Ostavka premijera Keira Starmera, u predvečerje desete godišnjice referenduma o izlasku Ujedinjene Kraljevine iz EU (održan 23. lipnja 2016.), budi sjećanja na izgubljenih osam godina politike Otoka dok su vladali konzervativci. Nakon referenduma ostavku je dao David Cameron, konzervativni premijer koji je pokušao nagovoriti zemlju da ostane u EU.
Nije uspio jer su se protiv njega urotili u njegovoj stranci, pridružio se Nigel Farage, a tadašnji laburistički čelnik, ljevičar Jeremy Corbyn, nije učinio ništa da pomogne Cameronu. Nakon njega, odgovornog političara, torijevci su svako malo birali novu lidericu/lidera uz vidljivu degradaciju preko besprizornog Borisa Johnsona do Liz Truss koja je na položaju bila 50 dana, najkraći mandat u dugoj britanskoj povijesti, izazvavši krizu pada vrijednosti suverenih obveznica. Posljedica takvih turbulencija krah je podrške konzervativcima koji su sada treća stranka po snazi.
Ako Starmerova ostavka ne poluči rast podrške stranci, laburisti bi mogli upasti u isti začarani krug, otvarajući put radikalnom Farageu da pobijedi na sljedećim izborima. Stranka se nada da bi izbor Andyja Burnhama bio prepreka tom scenariju zato što je na nedavnim izborima u Makerfieldu u sjeverozapadnoj Engleskoj pobijedio kandidata populističke stranke Reform UK koju vodi Farage. Relativno slaba logička podloga.
Starmer je laburiste, koje je tijekom triju mandata razorio Tony Blair politikama koje su trebale biti osvježenje na globalnoj sceni, a prometnule se u puno praznih riječi bez djela, prije dvije godine doveo do velike izborne pobjede. Tada su hladni analitičarski glasovi, dok su laburisti slavili neočekivano, upozoravali da nije riječ o pobjedi laburista, nego o porazu konzervativaca.
Biračko tijelo, ne samo laburističko, postalo je nezadovoljno njegovom vladom vrlo brzo nakon izbora, a Reuters kao razlog navodi usredotočenje na moguće umjesto da postavi viziju buduće Britanije. Agencija navodi da je njegov javni nastup ostavljao dojam neodlučnosti i djelovao "robotski". John Kampfner u časopisu Foreign Policy bio je brutalno okrutan: "Dvije godine Starmerova mandata obilježene su ‘plahošću, zaokretima od 180 stupnjeva, komunikacijskim vještinama pogrebnika i beskrajnim nepotrebnim pogreškama‘."
I njega je dotaknula Blairova ruka koja pokapa političare: u prosincu 2024. godine ambasadorom u SAD-u imenovao je Petera Mandelsona, komunikacijskog maga "novog laburizma" (sve o njemu govori nadimak "Princ tame"), da bi već u rujnu 2025. u javnost dospjele informacije o njegovim vezama s pedofilom i trgovcem ljudima Jeffreyjem Epsteinom koji je 2008. bio osuđen zbog seksualnih delikata s maloljetnicom, a 2019. optužen za trgovinu ljudima. Trenutak kojim počinje Starmerov sunovrat. Podršku je već prije uzdrmalo povećanje poreza, što javnost nikad dobro ne prima.
Stranka je izbornim manifestom isključila povećanja glavnih izvora prihoda, poreza na dohodak i poreza na promet. Budući da su morali pronaći sredstva za namiru javnih financija, odlučili su povećati porez koji poduzeća plaćaju za svoje zaposlenike, tumači AP. Poduzeća su prestala zapošljavati. Kad se tome doda pokušaj smanjenja socijalne pomoći, stvara se kritična masa nezadovoljstva društvenih skupina koje su trebale biti laburistički birači - sada su Farageovi.
Inflacija se primirila, sada je oko 2,8 posto, a bila je viša od tri, ali taj se uspjeh izgubio u neuspjehu da se podigne ekonomski rast koji se vrti oko jedan posto. Podršku mu nisu povećali ni uspjesi u rješavanju naslijeđenih štrajkova mladih liječnika i zaposlenika željeznice, čiju je renacionalizaciju pokrenuo.
Formirao je tvrtku u javnom vlasništvu koja, uz privatna ulaganja, treba razvijati obnovljive i nuklearne izvore energije radi ostvarivanja neovisnosti u toj domeni - zbog toga ga je Trump ismijavao. Najavio je da će do 2030. godine izbaciti fosilna goriva iz proizvodnje električne energije u Ujedinjenoj Kraljevini. Pokrenuo je i reformu Doma lordova, gornjeg parlamentarnog doma, s ciljem stvaranja reprezentativnijeg tijela.
Lijevo krilo stranke smatralo je da je previše blizak centru, što je utjecalo na dojam u javnosti. Konzervativci u rasulu i laburisti koji nikako da se nametnu biračkom tijelu stvorili su vakuum na političkoj sceni, a kako se priroda grozi vakuuma, u taj je prostor, a da ga nije očekivao, stupio populist Farage.
Laburisti su u svibnju na lokalnim izborima pretrpjeli poraz, Reform UK potvrdio snagu. Zeleni su oduzeli glasove laburistima i put prema Starmerovoj ostavci bio je popločan.
AP sažima: Starmerova popularnost pala je zbog ekonomije u teškoćama, niza pogrešnih političkih koraka, jednog posebno lošeg imenovanja i percipiranog nedostatka vizije.
Sadašnji premijer u ostavci pozitivniji je trag ostavio na vanjskopolitičkom planu, nastavljajući podršku Ukrajini. Poslao je, simbolično, časnika na Grenland u jeku krize oko Trumpovih zahtjeva da preuzme taj otok. Kandidati za preuzimanje funkcije najslabiji su upravo na tom planu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....