Europa se priprema za svoju buduću sigurnost uz malu ili nikakvu pomoć Sjedinjenih Američkih Država, a u mnogim scenarijima koje europski stratezi danas razrađuju kroz simulacije kao ključni stup obrane europskog kontinenta pojavljuje se Ukrajina.
Naime, što su sigurnosna jamstva Washingtona slabija, to Europa više treba Kijev, a Europljani će se uskoro morati suočiti s posve novim pitanjem raspodjele tereta obrane – što moraju ponuditi Ukrajini zauzvrat za njezinu pomoć u zaštiti Europe od Rusije, pišu u analizi za Foreign Policy Liana Fix, suradnica za europska pitanja u Vijeću za vanjske odnose (Council on Foreign Relations), i Paul B. Stares, viši suradnik za prevenciju sukoba u istom, za neke kontroverznom, ali utjecajnom američkom think tanku.
Donedavno su, kako navode autori, europski čelnici jedva prikrivali svoju zabrinutost zbog mogućnosti da idući summit NATO-a, zakazan za početak srpnja u Ankari, bude još jedno burno okupljanje zapadnih saveznika. Rane od nedavnih transatlantskih sukoba još su svježe – od carina koje je uveo američki predsjednik Donald Trump, preko njegovih pokušaja da prisili Dansku na predaju Grenlanda, pa sve do nedavnog povlačenja američkih vojnika iz Europe. Trumpov rat protiv Irana, kao i njegove optužbe da europski saveznici nisu pružili dovoljnu potporu svojem glavnom sigurnosnom jamcu, dodatno su produbili te napetosti. Američki državni tajnik Marco Rubio ovog je mjeseca poslao upozorenje gotovo prijetećim tonom. "Mislim da će idući sastanak NATO-a vjerojatno biti najvažniji u povijesti Saveza jer postoje određena pitanja koja se moraju razjasniti i riješiti", rekao je on.
Zabrinutost zbog mogućeg sukoba na idućem summitu u međuvremenu je donekle splasnula. Primirje između Sjedinjenih Država i Irana, najavljeno ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca te europska ponuda da pomogne u nadzoru plovidbe tim prolazom nakon postizanja konačnog mirovnog sporazuma pridonijeli su smirivanju napetosti. Dodatni razlog za optimizam, ocjenjuju autori, bio je prijateljski ton ovoga mjeseca na sastanku skupine G7 u Francuskoj, gdje je Trump djelovao neuobičajeno suzdržano i kooperativno. To će, kako navode autori, zasigurno ohrabriti dugogodišnje zagovornike transatlantskog partnerstva, koji će tvrditi da sve to potvrđuje trajnu otpornost američko-europskog savezništva te da je još jedna, gotovo kobna, kriza NATO-a uspješno izbjegnuta.
Središnja uloga Ukrajine u svakom scenariju
No, takvo razmišljanje, ističu Fix i Stares, zanemaruje koliko se brzo mijenjaju europski pogledi na transatlantski savez. Za europske kreatore politika NATO danas nalikuje slavnoj Schrödingerovoj mački – istovremeno je i živ i mrtav. S jedne strane ponašaju se kao da je Savez živ – i dalje čine i govore sve što su činili i prije kako bi pokazali da vjeruju u njegovo postojanje, ponajprije kako bi odvratili Moskvu od mogućih agresivnih poteza. S druge strane smatraju ga mrtvim u smislu da se više ne mogu oslanjati na Washington kao nekada.
Europski čelnici stoga izrađuju planove za obranu kontinenta bez američke pomoći. Više ne uzimaju ozbiljno uvjeravanja Matthewa Whitakera, stalnog predstavnika SAD-a pri NATO-u, da eventualno smanjenje američke vojne prisutnosti neće ostaviti nikakve "strateške praznine". Odustali su i od očekivanja da će Trumpova administracija pristati na jasan plan postupnog prijenosa odgovornosti za konvencionalnu obranu Europe na europske saveznike na predvidljiv i koordiniran način.
Previše su siromašni, veliki, nerazvijeni, žele ući u Europsku uniju, a sad im se nudi privilegij
Umjesto toga, prisiljeni su improvizirati. Na razini Europske unije, kako se navodi, dužnosnici provode simulacije mogućeg aktiviranja članka 42.7 Ugovora o Europskoj uniji – odredbe koja je najsličnija članku 5. NATO-a o uzajamnoj obrani, prema kojem se napad na jednu članicu smatra napadom na sve – u slučaju da Savez postane paraliziran. Istodobno se razmatra i pitanje što učiniti ako NATO-ova zapovjedna i upravljačka struktura naprosto više ne bude funkcionirala. Također, Pariz i Berlin osnovali su zajedničku skupinu za strateško usmjeravanje nuklearne politike kako bi raspravili moguću ulogu francuskog nuklearnog arsenala u odvraćanju prijetnji na razini cijele Europe.
No, ono što se posebno ističe u većini tih planskih scenarija jest središnja uloga Ukrajine u europskoj sigurnosti.
Jačanje vlastitih europskih obrambenih sposobnosti i sustava odvraćanja u trenutku kada američka predanost slabi, navode autori, zahtijevat će mnogo godina. U simulaciji koju je Vijeće za vanjske odnose nedavno organiziralo s europskim dužnosnicima i stručnjacima – koju su osmislili upravo Fix i Stares – vrlo je brzo postalo jasno da je upravo Ukrajina ključni obrambeni bedem Europe u razdoblju američkog povlačenja.
Simulacija je bila smještena u 2029. godinu. Polazna pretpostavka bila je krhko primirje u Ukrajini te izolacionistička američka administracija koja nastoji normalizirati odnose s Rusijom, istodobno se dodatno udaljavajući od NATO-a, uključujući i povlačenje vrhovnog savezničkog zapovjednika SAD-a iz sjedišta Saveza u Belgiji.
Uvjerene da Sjedinjene Države neće priskočiti Europi u pomoć, ruske vlasti procjenjuju da im se otvorio prostor za djelovanje te postupno pojačavaju pritisak na Europu. Najprije zahtijevaju pregovore na temelju nacrta sporazuma koje je Rusija predstavila u prosincu 2021. godine (prema kojima bi se NATO, među ostalim, praktično morao povući iz četrnaest država istočne Europe i Balkana), a zatim prelaze na konvencionalne vojne napade popraćene nuklearnim prijetnjama.
U tom scenariju Sjedinjene Države ostaju po strani i zahtijevaju da Europa sama pregovara s Rusijom. Europski sudionici morali su odlučiti kako odgovoriti na američku pasivnost i sve intenzivnije ruske napade. Neki su Europljani u simulaciji u početku nastojali zadržati Washington na svojoj strani te su nastavili održavati kontakte sa Sjedinjenim Državama tijekom donošenja odluka. Glavnu inicijativu preuzeli su britanski i francuski predstavnici, dok su pojedine europske države bile opreznije, strahujući od mogućnosti eskalacije sukoba s Rusijom bez američke potpore.
Simulacija kreirala jasnu sliku
Očekivano, dodatni izvor neslaganja među predstavnicima više od deset europskih članica NATO-a koje su sudjelovale u simulaciji bilo je pitanje doseže li ruska eskalacija prag koji bi opravdao aktiviranje članka 5. NATO-a o kolektivnoj obrani. Upravljanje i usklađivanje eskalacijskog slijeda koji bi mogao dovesti do uporabe nuklearnog oružja bez sudjelovanja Sjedinjenih Država pokazalo se iznimno zahtjevnim. Budući da je Washington blokirao uključivanje NATO-a, europski su akteri uglavnom odabrali model tzv. "koalicije voljnih" kao okvir za međusobnu koordinaciju. EU pritom nisu smatrali prikladnim mehanizmom za djelovanje u brzo razvijajućoj sigurnosnoj krizi. Međutim, takve ad hoc koalicije nisu imale uspostavljene strukture za donošenje odluka, što bi u stvarnoj kriznoj situaciji moglo otežati ili usporiti europski odgovor.
Europa i Ukrajina su sada saznale tko je točno Peter Magyar. Težak udarac za Kijev
Sudionici su, kako se navodi, bili jedinstveni u odbacivanju ruskih prijedloga za pregovore, smatrajući da tu nema vjerodostojnosti i dobre vjere. Iako su se složili da su vojni kontakti između dviju strana nužni kako bi se izbjegla nenamjerna eskalacija, pregovori s Rusijom na temelju njezinih zahtjeva iz 2021. godine nisu bili prihvatljivi gotovo nijednom europskom sudioniku, unatoč tomu što je Washington poticao Europu na pregovore.
Jedan od ključnih zahtjeva Kremlja – potpuni prekid svake pomoći Ukrajini i prepuštanje te zemlje ruskoj kontroli – tijekom simulacije nije ozbiljno razmatran. Sudionicima je bilo jasno da bi nakon pada Ukrajine na red došla Europa. Mnogi su pritom izražavali nadu da bi Kina mogla zaustaviti rusko nuklearno ucjenjivanje. Kako se scenarij razvijao, a europski sudionici oblikovali svoje odgovore, u velikoj su se mjeri oslanjali na Ukrajinu kao polazište za protuofenzivne operacije nakon ruskih napada na teritorij NATO-a, uključujući i mogućnost ponovnog otvaranja bojišnice u Ukrajini. U simulaciji je ukrajinska strana također predložila da bi njezine oružane snage mogle imati važnu ulogu u obrani istočnog krila Europe.
Simulacija je, ističu autori, pokazala da Ukrajina ima presudnu ulogu u budućoj sigurnosti Europe u uvjetima smanjene američke potpore. U mirnodopskim okolnostima, prije bilo kakve buduće krize, Ukrajina može vezati znatan dio ruskih snaga i tako Europi kupiti dragocjeno vrijeme za obnovu vlastitih obrambenih sposobnosti. Povezivanje ukrajinske obrambene industrije s europskim proizvođačima postaje ključno za buduću europsku obranu. U slučaju rata Ukrajina raspolaže najsnažnijom konvencionalnom kopnenom vojskom u Europi, očvrsnulom kroz godine intenzivnih borbi. Njezine sposobnosti u području bespilotnih sustava, protuzračne obrane i umjetne inteligencije provjerene su u stvarnim ratnim uvjetima na način kakvim se ne može pohvaliti nijedna europska vojska.
Već tijekom sadašnjeg rata ravnoteža između onoga što Europa daje i onoga što zauzvrat dobiva postupno se mijenja. Istina je da Europa i dalje omogućuje Ukrajini nastavak borbe. Europske države uglavnom popunjavaju prazninu nastalu nakon što je Washington gotovo potpuno obustavio vojnu pomoć – bilo vlastitim isporukama oružja, bilo kupnjom američkog naoružanja za Ukrajinu, uključujući projektile za sustave protuzračne obrane, koji su postali posebno teško dostupni nakon izbijanja rata s Iranom. Od siječnja do travnja europske su države za novu vojnu pomoć Ukrajini izdvajale oko dvije milijarde eura mjesečno, uz već ranije osiguran financijski paket pomoći vrijedan 90 milijardi eura.
Obostrana korist umjesto arogancije
No, obrambena suradnja sve više postaje odnos u kojem obje strane imaju koristi. Tehnologija bespilotnih letjelica – uključujući ubrzano širenje zajedničke proizvodnje unutar i izvan Ukrajine – postaje središnji element vojne suradnje Europe i Kijeva. Europska sredstva namijenjena razvoju bespilotnih sustava za Ukrajinu porasla su s 400 milijuna eura 2022. godine na 1,6 milijardi eura već tijekom prva četiri mjeseca ove godine. To, naravno, koristi Ukrajini, ali je jednako tako i u izravnom interesu same Europe.
Nakon što je prošlog rujna ruska bespilotna letjelica narušila poljski zračni prostor, a američki odgovor bio vrlo mlak, Europljani se osjećaju izloženijima nego ikad prije. Što se više SAD povlače iz Europe, to postaje očitija važnost Ukrajine – ne samo kao izvora napredne tehnologije bespilotnih sustava nego i kao ključnog pružatelja konvencionalne sigurnosti.
Bilo je nekoć vrijeme kada su neki Europljani s određenom dozom podcjenjivanja promatrali ukrajinske ratne napore te europsku pomoć smatrali gotovo dobrotvornim činom, iako su istodobno izražavali divljenje domišljatim, ali iznimno učinkovitim načinima na koje je Ukrajina zaustavljala ruski ratni stroj. Armin Papperger, predsjednik uprave njemačkog proizvođača oružja Rheinmetall, pak je ne tako davno omalovažio ukrajinsku obranu bespilotnim sustavima, usporedivši je s "igranjem LEGO kockama", sugerirajući da se ona ne može uspoređivati s vrhunskom tehnologijom zapadne vojne industrije.
Ipak, europski vojni planeri danas shvaćaju da bi takva arogancija bila pogreška. Svjesni su, navode Fix i Stares, da Ukrajina trenutačno drži obrambenu crtu i za Europu te da bi završetak sadašnjeg rata oslobodio ruske snage za moguće prijetnje istočnom krilu NATO-a. Europljani također znaju da njihove vlastite vojske ne bi mogle izdržati ni nekoliko tjedana iscrpljujućeg rata bespilotnim letjelicama kakav ukrajinski vojnici vode svakodnevno.
Istodobno, vjerodostojnost konvencionalnog odvraćanja NATO-a slabi sa svakom novom objavom Pentagona o dodatnom smanjenju američkih snaga i sposobnosti raspoloživih za odgovor na moguću europsku krizu. Sve to povećava želju Moskve da iskuša odlučnost Saveza. Što je europski položaj slabiji, to vrijednost Ukrajine postaje veća. Što se više Sjedinjene Države povlače, to Europa više treba Ukrajinu, a time postaje opravdaniji i ukrajinski zahtjev da za svoju ulogu dobije nešto zauzvrat – primjerice, punopravno članstvo u Europskoj uniji.
Kijev svjestan svoje važnosti
Ukrajina je, sa svoje strane, itekako svjesna svoje novostečene važnosti. Na sastanku skupine G7 ranije ovoga mjeseca ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ponovno je zatražio ubrzani prijam svoje zemlje u Europsku uniju. "Ne vole svi čelnici takav model ubrzanog pristupanja jer žele potpuno jasne i jednako primjenjive korake za sve. Ali mi nismo kao svi ostali, uz dužno poštovanje. Mi smo u ratu i trebaju nam kreativnija rješenja", poručio je Zelenski.
S vremenom bi čak i članstvo Ukrajine u NATO-u moglo ponovno postati izgledno, osobito ako Savez preraste u organizaciju koju vode europske države, uz znatno manju ili nikakvu ulogu SAD-a. Ukrajina još uvijek nema nuklearne, zračne i pomorske sposobnosti kakvima raspolažu Francuska i Ujedinjena Kraljevina, no kada je riječ o kopnenom sukobu s Rusijom, nijedna europska država nije snažnija.
Simulacija je, kako se navodi, pokazala da je teško zamisliti bilo kakvu buduću europsku sigurnosnu arhitekturu bez Sjedinjenih Država, u kojoj Ukrajina ne bi bila jedan od njezinih ključnih stupova. Dok se budućnost NATO-a kakvog danas poznajemo nalazi u svojevrsnom "međuprostoru", hitan je zadatak ubrzati uključivanje Ukrajine u europski obrambeni sustav – bilo formalno kroz Europsku uniju, bilo u okviru "koalicije voljnih".
Rasprava o raspodjeli tereta koju Europa mora otvoriti više se ne bi trebala vrtjeti oko starog pitanja koliko stoji pomoć Kijevu. Pravo je pitanje koliki teret Ukrajina već sada nosi – ne samo braneći vlastiti teritorij, nego i štiteći cijeli europski kontinent, koji još uvijek nije spreman za dan kada se Sjedinjene Države odluče povući. Europski bi čelnici stoga trebali početi postavljati drukčije pitanje – što Europa može ponuditi Ukrajini, a ne što Ukrajina duguje Europi, zaključuju Liana Fix i Paul B. Stares za Foreign Policy.
