urugvajem i Paragvajem.
EU bi, kako se navodi, također trebala razviti mehanizme za jačanje globalnog trgovinskog sustava, uključujući alternativu sada paraliziranom WTO-u kroz suradnju s članicama Sporazuma o sveobuhvatnom i progresivnom partnerstvu za transpacifičku suradnju (CPTPP), čime bi se jačala suradnja srednjih sila koje dijele interes za otvoreni, pravno utemeljeni međunarodni poredak.
Europa bi trebala razviti i vlastitu, autonomnu politiku prema Kini, strateški odlučnu po pitanjima sigurnosti, ali pragmatičnu u ekonomskim pitanjima. EU, primjerice, kako se navodi, ne može zaustaviti kinesku trgovinu s Rusijom, ali može pokušati spriječiti izvoz roba dvostruke namjene, koje se mogu koristiti i u civilne i u vojne svrhe, u Rusiju.
Energetska politika, pak, zahtijeva smanjenje ovisnosti o fosilnim gorivima, što uključuje i novu europsku energetsku ‘ovisnost‘ nastalu zamjenom ruskog plina američkim ukapljenim plinom (LNG), ali dugoročno traži i održivu strategiju - širenje mreže energetskih partnera i jačanje Europskog zelenog plana. Energetska diverzifikacija i po pitanju fosilnih goriva i zelene, obnovljive energije, kako se navodi, bitno je povezana sa suverenitetom u opskrbi i stvaranjem visokotehnoloških radnih mjesta, što predstavlja snažan udarac populističkoj retorici.
Biti sposoban reći ‘ne‘
Te predložene mjere, kako se ističe, neće transformirati Europu preko noći, ali mogu promijeniti političku dinamiku koja je europski kontinent ‘zarobila‘ u ciklusu popuštanja, podređenosti i podjela. Svaka inicijativa - obrambena spremnost, diverzifikacija trgovine, samostalna politika prema Kini te energetska tranzicija i autonomija - pokazala bi da Europa može djelovati kolektivno i strateški, a uspjeh u jednom području povećava povjerenje i potporu za daljnje korake.
Širi cilj je ponovno uspostavljanje uvjerenja da je sudbina Europe u njezinim vlastitim rukama. Strateška autonomija, smatraju autori, ne zahtijeva sukob sa SAD-om, nego traži sposobnost reći "ne" kada je potrebno, odnosno djelovati neovisno kad se interesi razlikuju i održavati koherentan projekt unutar EU-a. Popuštanje je, kako se navodi, predugo bilo standardna praksa Europe - što je ponekad racionalno ponašanje, ali na kraju je ipak autodestruktivno i dodatno rasplamsava nacionalistički zamah.
No, alternativa tome nije nekakvo grandiozno pozicioniranje ili izolacija, nego postepena, promišljena akcija. Ako Europi to uspije, može izaći iz razdoblja transatlantskih turbulencija jača, samostalnija i ujedinjenija te s većim međunarodnim ugledom nego prije, zaključuju autori za Foreign Affairs.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....