Nekadašnje napredno rudarsko naselje i lječilišno odredište Akarmara, smješteno u planinskom području pokrajine Tkvarčeli u Abhaziji, danas stoji gotovo potpuno napušteno. Naselje u kojem su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća živjele tisuće ljudi u potpunosti guta suptropska vegetacija, dok u njemu stanuje tek nekoliko obitelji, odnosno tridesetak preostalih stanovnika.
Zbog specifične vizure oronulih stambenih blokova i javnih objekata kroz čije prozore i krovove raste drveće, Akarmara je posljednjih godina postala popularna destinacija za fotografe, kreatore sadržaja i urbane istraživače.
Sudbina Akarmare zapečaćena je početkom devedesetih godina raspadom Sovjetskog Saveza te izbijanjem oružanog sukoba u Abhaziji, otcjepljenoj regiji koju Gruzija smatra vlastitim teritorijem. Tijekom rata u Abhaziji između 1992. i 1993. godine, obližnje industrijsko središte Tkvarčeli našlo se pod dugotrajnom opsadom.
Akarmara je u tom razdoblju pretrpjela teška razaranja i ostala potpuno odsječena od ostatka regije, što je potaknulo masovni bijeg stanovništva. Po završetku sukoba u gradu je ostalo tek pet obitelji, a lokalna ugljenokopna industrija u potpunosti se ugasila. Novi val odlaska preostalih mještana uslijedio je nakon rusko-gruzijskog rata 2008. godine, kada su dodatno porasle geopolitičke napetosti.
Nekadašnje naselje osnovano je 1938. godine kako bi vlasti iskoristile bogate resurse ugljena u tamošnjim planinama te organizirale tešku industriju. Za razliku od tipične sovjetske industrijske arhitekture tog doba, Akarmara se u četrdesetim i pedesetim godinama gradila u neoklasicističkom stilu s prepoznatljivim zapadnoeuropskim elementima. Razlog takvom vizualnom identitetu leži u činjenici da su znatni dio zgrada, prometnica i javnih objekata nakon Drugog svjetskog rata podigli njemački ratni zarobljenici.
Na vrhuncu gospodarskog razvoja sedamdesetih godina u samoj Akarmari živjelo je oko 5000 dobro plaćenih stanovnika, dok je u širem rudarskom području obitavalo i više od 20.000 ljudi. Zbog blizine obale Crnog mora, prirodnih termalnih izvora i radonskih kupki, Akarmara je u sovjetsko doba imala i status cijenjenog lječilišnog odredišta u koje su na oporavak i odmor dolazili radnici, ali i pripadnici tadašnje društvene elite.
Naselje je imalo razvijenu infrastrukturu koja je obuhvaćala dvije modernizirane bolnice, osnovnu školu, tržnicu, kino, restoran, hotel, dom kulture te impresivnu željezničku prugu koja je Akarmaru kroz zahtjevan planinski masiv Kavkaza izravno povezivala s okolnim regijama i ostatkom zemlje.
Danas je ta željeznička pruga potpuno izvan funkcije i zapuštena, a do naselja vode samo oštećene, makadamske i loše održavane ceste. Nekadašnji raskošni višestambeni blokovi, tvorničke hale u kojima su se nalazili teški strojevi, bolničke zgrade i školski objekti pretvorili su se u ruševine bez krovova i prozora, dok su im fasade prekrili gusti bršljan, puzavice i bujno raslinje.
Korijenje drveća postupno razara betonske i kamene zidove, priroda polako briše granicu između šume i arhitekture, dok se napuštenim hodnicima i nekadašnjim ulicama umjesto prolaznika slobodno kreću divlje životinje i domaća stoka poput krava.
Akarmara se nalazi na području Abhazije, regije čiju su samoproglašenu neovisnost nakon sukoba 2008. godine priznale samo Rusija, Venezuela, Nikaragva, Nauru i Sirija. Većina članica Ujedinjenih naroda i dalje smatra Abhaziju neotuđivim sastavnim dijelom Gruzije, zbog čega je ovo područje ostalo međunarodno izolirano, a nekadašnje elitno lječilište prepušteno trajnom propadanju i vraćanju u prirodnu divljinu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....